Između Poreča, Pazina, Buja i Labina bilo je oko 200 hektara pod nasadima lješnjaka. Danas su ti nasadi nestali, a uzgoj je prepušten malim proizvođačima koji se postupno vraćaju tradiciji.

Danas na Rovinjštini lijeske ima tek ponegdje, premda ova biljka pripada tradiciji mjesta. Rovinjski agronom Željko Prgomet magistrirao je na uzgoju lješnjaka na zagrebačkom Sveučilištu. Tokom znanstvenog rada proučavao je nasade lijeske na predjelu Boscomonte kod Novigrada i to na površini od četrdeset hektara koji je bio podigao ondašnji PIK iz Umaga. Prgomet kaže da je to bila najsuvremenija plantaža lješnjaka na prostoru tadašnje Jugoslavije.

- Imao sam čast tada surađivati s najpriznatijim svjetskim stručnjakom za lješnjak, talijanskim profesorom s rimskog Sveučilišta, Pierom Romisondom, priča Prgomet. Istarske autohtone sorte istarski duguljasti i istarski okruglasti lješnjak jedine su sorte priznate na svjetskoj razini kao autohtone sorte visoke kvalitete za cijelu jugoistočnu Europu. Nasade lijeske na predjelu Boscomonte više nema, uništeni su početkom devedesetih godina. Bilo je u Istri između Poreča, Pazina, Buja i Labina nasada lijeske na oko 200 hektara zemlje.

Tržište postoji

- Danas svi su ti nasadi nestali, sve je prepušteno malim privatnim proizvođačima koji se postupno vraćaju tradiciji. Mislim da je to tada bila nerazumna odluka, jer lješnjak pripada istarskoj tradiciji kao maslina i loza, veli nam Prgomet koji svoje znanje stavlja u službu poljoprivrednicima koji se danas usmjeravaju na tu kulturu.

- Tržišta za lješnjake ima. Giganti konditorske industrije poput Ferrera otkupljuju sve količine. U ono vrijeme smatralo se da prinos po hektaru od 800 do 1000 kilograma ploda nije bio rentabilan. Primjerice Turci koji dominiraju tržištem, ostvarivali su prinose od 2000 do 3000 kilograma ploda po hektaru. No, danas su se stvari bitno promijenile, pa je prinos od 1000 kilograma rentabilan jer je cijena lješnjaka skočila, kaže Prgomet. Ono što je u ono vrijeme nedostajalo bila je sinergija između proizvođača i struke što jedino vodi do povećanja prinosa. Sjećam se profesora Romisonde koji je pratio stanje na istarskim plantažama. Od njega sam puno naučio. Bio je slikovit u izražavanju pa mi je objašnjavao da se prilikom sadnje poljoprivrednik mora rukovoditi temeljnom porukom da korijeni lijeske vole čuti zvuk zvona najbliže crkve, što konkretno znači da ih se ne smije duboko ukopavati u zemlji, priča nam Prgomet.

Spoj struke i poljoprivrede doživio je sedamdesetih godina prošlog stoljeća prva izuzetno zanimljiva iskustva i to konkretno na Poreštini. Naime prvog siječnja 1971. godine tadašnji turistički gigant Plava Laguna integrirao je porečki poljoprivredni PIK. Tadašnji generalni direktor Plave Lagune Anton Nini Štifanić je te godine izradio zanimljiv program spoja turizma i poljoprivrede. Štifanić je proizvodnju lješnjaka pozicionirao uz bok s razvojem maslinarstva. Planirao je nasade na 600 hektara površine zbog čega je angažiran Institut za voćarstvo iz Torina preko međunarodne organizacije FAO. Projekt se realizirao u partnerstvu s IPK-om Osijek za tvornicu čokolade i bombona Kandit. Te je 1971. godine zasađeno 30 hektara novih nasada i obnovljeno 40 hektara starih. "Na Poreštini je već nekoliko godina prisutan problem slabe rodnosti lješnjaka. Talijanski stručnjaci zajedno s našim agronomima proučili su ovu problematiku i predložili su mjere kojima bi trebalo dovesti postojeće nerentabilne nasade na razinu normalne rodnosti. Također smo se orijentirali na vlastitu proizvodnju sadnog materijala kako za naše potrebe, tako i za potrebe trećih lica,” piše Štifanić 1971. godine

Devedesetih godina prošlog stoljeća spoj između plave i zelene Istre, odnosno integracija turizma i poljoprivrede se napušta.

Udruga gradova lješnjaka

Naši susjedi Talijani koji su nekad slovili kao drugi, iza Turske, proizvođači lješnjaka, izgubili su taj primat. I kod njih industrija slatkiša koristi jeftinije turske ili ukrajinske plodove. Unatoč globalizaciji, u Italiji danas djeluje udruga (Associazione citta' della nocciola - Udruga gradova lješnjaka) koja okuplja gradove oko kojih se uzgaja lješnjak. Zanimljiva je stavka statuta u kojemu se objašnjava da se u udrugu mogu učlaniti gradovi i općine koji održavaju sjećanje i štite kulturnu i tradicijsku ostavštinu nekadašnjeg uzgoja lješnjaka. Dakle, u mnogim je pokrajinama uzgoj lješnjaka zamro ali se kultura i dalje održava i njeguje. Kažu da je memorija, spomen bitna stavka u životu zajednice, Istra je danas zemlja vina i ulja ali je nekada bila i zemlja lješnjaka.

Tradicija uzgoja lješnjaka u Rovinju

U izdanju iz 1908. godine poznate revije National Geographic nalazi se članak u kojemu stručnjak za lijeske i lješnjake piše zanimljivosti sa šireg prostora sjevernog Jadrana. Autor Felix J. Coch piše te godine da se u Rovinju uzgaja i izvozi pristojna količina lješnjaka prvoklasne svjetske kvalitete, a sve je potkrijepljeno i fotografijama plantaža i grupe rovinjskih mališana koji sudjeluju u branju plodova za koje istraživač National Geographica tvrdi da su "glasoviti u svijetu po veličini".

U knjizi “Dokumentirana povijest Rovinja” rovinjskog povjesničara Bernarda Benussija tiskane 1888. godine pronašao sam zanimljiv podatak o uzgoju lješnjaka u Rovinju. U godinama kada je knjiga napisana i tiskana u Rovinju se uzgajalo 15.000 stabala lijeske, a autor knjige dodaje da uzgoj bilježi svake godine vrtoglavi rast.

Povezane vijesti

• PULJANIN IMAO INDOOR PLANTAŽU: U teglama zasadio i uzgajao 12 stabljika indijske konoplje
• Uzgoj zdravog voća iz okućnice: ZAŠTO SE NAR RASPUKNE POSLIJE KIŠE?
• Uzgoj bijele ribe u Hrvatskoj u zadnjih pet godina uvećan 80 posto