U muzejskim numizmatičkim zbirkama širom Istre ima mnogo primjeraka novca koji potječe izvan Istre. Koliko je poznato, prvi novac u Istri zabilježen je oko 4. st. prije Krista (grčki i helenistički novac s gotovo svih obala Sredozemlja), iako su u doticaj s tim sredstvom razmjene i trgovine Histri mogli dolaziti i prije. U 2. st. prije Krista kolanje novca već je učestalije i čine ga kovanice rimskoga podrijetla (republikanski brončani i srebrni novac), a u 1. st. prije Krista rimski numizmatički sustav potpuno pokriva cijelo Sredozemlje i dio srednje Europe.

Na području Istre nije bilo kovnica, već je novac uvijek dolazio iz drugih dijelova rimske države. Najbliže kasnoantičke kovnice nastaju u 4. st. u Akvileji i Sisciji. Bizantski novac bio je u uporabi od 5. do 7. stoljeća. U međuvremenu je na sjevernom Jadranu kolao ostrogotski i langobardski, a poslije i franački novac. U srednjem vijeku u Istri je u optjecaju bio novac Italskoga Kraljevstva, Njemačkoga Carstva, Goričkih knezova, ali i drugih kovnica na alpskom prostoru.

Od 18. st. novac se kovao u Trstu, ali već od 12. st. na istarski priobalni prostor sve više ulazi mletački novac. Može se, dakle, zaključiti da je u kesi istarskog čovjeka bilo šarolikog novca rimskoga i bizantskog carstva, da bi potom u istarskom takujinu od Napoleona pa do dr. Franje Tuđmana bio franak, kruna, lira, jugolira, dinar i kuna. Napoleon uvodi franak i to samo u kovanicama. Austrijski novac od 1858. do 1892. godine bio je gunden s manjom novčanom jedinicom krajcerom. Poslije Austro-Ugarska uvodi jedinstvenu valutu, krunu. Talijanska službena valuta lira (manja jedinica centesimo) bila je u opticaju od 1861., kada je stvorena Kraljevina Italija, do 2002. godine, kada susjedi uvode euro.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Zoni B, na području Vojne uprave JNA, od rujna 1947. u opticaju je bila jugolira (lira tittina, barchette, po motivu jedrilice na moru), a u zoni A sredstvo plaćanja bile su AMG lire (angloamerička lira). Serija jugolira imala je osam apoena, tiskane su u više boja na različitim papirima. Svi apoeni, osim onoga od jedne lire, imaju prepoznatljiv znak - jedrilicu. Na svim novčanicama otisnut je tekst na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku: Gospodarska banka za Istru, Rijeku i Slovensko Primorje.

Te su valute povučene 1949. godine kada nova jugoslavenska vlast na čitavom svom prostoru, pa tako i u Istri, uvodi dinar (1 din = 100 para).

U relativno kratkom razdoblju, od prosinca 1991. do rujna 1997. na teritoriju Hrvatske bile su četiri novčane jedinice: hrvatski dinar (HRD) i hrvatska kuna (HRK) - na teritoriju pod hrvatskom vlašću, te tzv. krajinski dinar i jugoslavenski dinar (YUD) na okupiranim dijelovima Hrvatske. Reintegracijom okupiranih područja, kuna postaje 1997. godine jedino zakonsko sredstvo plaćanja na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske.

Hrvatski dinar (HRD), bez podjele na stote dijelove, smatran prijelaznim sredstvom plaćanja, zamijenio je jugoslavenski dinar. Sve novčanice hrvatskog dinara imale su na prednjoj strani lik znanstvenika i isusovca Dubrovčanina Ruđera Boškovića. Novčanice od 1 do 1.000 dinara imale su na stražnjoj strani prikaz zagrebačke katedrale, a one od 2.000 do 100.000 HRD sliku skulpture "Povijest Hrvata" Ivana Meštrovića. Hrvatski dinar nije imao kovanice. Svi apoeni HRD-a izrađeni su prema likovnom rješenju grafičara Zlatka Jakuša.

Pamti se osmijeh posljednjega premijera SFRJ Ante Markovića kad je na kraju 1989. godine u Saveznoj skupštini zamahao dvjema novčanicama "novog" konvertibilnoga dinara. Tečaj je bio vezan uz njemačku marku u omjeru sedam dinara za jednu marku. Te 1990. godine građani su mogli u bankama zamijeniti dinare za devize, što je do tada bilo nezamislivo.

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju. Godine 1992. godišnja inflacija iznosila je 938,2 posto, a 1993. godine 1.149,3 posto. Svi iole veći iznosi i dalje su preračunavani u njemačke marke da bi im se mogla predočiti vrijednost. Uvedena je i neslužbena obračunska jedinica - bod (dinarska protuvrijednost jedne njemačke marke), te su pojedine trgovine imale istaknute cijene u "bodovima". Tvrtke nisu imale na raspolaganju dovoljno novca za isplatu plaća pa su radnicima plaće djelomično isplaćivale bonovima kojima se moglo kupovati u određenim trgovinama.

Konačno, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994., kao novčana jedinica Republike Hrvatske uvedena je kuna, s podjelom na 100 lipa. Bio je to jak ekonomski potez koji će eliminirati hiperinflaciju i Hrvatskoj donijeti financijsku stabilnost, ali i željeni simbol suverenosti. Uvođenje kune ipak nije teklo glatko. Pomalo je zaboravljen podatak da kuna nije trebala biti službena valuta. Komisija za izradu novčanica u kolovozu 1991. odlučila je da se trajni hrvatski novac zove hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. S time se složila i tadašnja Vlada premijera Franje Gregurića.

Tijekom 1993. godine, na zahtjev nekolicine saborskih zastupnika iz Slavonije, došlo je do zamjene naziva hrvatska kruna (sa sto banica) nazivom kuna (sa sto lipa), uz objašnjenje da treba poštivati tradiciju, a da nazivi kruna i banica ne odgovaraju jednoj mladoj republici! Nakon dužih rasprava Sabor je prihvatio izmjene. Neki s time, sve do naših dana, nisu bili i nisu zadovoljni jer se kuna veže uz naziv službene valute Nezavisne Države Hrvatske.

Prvi spomen naturalnog plaćanja u kuninim krznima nalazimo u istarskom susjedstvu, na otoku Cresu. Venecijanski dužd Ottone Orseolo danak (porez) u iznosu od 40 kuninih kožica naplatio je u Osoru, odnosno 50 kuninih kožica u mjestu Beli, također na Cresu. Naziv inače potječe od kune zlatice, životinje koja nastava hrvatske šume, a čije je krzno u prošlosti služilo kao sredstvo robne razmjene, imalo je funkciju novca.

Autori idejnog rješenja novčanica kuna jesu Miroslav i Šimun Šutej i Vilko Žiljak. Odabir ikonografije kune, novog hrvatskog novca, bio je zahtjevan. U društvu gradova, uz Varaždin, Vukovar i Dubrovnik, našla se i Pula, a u društvu velikana biskup dr. Juraj Dobrila (na naličju je pulska arena i tlocrt Motovuna), pored Josipa Jelačića, Frana Krsta Frankopana i Petra Zrinskog, Ivana Gundulića, Ivana Mažuranića, Stjepana Radića, Marka Marulića i Ante Starčevića. Na kovanicama su kukuruz, vinova loza, hrast lužnjak, duhan, maslina, velebitska degenija, slavuj, tunj i mrki medvjed.

Komisija za novac HNB-a utvrdila je prijedlog motiva za nacionalne strane budućih hrvatskih eurokovanica. Na visokom četvrtom mjestu je glagoljica, iza motiva šahovnice, geografske karte Hrvatske, kune (povučena nakon skandala i otkrića da je lik životinje plagiran), a ispred Nikole Tesle, koji je istisnuo Dubrovnik. Glagoljica je već jednom otisnuta na kovanici od pet kuna u prigodi 500. obljetnice tiskanja senjskoga glagoljskog Misala. Latinicom i glagoljicom ispisan je natpis "Republika Hrvatska" pa glagoljicom "godina 1494.", a tijelo glagoljičnog slova "S" pretvoreno je u obris grada Nehaja s tri kule. Unutar obrisa u dva retka ispisan je natpis "Senj" latinicom, a potom i glagoljicom. Glagoljično slovo "S" završava pri dnu kružnice stiliziranim motivom valova, simbolizirajući more i senjsku buru.

Misal po zakonu rimskog dvora tiskao je senjski kanonik Blaž Baromić 7. kolovoza 1494. godine. Njegov tipografski set, kažu znalci, bio je "najpotpuniji i najljepši domet hrvatskog glagoljskog tiskarstva". Bilo je mišljenja, glede glagoljice na eurokovanici, da ne treba oživljavati mrtvo pismo!? Tko još zna za glagoljicu!? Ali ako su oslikana naličja kovanica priča o povijesti i značajkama nekoga naroda, onda u toj priči svoje mjesto svakako ima glagoljica. Nek' živi u opticaju novca! Inicijal "HR" na eurokovanici ispisan glagoljicom podsjetit će i nas i svijet na najstarije slavensko pismo, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama. Autorstvo se pripisuje sv. Ćirilu, koji je ovim pismima širio kršćanstvo među slavenskim narodima.

Istra, konačno, pamti glagoljicu: od Roča do Huma proteže se Aleja glagoljaša, u Roču se održava Mala škola glagoljaša, u iščitavanju glagoljice nezaboravljeni su akademici Branko Fučić i Josip Bratulić. Zidovi istarskih srednjovjekovnih crkava ispunjeni su freskama i glagoljskim grafitima. Bogata je ostavština popova glagoljaša. Pop glagoljaš Mikula iz Gologorice pisao je original pravnog dokumenta Istarskog razvoda na hrvatskom jeziku glagoljicom krajem 14. stoljeća.

Povezane vijesti

• Dragan Gortan - pjesnik-poštar kao gospodar vremena
• Srpskom numizmatičaru nedostaje samo jedan od svih novčića svijeta
• Infišan san u naše čudesne lokve