TRAGEDIJA IPAK NIJE ZABORAVLJENA

RASVIJETLJEN DOGAĐAJ KOJI JE DUGO BIO OBAVIJEN VELOM TAJNE: U selu Pavletići u dva dana ubijeno 17 ljudi. Strijeljani su dječaci od 16 godina

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Groblje u Oprtlju, jedan od strijeljanih 16-godišnjaka iz Pavletići

Groblje u Oprtlju, jedan od strijeljanih 16-godišnjaka iz Pavletići


 

Bio je 4. listopad 1943. Njemački vojnici došli su u Pavletiće, selo u blizini Oprtlja, ušli u prvu kuću, ubili čovjeka pred njegovom djecom, zatim skupili sve radno aktivne muškarce koje su pronašli, poredali ih ispred uljare i strijeljali, a potom spalili gotovo sve kuće. Bila je to grozomorna odmazda zbog ranjavanja jednog njemačkog vojnika. Priča je to koju pripovijedaju svjedoci tog događaja, a prepričavaju nam je potomci, koji ne žele da im spominjemo imena.

Nedavno objavljeni članci u Glasu Istre o događaju koji je obavijen velom tajne potaknuli su te potomke da doznaju što se zapravo dogodilo u selu koje je događaj iz 1943. zauvijek obilježilo i koje je već desetljećima napušteno. Urušene kuće samo nam daju do znanja da selo nije bilo malo, barem ne za to područje Istre, dok podaci iz literature vrlo šturo spominju nesretnu sudbinu mještana. Sada napokon znamo neke detalje događaja koji se u Jugoslaviji nije glasno spominjao, niti je na mjestu gdje je ubijeno nemalo ljudi postavljeno bilo kakvo spomen-obilježje.Snimio Milivoj Mijošek

Danas posve razrušeno selo (Snimio Milivoj Mijošek)

Sve je krenulo nizbrdo 3. listopada kada u Kozarin, koji nije bio ni mjesto ni stancija i koji samo oni koji žive u ovom kraju znaju pod tim imenom, a tu se nalazila tek jedna kuća i jedna obitelj, u posjet djevojci dolazi 20-godišnji mladić iz Štroligi, sela znakovitog naziva koje je danas također napušteno i potpuno zaraslo u makiju. Za njega kažu da je bio "malo munjen", a tog je dana i popio koju čašicu previše te je, susrevši dvojicu njemačkih vojnika u blizini Pavletića, zapucao na njih i pritom ranio jednoga. Taj je mladić, kojeg su znali pod nadimkom Škiće, navodno bio u partizanima, ali to nitko nije utvrdio sa stopostotnom sigurnošću. Uglavnom, njegov je čin pokrenuo neviđenu odmazdu zbog koje su kasnije ubijeni i otac i brat njegove djevojke.

Ranjeni njemački vojnik i njegov kolega nekako su se dovukli do Pavletića, ušli u kuću Giuseppea Pogorevca, pranona naših sugovornika, i tražili da im seljani pomognu prenijeti ranjenika do njihovog vojnog štaba u blizini Završja. Giuseppe im je dao deku u kojoj su petorica iz sela trebala odnijeti ranjenika do štaba. Jedan od njih je bio slabašan i krhkog zdravlja pa je u jednom trenutku zamolio da se vrati u selo, što su mu Nijemci i dozvolili. Od preostale četvorice koji su nosili ranjenika, trojica su stigla na odredište, dok je četvrti po putu pobjegao, uvidjevši što bi ga moglo snaći. Ta su trojica ubijena istu noć, čim su došli do njemačkog štaba, bez obzira što su pomogli ranjenom vojniku.

Nijemcima, međutim, nisu bila dovoljna tri ubijena seljana. Zato su se idući dan uputili u Pavletiće. Ušli su u prvu kuću u selu i ubili čovjeka koji nije izdržao nošenje ranjenika pa se vratio kući. Pucali su u njega pred djecom. A on je taman, kad je vidio da dolaze Nijemci, krenuo rezati pršut, misleći da dolaze u dobroj namjeri. Njemački vojnici zatim bacaju i njega i pršut preko balkona i u selu počinje kaos. Vojnici iz kuća izvlače sve radno sposobne muškarce i odvode ih do velike uljare koja je, kažu nam, bila u upotrebi sve do početka '70-ih, iako u selu već odavno nitko nije živio. Muškarce stavljaju pred streljački vod. U tom trenutku pranono naših sugovornika preskače zid i bježi u maslinik. Prate ga još dvojica mještana. Bježe unakrsno jer Nijemci pucaju za njima. Giuseppe se na koncu penje na stablo masline i skriva se u gustoj krošnji punoj plodova gdje je ostao sve do noći kada vojnici odlaze iz Pavletića, a on bježi u obližnje selo Lubjani.

Iz te su krvave osvete živu glavu izvukla petorica njih, trojica koja su pobjegla sa samog strijeljanja, jedan koji je još prethodnog dana nosio ranjenog vojnika te čovjek koji se sakrio u sjeniku dok su Nijemci izvlačili muškarce iz kuća. On je u jednom trenutku uspio skočiti iz tog sjenika i pobjeći dok su Nijemci pripremali nastavak svog bijesnog pohoda. Naime, vojnici su ispraznili čitave Pavletiće, potjerali žene i djecu, od kojih neki odlaze kod rodbine, a drugi se skrivaju ispod jednog mosta na bivšoj Parenzani i tamo danima čekaju idealan trenutak za povratak u selo. No, vratit će se u selo koje je do temelja spaljeno. Naime, nakon što su strijeljali muškarce, vojnici prazne štale i kuće i gotovo sve spaljuju. Ostaju čitave možda dvije kuće i uljara. Iz jedne su kuće izvukli staricu koja je bila nepokretna, ali njezinu kuću na kraju ipak nisu spalili.

Iako literatura govori o ukupno 14 ubijenih, naši sugovornici u Državnom arhivu u Pazinu pronalaze podatak da je zapravo strijeljano 17 ljudi. Najmlađe žrtve bila su dva 16-godišnjaka, a najstarija je imala 81 godinu. Većina njih do zadnjeg trena nije vjerovala da će Nijemci počiniti masakr. Jer često su kroz selo prolazili njemački vojnici i nikada se ništa nije dogodilo pa ih se mještani nisu bojali.

Strijeljane su muškarce Nijemci zatim prevezli do Oprtlja gdje su ih zakopali u jednu rupu na mjesnom groblju. Naknadno su obitelji za pojedine žrtve dale napraviti nadgrobne spomenike pa je identitet tih pojedinaca danas lako detektirati, budući da na spomenicima kao datum smrti stoji taj dan koji mnogima u tom kraju ledi krv u žilama - 4. listopad 1943. Među ubijenima je bio i jedan talijanski vojnik koji se slučajno tu našao vračajući se iz Pule u Italiju. I on je pokopan u Oprtlju.

U ranijim smo člancima spominjali da je Jugoslavija obnovila pojedine kuće u Pavletićima, ali svjedoci tog vremena tvrde da to nije istina. Nitko iz sela nikada nije dobio nikakvu pomoć države, niti im je ona pomogla u obnovi. Spaljeno su selo sami mještani pokušali vratiti u život, ali to je bila nemoguća misija. Ne samo da su ožiljci bili preduboki, nego je i većina muškaraca bila mrtva, a suočili su se i s neimaštinom. Nisu više imali stoke, a od nje su živjeli. Bili su, za ono vrijeme, prilično imućni, no nakon masakra su sve izgubili. Mnogi su nakon toga iselili u Italiju, a neki i u SAD. U Americi i danas žive ljudi koji potječu iz Pavletića i u kontaktu su s onima koji su završili u Italiji. Zadnja obitelj, i to ona naših sugovornika, napušta Pavletiće 1. srpnja 1959 i odlazi u Pordenone, a zatim u Trst, gdje njihovi pranono i pranona nalaze posao i stan. U tom gradu na koncu i umiru. Giuseppe je doživio duboku starost, umro je s 98 godina, a mogao je biti ubijen vrlo mlad. Otada do danas u Pavletiće se život više nije vratio. Neki potomci su ostali živjeti u tom kraju, ima ih u Motovunu, Piginima…

Što se tiče mladića iz Štroligi, čiji je čin pokrenuo njemačku osvetu, neki kažu da je kasnije otišao u Ameriku, drugi da je radio u Izoli, a postoji priča i da je do smrti živio u Trstu. Prema svemu sudeći, on je izbjegao sudbinu onih kojima ju je on neizravno ispisao.Iduće se godine obilježava 80 godina od tog strašnog događaja. Potomci ga žele na neki način obilježiti. Kažu da su uvijek razmišljali o tome da bi trebalo nešto učiniti da taj pokolj ne padne u zaborav, a napisi u Glasu Istre bili su okidač da se konkretnije angažiraju. Namjeravali su napraviti spomen-ploču ispred nekadašnje uljare gdje su mještani ubijeni, ali odustali su zbog neriješenog vlasništva. Pojedine kuće u Pavletićima glase na davno preminule ljude pa će biti vrlo teško riješiti vlasnička pitanja. A očito je selo mnogima zapelo za oko. Naime, sugovornici nam kažu da je, nakon članaka u Glasu Istre, u Općini navodno učestalo zvonio telefon, javljali su se zainteresirani lovci na nekretnine, budući da se napušteno selo nalazi na prekrasnoj poziciji s koje pogled puca na dolinu Mirne.

Zašto je taj masakr u Pavletićima ostao obavijen velom tajne, zašto ga se vrlo rijetko spominje u literaturi, zašto nema spomen-obilježja? Na sve to nitko nema odgovore već postoje samo nagađanja. Sugovornici nam skreću pažnju na obližnje Ipše u kojima su ubijene dvije žene, a taj je događaj obilježen spomen-pločom. Ako je istina da mještani Pavletići nisu od države dobili nikakvu odštetu za spaljene kuće, niti im je država pomogla u obnovi, onda cijela priča postaje još mističnija. Potomci nagađaju da bi se jedino moglo raditi o nekakvoj političkoj tajni, da ne bi netko ispaštao zbog greške koja je napravljena, ali za to nemamo nikakve dokaze. Činjenica koju su u Državnom arhivu uočili naši sugovornici jest da su u listopadu 1943. Nijemci na tom području ubili jako puno civila.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater