Romualdo, dijete aristokratske obitelji Onesti, rodio se oko 950. u Ravenni i proveo burnu mladost. Njegov otac Sergius usmrtio je rođaka, a 20-godišnji Romualdo za pokoru umjesto oca morao je proboraviti u benediktinskom samostanu četrdeset dana. Zavolio je redovnički život, ostao u samostanu i 972. godine bio zaređen. Nije, međutim, bio zadovoljan labavom stegom, htio je strožiji život u samostanu s čime se sudrugovi nisu slagali. Zanovijetala su ga čak htjela likvidirati: nekoliko su ga puta istukli, jednom su ga pokušali baciti sa zvonika i potpalili izbu. Protjerivanja su postala njegova svakodnevnica.

Duševni mir i spokoj pronašao u Istri

Prema predaji, da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, sklonio se u Istru, gdje je oko godine 1000. osnovao samostan sv. Mihaela iznad Limskoga kanala i samostan sv. Petronile u Dvigradu (pećina na strmini Limske drage nazvana je Romualdovom pećinom). Unutrašnjost je bogato ukrašena pećinskim ukrasima, a nađene su i mnogobrojne kosti životinja iz pleistocena, kao i dokazi da su u pećini   živjeli ljudi u starijem kamenom dobu.

Njegov suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani, zapisao je: "Dok je Romualdo boravio tri godine u okolici grada Poreča, prve je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta... Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup".

Utemeljio je mnogobrojne pustinjačke zajednice u sjevernoj Italiji, od kojih je najpoznatija u Camaldoliju kod Arezza, koju je osnovao 1023. godine i koja je postala kućom-maticom kamaldulskog reda.

Romualdo je umro 19. lipnja 1027. na glasu svetosti; blaženim je proglašen 1032., a svetim ga je 1595. godine proglasio papa Klement VIII.

Fratrija sv. Mihovila nad Limom

Od nekada moćne opatije sv. Mihovila sačuvan je dio klaustra i dvije usporedne jednobrodne crkve, priljubljene jedna uz drugu: manja ranobizantska građevina iz 6. st., posvećena Gospi, s tragovima fresaka (to su, ujedno, najstarije freske u Istri), te veća, titulara sv. Mihovila, iz 11. stoljeća, dvoranskog tipa s polukružnom apsidom. Manja crkva obnovljena je u 9. stoljeću, najkasnije do sredine 11. stoljeća, kada je sagrađen bačvasti krov. Na nju je prislonjena dvostruko veća sakralna građevina, koja je bila uzor i svojevrstan prototip pojedinih romaničkih crkava i crkvica koje su se podizale na području porečke biskupije.

U crkvi su sačuvane originalne kamene prozorske rešetke s pleternim ukrasom i ostaci romaničkih fresaka, na kojima se prepoznaje mučenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje. Najbolje očuvani prikaz je lik sveca na trijumfalnom luka. Mladoliki lik s tonzurom i opatskim štapom prikazuje benediktinskog sveca, možda samog sv. Romualda.

U 13. st. podignuto je južno krilo opatijskoga zdanja koje se prema klaustru diže na nekoliko lukova. Sa zapadne strane postojalo je još jedno krilo, koje je porušeno gradnjom neoklasicističke palače. U središnjem dijelu klaustra nalazi se romanički zdenac cisterne, na kojemu je stilizirani grb kamaldoljana s dvije golubice koje piju iz kaleža. Tu je tijekom 16. stoljeća bio i zvonik, kojeg više nema.

Samostanski posjed, koji je obuhvaćao veliki dio šume Kontija, tijekom stoljeća uvećavao se darovnicama istarskih plemića. Jedna od najvećih bila je ona grofice Acike ili Acziche, kćeri istarskog grofa Vecelina. Posjed je ubrzo postao samostalni feud, zvan i "fratrija Sv. Mihovila nad Limom", gdje su poslije niknula i manja naselja. Nakon kratkog razdoblja napuštenosti zbog kužnih epidemija, neko su vrijeme u njemu boravili templari, a 1394. preuzeli su ga kamaldoljani Sv. Mihovila u Muranu kraj Venecije, da bi kasnije prešao u posjed samostana Sv. Matije u Muranu. Samostan je potpuno opustio u 13. st., u vrijeme kada su benediktinci počeli nestajati, samostan i posjede preuzima porečka biskupija koja vodi velik spor zbog vlasništva sa stanovnicima Svetog Lovreča i benediktincima Svetog Petra u Šumi.

Braća Colleti su 1771. promijenila svoj posjed pokraj Venecije za samostanski kompleks i posjede. Tada je kompleks bio središte poljoprivrednog gospodarstva, ustrojeno prema tada suvremenim načelima moderne poljoprivrede. Smrću posljednjih muških članova te obitelji u drugoj je polovici 19. stoljeća, prešao je u državno vlasništvo; a neko vrijeme bio je sjedište šumskog gospodarstva.

Palača, samostanske zgrade i crkve s vremenom zapuštene počele su propadati do početka 21. stoljeća, kada je počelo planiranje obnove cijeloga kompleksa.

Ruševine Sv. Petronile

Negdje na pola puta što od Kanfanara vodi prema Dvigradu, nalaze se ruševine benediktinskog samostana Sv. Petronile. Izgrađen je velikim utjecajem sv. Romualda koncem X. st. Teren oko njega se nekada (u prijevodu) zvao Velika straža, a dolaskom Slavena Vela varda. Samostan je u svoje vrijeme imao velike površine zemljišta na teritoriju Dvigrada i Svetlovreča, a imao je i prava nad samostanom benediktinki Sv. Stjepana kraj Poreča.

U kronici doznajemo da je 1277. god. biskup Petar Porečki dobio od pape Aleksandra III. u traktatu o miru s imperatorom Federikom Barbarosom, manastir Sv. Petronile. Posljednji opat napušta samostan Sv. Petronile 1410. god. i seli u samostan Sv. Stjepana koji je bio prazan jer je tzv. morija 1404. odnijela živote svih benediktinki. Crkva Sv. Petronile, čije ostatke danas još vidimo, iz XIII. su st., a u njoj se misilo do početka XVIII. st. Kasnije, kada joj je pao krov, postaje Kanfanarcima mjesto gdje ukapaju svoje mrtve sve do 1893. kada biva izgrađeno novo (današnje) groblje. (Izvor: Anton Meden)

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke