VELIKI SVJETIONIČARSKI LIBAR
Plava knjiga Puljanina Vedrana Trgovčića o MALIM TAJNAMA ŽIVOTA SVJETIONIČARA NA JADRANU
Ovaj veliki libar od 370 stranica lijepi je ukoričeni rezultat dugog, detaljnog i predanog 20-godišnjeg entuzijastičnog i nadasve studioznog istraživanja autora koji se nije štedio. Uložio je mnogo truda, vlastitih financijskih sredstava oko prikupljanja opsežne građe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije, njenog sređivanja, tumačenja i ukoričavanja u djelo koje je sadržajno koncizno i toliko zanimljivo da zaintrigira čitatelja, pa čak i onoga kojega svjetionici uopće ne zanimaju
Prvo moderno svjetioničko svjetlo na istočnoj obali Jadrana upaljeno je u Savudriji točno prije 104 godine i sedam dana, 17. travnja 1818. godine! Komisija je prilikom primopredaje zadovoljno zaključila da je savudrijski svjetionik vrhunski spomenik sigurnosti koji će kao takav trajati stoljećima. I bili su u pravu. Savudrijski spomenik i dan danas ima posebno mjesto među svjetionicima, tvrde to i oni koji o svjetionicima znaju sve, a jedan od njih je i Puljanin Vedran Trgovčić koji je ovu crticu o savudrijskom svjetioniku uvrstio u svoju netom izdanu knjigu "Svjetionički libar mali".
Djelo je to koju bi svaki pomorac trebao imati u svom domu. Atraktivnog izdanja, ona je više od coffee table booka, opsežna je i vrlo detaljna monografija o povijesti svjetioničarstva, odnosno farologije na istočnoj obali Jadrana. Za razliku od naslova, ovaj veliki libar od 370 stranica lijepi je ukoričeni rezultat dugog, detaljnog i predanog 20-godišnjeg entuzijastičnog i nadasve studioznog istraživanja autora koji se nije štedio i uložio mnogo truda, vlastitih financijskih sredstava oko prikupljanja opsežne građe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije, njenog sređivanja, tumačenja i ukoričavanja u djelo koje je sadržajno koncizno i toliko zanimljivo da zaintrigira čitatelja, pa čak i onoga kojeg svjetionici uopće ne zanimaju.
Ali to je tako kada radiš nešto iz strasti, kada te zanima povijest, umjetnost i kada imaš novinarskog gena u sebi. Naime, Vedran Trgovčić studirao je arheologiju i povijest umjetnosti na sveučilištima u Ljubljani i Zadru, a otac mu je bio novinar u Glasu Istre. Otuda znanstveni i novinarski pristup koji knjigu, koja obiluje podacima, pretvara u pitko i zanimljivo informativno štivo. Tome treba pridodati i karakter autora koji je poput svjetioničara - morski vuk samotnjak koji prkosi svim nepogodama s jednim ciljem da osvijetli put, u ovom slučaju pravu i nadasve zanimljivu istinu o jadranskim svjetionicima koji nitko do sada nije ispričao na taj način.
"Ne možeš ništa napraviti na brzinu", kaže mi Vedran za knjigu koja je nastajala gotovo dva desetljeća i za čiji je rad, trud i financije utrošeno toliko da je, prema procjeni njegove majke, mogao kupiti dva stana.
"To sam ja. Ovo je teži put, ali zovu me ljudi i pitaju kada će sljedeća", zadovoljno će autor.
Užitak ju je listati. Zanimljiva je na više razina - vizualno i sadržajno. Naime, knjiga se temelji na stotinama tisuća dokumenata, mapa i fotografija, većinom njih nikada prije viđenih. Sve je krenulo još na fakultetu kad je radio seminar o svjetionicima i shvatio da uopće nema podataka i da nema koga ni pitati.
A kada nemaš koga pitati, onda kreneš sam istraživati.
- Sva povijest svjetionika je romantizirana kroz fikciju koju je davno napisao jedan novinar. Priča je bila šarmantna i počela se ponavljati i na kraju se dogodilo da je sto put ponovljena laž postala istina. Ni Plovput nema arhivu. Tako da sam tražio i onda mi je pokojni Ive Barbalić s Velog Vrha, inače iz Baške, unuk i praunuk svjetioničara, predložio da odem u arhiv u Trstu. I ondje je počelo kopanje. Shvatio sam da u Trstu postoji toliko materijala, više od 200 tisuća stranica, koje nitko nikada nije otvorio, veli autor.
Nije mu jasno zašto je tema o svjetionicima zanemarena u našim znanstvenim krugovima. U radu su obišli arhive u Trstu, Veneciji, Beču, Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Kotoru. Napravili su više od 1.200 intervjua s bivšim svjetioničarima i njihovim potomcima.
- Bio je to krvav posao, ali gušt je kada razgovaraš s tim ljudima i to jedini način da se ozbiljno odradi ovakva knjiga, priča Trgovčić o impresivnoj faktografskoj i dokumentarističkoj publikaciji koja obiluje zanimljivim pismima i svjedočanstvima koji se odnose na svakodnevicu i probleme svjetioničara. Ovakvo djelo ne bi se realiziralo bez tima koji čine fotograf Srđan Babić, Jelena Dragaš koja je istraživala i surađivala na konceptu i izvršna producentica i prevoditeljica Ela Poljarević i na kraju dizajnerica Feodora Gubaš Štifanić koja je vizualno zaokružila cijelu priču i dala onaj poseban pečat. Zanimljivo je da se svjetionik pojavljuje i u jednom obiteljskom događaju.
- Prije nekoliko godina novinar Zvjezdan Strahinja izvlačio je stare vijesti. I napisao je da je godine 1983. u Glasu Istre izašao članak o svjetioničaru s Porera koji je otišao s djetetom i tri dana nestao u magli. Radi se o tome da je slučaj tada pratio moj sada pokojni otac novinar Nikola Trgovčić koji ih je na kraju našao i napravio intervju s njim, otkriva nam kuriozitet.
U počecima surov, a kasnije malo manje težak život kakav svjetionik iziskuje demistificiranje romaneskne priče o nedokučivim i tajnovitim svjetionicima.
- Za svaki svjetionik idu po dvije, tri pričice, a posložene su tako da prikažu sve aspekte života na svjetioniku, uključujući i zakletvu, kaže Trgovčić.
Knjiga pobija mnoge dezinformacije, kao i „legende“ stvorene u novije doba, ali zato nudi autentična svjedočanstva. Osim na tehnička pitanja, poput onog koje su gorivo koristili, odgovara i na pitanja kakvi su, recimo, bili žensko-muško odnosi na otocima, intrige i smrti koje su se događale.
"Već nakon par mjeseci na brionskom svjetioniku na Punti Penedi, muž mi se počeo čudno ponašati. Rođen je u gradu i znala sam da nije navikao na usamljeničku službu, na koju smo stigli nakon užiganja svjetala u Zadru. Još onu noć u hotelu u Puli prije nego što smo krenuli na Brione bio je sav u strahu, no nisam očekivala takve probleme. Znam da ovo nije njegova rodna Ljubljana ili Trst u kojem je proveo petnaestak godina, ali nije ništa govorio, pa se valjda umorio od monotonog života na svjetioniku . Prijavila sam u komandu straže da je upoznao nekakvu Mizi sa kojom je izveo idilij. Kad je bježao od kuće, ukrali su mi srebrnu pozlaćenu narukvicu i dvadeset kruna, što sam također prijavila", piše 27. 2.1905. Viktoria Gašparić, prevarena svjetioničareva supruga na Punti Penedi. Da život na svjetioniku nije uvijek nužno monoton, govore mnoga svjedočanstva.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
