Profesor Ratko Benazić iz Labina, danas 80-godišnji umirovljenik, poznati je pedagog i sportski djelatnik, bivši igrač i trener u gotovo svim labinskim klubovima. Zaljubljenik je u sport od najmlađih dana kada je bio nogometaš, rukometaš i košarkaš Rudara i to kao starter u prvim postavama, a kasnije i trener u tim klubovima. Ljubav prema sportu odvela ga je i na Fakultet za fizičku kulturu pa je cijeli svoj radni vijek, uz treniranje labinskih sportaša, bio i profesor tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi Ive Lole Ribara u Labinu i to od 1964. do 2005. kada je otišao u mirovinu.

Za prof. Benazića vežu se i mnoge zanimljivosti, primjerice da je u nogometu dva puta sudjelovao u kvalifikacijama za Drugu ligu, jednom kao igrač NK Rudara a onda i kao trener istoga kluba protiv Varteksa. Vodio je generaciju nadarenih labinskih rukometašica, popularnih labudica, u prvoj prvenstvenoj utakmici kada su prvi put 1977. godine ušle u Prvu saveznu ligu bivše države, a bio je to susret protiv Voždovca u Rijeci jer tada u Labinu još nije bilo dvorane.

Treba istaknuti da je ovu generaciju u Prvu ligu uveo tadašnji trener pokojni Mirko Banak, ali su u riječkoj dvorani pod trenerskom palicom profesora Benazića u prvom nastupu i prvoj pobjedi Rudara u prvoj ligi (17:16) igrale Doris Verbanac, Dragica Višković, Eni Šverko, Ornela Paliska, Senada Kudić, Nagua Rajković, Loredana Paliska, Lorena Beučić, Eni Verbanac, Evelina Galo, Ingrid Zulijani i Adriana Prosenjak.

Generacija koja je 1982. godine bila juniorski prvak Jugoslavije iste godine ponovila je taj uspjeh i drugi put - pod vodstvom trenera, nedavno preminulog profesora Zdravka Štingla ušli su u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Ove se godine navršava 40. obljetnica od tog drugog velikog uspjeha labinskog ženskog rukometa pa profesor Benazić misli da to treba dostojno obilježiti.

- Tada je to bio najveći događaj uopće na Labinštini pa te igračice i ljudi koji su radili s njima zaslužuju da se još jednom prisjetimo tih vremena i događaja. Važno je istaknuti da je Klub osvajao sve te naslove isključivo s vlastitim igračkim kadrom. Od 1974. do 1984. godine imali smo reprezentativke u svim kategorijama, od kadetske do seniorske reprezentacije Jugoslavije, čak i više njih. U seniorskoj reprezentaciji bile su Evelina Galo, Lorena Beučić, Karmen Kokot, a kasnije Adriana Prosenjak, koja je bila i kapetan reprezentacije Hrvatske i Lokomotive te trenerica golmanica u reprezentacije i nekoliko prvoligaških klubova u Hrvatskoj i Italiji.

- Danas je Adriana trener ženske juniorske reprezentacije Hrvatske i voditeljica Škole rukometa u Labinu. Više igračica igralo je u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Hrvatske i Jugoslavije. Lorena Beučić i Ornela Paliska bile su i svjetske juniorske prvakinje na Svjetskom prvenstvu 1977. u Bukureštu. Žao mi je što zbog nekih objektivnih razloga Evelina Galo nije sudjelovala 1984. na Olimpijskim igrama u Los Angelesu kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, prisjeća se prof. Benazić tih vremena kada je kao trener najviše uspjeha imao u ženskom rukometu.

Posebno se ponosi da su nakon pune 32 godine, od 1972. do 2004., mlade rukometašice Rudara i njegova školska ekipa osvojile Prvenstvo Istarske županije i sudjelovale u završnicama tada republičkog a danas državnog prvenstva. Sa ženskom školskom ekipom sedam-osam puta bio je najbolji u Hrvatskoj, a jednom i s dečkima. S mladim je igračicama Rudara koje je stvarao za seniorsku ekipu, osvajao međužupanijska prvenstva te više puta naslove republičkih i državnih prvakinja.

- Nekada je bilo manje novca i profesionalizma, ali puno više ljubavi, entuzijazma i poštovanja prema trenerima, učiteljima i profesorima. S obzirom na zanimanje za rukomet, mislim da bi Labin i danas trebao imati ženskog prvoligaša, a mušku momčad svakako u drugom rangu natjecanja. Drago mi je da se i dalje dobro radi s podmlatkom, velik je pomak što se formirala Labinska škola rukometa u koju su uključene muške i ženske selekcije. Žao mi je što su se nekadašnji rukometni centri u Istri ugasili, primjerice Vodnjan, Medulin, Kanfanar, Rovinj je pao. Što se vrhunskog rukometa tiče i Premijer lige, ona se igra jedino u Umagu i Poreču. No, u mlađim dobnim skupinama nema dovoljno uspjeha, naše ekipe ne sudjeluju u završnicama državnih prvenstava i ne osvajaju ih, ističe prof. Benazić.

Kaže da je teško uspoređivati stanje u prosvjeti i odnos prema prosvjetnim djelatnicima nekad i danas.

- Nekad su prosvjetni radnici bili više cijenjeni i poštovani od učenika i općenito, od čitavog društva, međutim, nikada nisu bili adekvatno plaćeni, pa ni sada, za razliku od nekih drugih zanimanja i u odnosu na neke druge zemlje u EU-u u kojoj smo i mi sada. Za nas u Europskoj uniji kao da vrijede neka druga pravila, ne vrednujemo jednako učitelje, nastavnike, odgojitelje i profesore kao zapadne razvijene zemlje. U Južnoj Koreji svi ljudi koji rade s djecom posebno su cijenjeni i valorizirani. I kod nas vrlo često, gotovo svakodnevno govorimo i slušamo da svijet ostaje na mladima. Ali, prosvjetarima je najveća nagrada entuzijazam i njihova ljubav prema svom poslu. U mnogim sredinama u Lijepoj našoj uvjeti nisu adekvatni a trebali bi biti svugdje isti, jedno se priča a druga je slika na terenu, smatra prof. Benazić.

Za labinski hram sporta, Sportski centar "Franko Mileta" kaže da je uvijek bio za to da se izgradi gradska sportska dvorana jer ova renovirana je školska.

- U njoj bi trebale igrati i trenirati mlađe dobne skupine uz održavanje nastave, a u gradskoj dvorani trebali bi trenirati i igrati seniorski uzrasti, igrale bi se razne utakmice i održavali razni događaji. Često se spominjala lokacija Kršin kod Autobusnog kolodvora, gdje bi bio izgrađen Sportski centar, ali ništa od toga. Ja sam bio i prvi tajnik SIZ-a fizičke kulture bivše Općine Labin, imao sam već neke planove i nacrte, međutim ni tada kao ni danas nije bilo razumijevanja u lokalnoj vlasti. Što se tiče imena sadašnje dvorane, mene nitko nikad nije pitao za mišljenje, a imao sam i druge opcije, mogla se nazvati Sportski centar Labudica ili Sportski centar Rudara. Nitko pojedinačno nije zaslužio, uz dužno poštovanje prema svima pa i Franku Mileti, da taj sportski centar nosi ime jedne osobe.

Mislim da se nije dovoljno ušlo u srž sporta općenito na Labinštini jer je bilo više pojedinaca po kojima se taj centar mogao nazvati. Tvrdim da pojedinačno to nitko nije zaslužio. Naši klubovi svi nose naziv Rudar, naši su nonići i očevi crnčili u rudniku da bi othranili svoje obitelji. Nažalost, mnogi su u raznim nesretnim okolnostima tamo i stradali. Prema tome, ispravno bi bilo da se taj centar nazvao po rudarima, a o uspjehu generacije Labudica koje su afirmirale svoj grad i labinski sport ne treba ni pričati, zaključuje prof. Ratko Benazić koji je u sportu bio gotovo cijeli svoj život, punih 60 godina, od 1951. do 2011. Od tada više nije aktivan ni u jednom klubu, ali prati sva sportska zbivanja na Labinštini. Danas su mu prvenstvene preokupacije obitelj i vrt u kojem uzgaja svoje voće i povrće.

Povezane vijesti

• KRUNOSLAV RENDULIĆ nasljeđuje Torresa!
• DRAGAN TOMIĆ, TRENER JESENSKOG PRVAKA IZ BANJOLA: Napadamo sa svim igračima i zato postižemo golove svaku utakmicu
• Svečana sjednica Društva pedagoga tehničke kulture Istarske županije ZAHVALNICE UČITELJIMA TEHNIČKE KULTURE