VELIKI SVJETIONIČARSKI LIBAR

Plava knjiga Puljanina Vedrana Trgovčića o MALIM TAJNAMA ŽIVOTA SVJETIONIČARA NA JADRANU

Ovaj veliki libar od 370 stranica lijepi je ukoričeni rezultat dugog, detaljnog i predanog 20-godišnjeg entuzijastičnog i nadasve studioznog istraživanja autora koji se nije štedio. Uložio je mnogo truda, vlastitih financijskih sredstava oko prikupljanja opsežne građe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije, njenog sređivanja, tumačenja i ukoričavanja u djelo koje je sadržajno koncizno i toliko zanimljivo da zaintrigira čitatelja, pa čak i onoga kojega svjetionici uopće ne zanimaju

| Autor: Lara BAGAR


 Prvo moderno svjetioničko svjetlo na istočnoj obali Jadrana upaljeno je u Savudriji točno prije 104 godine i sedam dana, 17. travnja 1818. godine! Komisija je prilikom primopredaje zadovoljno zaključila da je savudrijski svjetionik vrhunski spomenik sigurnosti koji će kao takav trajati stoljećima. I bili su u pravu. Savudrijski spomenik i dan danas ima posebno mjesto među svjetionicima, tvrde to i oni koji o svjetionicima znaju sve, a jedan od njih je i Puljanin Vedran Trgovčić koji je ovu crticu o savudrijskom svjetioniku uvrstio u svoju netom izdanu knjigu "Svjetionički libar mali".

Djelo je to koju bi svaki pomorac trebao imati u svom domu. Atraktivnog izdanja, ona je više od coffee table booka, opsežna je i vrlo detaljna monografija o povijesti svjetioničarstva, odnosno farologije na istočnoj obali Jadrana. Za razliku od naslova, ovaj veliki libar od 370 stranica lijepi je ukoričeni rezultat dugog, detaljnog i predanog 20-godišnjeg entuzijastičnog i nadasve studioznog istraživanja autora koji se nije štedio i uložio mnogo truda, vlastitih financijskih sredstava oko prikupljanja opsežne građe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije, njenog sređivanja, tumačenja i ukoričavanja u djelo koje je sadržajno koncizno i toliko zanimljivo da zaintrigira čitatelja, pa čak i onoga kojeg svjetionici uopće ne zanimaju.

Ali to je tako kada radiš nešto iz strasti, kada te zanima povijest, umjetnost i kada imaš novinarskog gena u sebi. Naime, Vedran Trgovčić studirao je arheologiju i povijest umjetnosti na sveučilištima u Ljubljani i Zadru, a otac mu je bio novinar u Glasu Istre. Otuda znanstveni i novinarski pristup koji knjigu, koja obiluje podacima, pretvara u pitko i zanimljivo informativno štivo. Tome treba pridodati i karakter autora koji je poput svjetioničara - morski vuk samotnjak koji prkosi svim nepogodama s jednim ciljem da osvijetli put, u ovom slučaju pravu i nadasve zanimljivu istinu o jadranskim svjetionicima koji nitko do sada nije ispričao na taj način.

"Ne možeš ništa napraviti na brzinu", kaže mi Vedran za knjigu koja je nastajala gotovo dva desetljeća i za čiji je rad, trud i financije utrošeno toliko da je, prema procjeni njegove majke, mogao kupiti dva stana.

"To sam ja. Ovo je teži put, ali zovu me ljudi i pitaju kada će sljedeća", zadovoljno će autor.

Užitak ju je listati. Zanimljiva je na više razina - vizualno i sadržajno. Naime, knjiga se temelji na stotinama tisuća dokumenata, mapa i fotografija, većinom njih nikada prije viđenih. Sve je krenulo još na fakultetu kad je radio seminar o svjetionicima i shvatio da uopće nema podataka i da nema koga ni pitati.

A kada nemaš koga pitati, onda kreneš sam istraživati.

- Sva povijest svjetionika je romantizirana kroz fikciju koju je davno napisao jedan novinar. Priča je bila šarmantna i počela se ponavljati i na kraju se dogodilo da je sto put ponovljena laž postala istina. Ni Plovput nema arhivu. Tako da sam tražio i onda mi je pokojni Ive Barbalić s Velog Vrha, inače iz Baške, unuk i praunuk svjetioničara, predložio da odem u arhiv u Trstu. I ondje je počelo kopanje. Shvatio sam da u Trstu postoji toliko materijala, više od 200 tisuća stranica, koje nitko nikada nije otvorio, veli autor.

Nije mu jasno zašto je tema o svjetionicima zanemarena u našim znanstvenim krugovima. U radu su obišli arhive u Trstu, Veneciji, Beču, Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Kotoru. Napravili su više od 1.200 intervjua s bivšim svjetioničarima i njihovim potomcima.

- Bio je to krvav posao, ali gušt je kada razgovaraš s tim ljudima i to jedini način da se ozbiljno odradi ovakva knjiga, priča Trgovčić o impresivnoj faktografskoj i dokumentarističkoj publikaciji koja obiluje zanimljivim pismima i svjedočanstvima koji se odnose na svakodnevicu i probleme svjetioničara. Ovakvo djelo ne bi se realiziralo bez tima koji čine fotograf Srđan Babić, Jelena Dragaš koja je istraživala i surađivala na konceptu i izvršna producentica i prevoditeljica Ela Poljarević i na kraju dizajnerica Feodora Gubaš Štifanić koja je vizualno zaokružila cijelu priču i dala onaj poseban pečat. Zanimljivo je da se svjetionik pojavljuje i u jednom obiteljskom događaju.

- Prije nekoliko godina novinar Zvjezdan Strahinja izvlačio je stare vijesti. I napisao je da je godine 1983. u Glasu Istre izašao članak o svjetioničaru s Porera koji je otišao s djetetom i tri dana nestao u magli. Radi se o tome da je slučaj tada pratio moj sada pokojni otac novinar Nikola Trgovčić koji ih je na kraju našao i napravio intervju s njim, otkriva nam kuriozitet.

U počecima surov, a kasnije malo manje težak život kakav svjetionik iziskuje demistificiranje romaneskne priče o nedokučivim i tajnovitim svjetionicima.

- Za svaki svjetionik idu po dvije, tri pričice, a posložene su tako da prikažu sve aspekte života na svjetioniku, uključujući i zakletvu, kaže Trgovčić.

Knjiga pobija mnoge dezinformacije, kao i „legende“ stvorene u novije doba, ali zato nudi autentična svjedočanstva. Osim na tehnička pitanja, poput onog koje su gorivo koristili, odgovara i na pitanja kakvi su, recimo, bili žensko-muško odnosi na otocima, intrige i smrti koje su se događale.

"Već nakon par mjeseci na brionskom svjetioniku na Punti Penedi, muž mi se počeo čudno ponašati. Rođen je u gradu i znala sam da nije navikao na usamljeničku službu, na koju smo stigli nakon užiganja svjetala u Zadru. Još onu noć u hotelu u Puli prije nego što smo krenuli na Brione bio je sav u strahu, no nisam očekivala takve probleme. Znam da ovo nije njegova rodna Ljubljana ili Trst u kojem je proveo petnaestak godina, ali nije ništa govorio, pa se valjda umorio od monotonog života na svjetioniku . Prijavila sam u komandu straže da je upoznao nekakvu Mizi sa kojom je izveo idilij. Kad je bježao od kuće, ukrali su mi srebrnu pozlaćenu narukvicu i dvadeset kruna, što sam također prijavila", piše 27. 2.1905. Viktoria Gašparić, prevarena svjetioničareva supruga na Punti Penedi. Da život na svjetioniku nije uvijek nužno monoton, govore mnoga svjedočanstva.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater