I dok su novinarska ljeta obično prolazila u suši vijesti, pa su se često na jadranskim plažama "pojavljivali" morski psi da bar nešto bude napeto, ovo je prepuno informacija s istim predznakom. Korona, delta soj, turistička sezona, razmjena misli između Plenkovića i Milanovića. Nema više ni Trumpa koji bi uveseljavao svijet suludim izjavama, pa ni tajni dokumenti koje objavljuju Britanci da je Putin procijenio da je lud i da ga zato treba podržati više nisu previše napeti.

Donekle je intrigantna vijest da je Xiaomi pretekao Apple u prodaji mobitela, a oni bogati kakvih je u Hrvatskoj, očito, puno, možda je zanimljiva vijest da se za skromnih 180.000 eura prodaje u Forliju vila iz 18. stoljeća koja je pripadala obitelji pape Pija XII i u kojoj je očuvan grb obitelji Pacelli.

Tako je u ovoj nestašici priča koje nemaju veze s koronom posebnu pažnju privukla ona iz slavnog pariškog Louvrea s Emmanuelle Polack u glavnoj ulozi, koja je ušla u trag ukradenih umjetnina vrijednih stotine milijuna eura. Iako je od Drugog svjetskog rata prošlo toliko vremena, i dalje traje potraga za vlasnicima nevjerojatno vrijednih slika i skulptura, pa je Louvre predstavio zbirku od 1.700 ukradenih umjetnina koje su u posjedu muzeja, a vlasnici se ne javljaju. Procjenjuje se da ostali francuski muzeji posjeduju još nekoliko stotina tih ukradenih djela slavnih umjetnika.

Upadanje u stanove

Sve je počelo još davne 1942. godine na aukciji slika u velikoj dvorani hotela Savoy u Nici, gdje su kupci licitirali za 445 slika umjetnika poput Degasa, Renoira, Rodina i Delacroixa. Nije bilo navedeno čije su slike, a aukciju je vodio Rene Huyghe, kustos iz Louvrea. Sve se odvijalo pod kapom kolaboracionističkog režima Vichyja, koji je 1940. godine započeo s progonom Židova u Parizu i zapljenom njihove imovine. Bogatim Židovima zabranjen je rad, upadalo se u njihove stanove i sa zida skidale umjetnine. Neki su bili naprosto prisiljeni da ih "prodaju", za sitne novce.

Među progonjenima bio je i Armand Isaac Dorville, pariški odvjetnik, Židov, koji je glavu spasio bijegom na jug zemlje gdje je bila slobodna zona. Umro je godinu dana kasnije, a njegova sjajna zbirka završila je na aukciji. Mnoge od umjetnina kupio je baš Louvre, a francuske su vlasti nastavila s progonom članova obitelji Dorville, od kojih su mnogi završili u Auschwitzu.

Do dana današnjeg nije jasno je li ta aukcija bila dobrovoljna od strane obitelji ili prisilna, da Louvre za male pare dođe do neprocjenjivo vrijednih umjetnina. I sve bi to bilo zaboravljeno da mnogo godina kasnije povjesničarka umjetnosti Emmanuelle Polack nije počela istraživati što se zapravo dogodilo u Nici. Slijedila je trag novca, što je najlakši put da se dođe do istine, i ustanovila da su francuske vlasti iz tog vremena, kada se kolaboriralo s nacističkim režimom, jednostavno zaplijenile i većinu novca s aukcije, a slike i umjetnine su pripojene slavnom Louvreu. I dok su neke zemlje intenzivno nastojale rasvijetliti mutne poslove oko umjetnina iz vremena fašizma i nacizma, Francuska u tome nije bila baš aktivna. Gospođa Polack bila je uporna, godinama je istraživala, uz punu podršku sadašnjeg vodstva muzeja, a moto istrage je bio "istina oslobađa".

Tako je Louvre angažirao gospođu Polack da nastavi s istragom, što je i za nju bilo veliko iznenađenje. Veliki muzeji baš nisu osobito sretni kada se kopa po "slavnoj" prošlosti, a mnogi od njih prepuni su delikatnih situacija ili nikada do kraja razjašnjenih događaja kako su se domogli nekih umjetnina. Prije tri mjeseca tako je muzej objavio fotografije svih umjetnina koje su sporne i za koje se ne znaju vlasnici, pristajući da se otkrije velika sramota za cijelu Francusku.

Računa se da je nakon Drugog svjetskog rata vraćeno oko 61.000 ukradenih umjetnina, neke od njih su dobili bivši vlasnici ili članovi njihovih obitelji, za neke se vode sporovi jer vlasništvo nije dokazano. Polack je za vrijeme svog istraživanja usko surađivala s voditeljem odjela slika u Louvreu Sébastianom Allardom, koji se zauzimao da se dođe do pune istine, koliko god bila bolna i za slavni muzej. On je od vremena do vremena organizirao male izložbe na kojima su bila predstavljena ukradena djela, nadajući se da će se vlasnici javiti. Nije naravno bilo lako doći do zaključaka, jer svaka slika ima svoju povijest, postoje tragovi o prodajama, restauraciji, a za neke slike postoji i obilna dokumentacija. U međuvremenu su arhive otvorile i aukcijske kuće koje su prodavale umjetnine koje su bile ukradene, pa se i iz tih podataka mogao složiti mozaik koji bi vodio do vlasnika.

Djed u Buchenwaldu

Zanimanje gospođe Polack za ukradena ili zaplijenjena djela nije slučajno, jer je i njena obitelj osjetila užas nacizma. Odrasla je u otmjenom dijelu Pariza, a njen djed po majci je završio u logoru Buchenwald. Djed po ocu bio je ratni zarobljenik, a posjed su mu opljačkali nacisti. Najviše je o svijetu umjetnosti i umjetnina naučila od oca, koji je trgovao nekretninama, ali i skupljao stare predmete i slike. Nisu to bila remek djela, prodavao je umjetnine na buvljacima, a kada je Polack završila studij i magistrirala na temu holokausta predavala je povijest i zemljopis u gimnaziji i radila na restauraciji spomenika. Naučila je već mnogo iz tajanstvenog svijeta umjetnina, pogotovo iz ratnog perioda, kada su neprocjenjivo vrijedne slike i skulpture završavale na raznim mjestima, u privatnim zbirkama ili muzejima. Nakon što je doktorirala iz povijesti umjetnosti, Emmanuelle Polack krenula je u potragu baš za tim umjetninama, o kojima vlast nakon rata nije vodila računa, a još manje javno spominjala kako su neka djela završila u Louvreu.

Bilo je to vrijeme kada je u Njemačkoj otkriveno 1.500 opljačkanih umjetnina koje je Hildebrand Gurlitt kupovao ili "kupovao" za Hitlera i nacističku vrhušku. Polack je sudjelovala u razotkrivanju te velike afere, a onda se posvetila slikama koje su oduzete Dorvilleu. Na stražnjoj strani jedne od tih slika pronašla je žutu naljepnicu s brojem iz kataloga u Nici, ali drugih podataka nije bilo. Niti tko je vlasnik, niti kako je slika završila na dražbi. Potražila je odgovore i kod preživjelih iz obitelji Dorville, a svi su tvrdili da je ta žena nevjerojatno borbena i ustrajna doći do istine. Zvali su je i Indiana Jones koja neustrašivo razotkriva tajne ukradenih umjetnina.

Šok iz Njemačke

Nije sve bilo ni lako, ni jednostavno. Pogotovo ne to da se sazna ružna istina kako je Louvre došao u posjed vrijednih slika i skulptura. Neki su tvrdili da zapravo ništa nije bilo ilegalno, jer su i članovi obitelji Dorville dobili novac od prodaje zbirke, što je nekima spasilo i živote. Drugi su opet iznijeli argumente da aukcija nikako nije bila dobrovoljna, već prisilna, i da je bio cilj dočepati se vrijednih djela za Louvre. Polack je bila jasna, za nju dileme nije bilo. Bila je to jedna od najvećih pljački u povijesti Francuske, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Francuska se vlada s tim nije složila. Bila bi prevelika sramota i danas, toliko godina poslije rata, priznati da su prethodnici tako grubo pljačkali. Tako je nakon dugog proučavanja donesen stav da je aukcija u Nici bila bez prisile i nasilja, a francuska je vlada odlučila da 12 umjetnina iz Louvrea mora biti vraćeno obitelji Dorville. Druga djela su mogli zadržati u Louvreu i drugim francuskim muzejima koji su ih se dočepali nakon aukcije u Nici.

Francusko Ministarstvo kulture donijelo je i odluku da se Louvre o svemu ne smije očitati. Tako ni Emmanuelle Polack, koja je formalno zaposlenica Louvrea, javno nije smjela ništa komentirati. Znatiželjni novinari nisu iz nje mogli ništa izvući, osim izjave da su svi iz muzeja znali zašto je tamo došla raditi i kojoj je obitelji pomagala da dođu do slika koje su im pripadale.

Francuska javnost je svime time ipak zgrožena. Naime, zašto su vlasti toliko poslije rata pokušale zataškati najveću tajnu muzeja Louvre, a kada već u tome nisu uspjeli, zbog čega se išlo na tako nelogičan zaključak da se radilo o dobrovoljnoj aukciji, kada je svima jasno da je bila prisilna. To nisu radili ni Nijemci, napisi su u francuskim medijima.

I dok se francuske vlasti poziva da cijelu aferu nazovu imenom kakvo zaslužuje, to jest da se radilo o pljački ili prisilnoj prodaji, pljuska za Pariz došla je iz Njemačke. Tamošnje Ministarstvo kulture nedavno je zaključilo da je aukcija Dorville bila prisilna prodaja, a nakon toga je krenula lavina. I tako ovo ljeto, opet u znaku korone, vraća nas i toliko godina unazad, jer knjiga krađa umjetnina iz vremena nacizma očito još nije zatvorena.

Povezane vijesti

• Nabujala Seine prijeti Parizu
• Mondrian naopako visio 77 godina
• Rasprodana velika Vermeerova izložba u Amsterdamu