Nema tu zarade. Da sam želio prodavati mlijeko, nabavio bih drugu pasminu. Ili meso. Mlijeka krave boškarina daju malo, samo za telad. To je govedo uvijek bilo za rad u polju, u vrijeme kad nije bilo traktora. Nešto se krenulo s prodajom mesa restoranima, ali meso je sada teško prodati, sve je stalo, nema turizma, nema prodaje, kaže Klaudio Jugovac

Nedavno je u Grožnjanu, prilikom obilježavanja Dana općine, jedno od tradicionalnih godišnjih priznanja dodijeljeno obitelji Marinele i Klaudija Jugovca iz sela Bužleti, na Gornjoj Bujštini. Općinska zahvalnica dodijeljena im je za višegodišnji uzgoj autohtone pasmine istarskog goveda, popularnog boškarina, kojemu je prije tridesetak godina prijetilo potpuno izumiranje.

Skromna, ali vrijedna obitelj prihvatila je prijedlog da ih malo pobliže predstavimo javnosti, jer po mnogo čemu to zaslužuju…

Selo Bužleti na cesti za davno napušteni Kuberton dobilo je naziv po nekoliko obitelji s tim prezimenom. Danas više nema u selu ni jednog Bužlete, nema ni drugih, ostale su Severino Jugovac i njegova dva sina, na tri kućna broja. Jedan od njih, Klaudio, sa suprugom Marinelom i sinom Maurizijom dočekuju gosta pred skromnom kućom. I tu počinje priča o životu uz boškarine, o ljubavi i ustrajnosti da se zadrži nešto domaće, autohtono, izvorno, pa neka košta.

Ostali samo oni

- Bilo je nas nekada više u selu, ali ostali smo samo mi. Gore je Kuberton koji je odavno prazan. Ima pedeset godina, ali nikoga nisam zapamtio iz tog sela, nije ih bilo. Tamo je crkvica svete Margarite koju Općina sada obnavlja, tu nam i groblje. Ovdje sam se rodio, tu sam ostao, sin i kćerka su tu, snalazio se. Nije lako, priča Klaudio Jugovac koji je donedavno radio u Trstu, polazio od kuće na posao svaki dan osim nedjelje u tri ujutro. Gazda je zatvorio firmu, treba tražiti novi posao…A kao mladić zaposlio se u nekadašnjem bujskom Proleteru, pa četiri godine u Njemačkoj. Želio je biti bliže kući, pa se zaposlio u Trstu. Sada treba opet nešto naći. Dok je Klaudio radio, Marinela je brinula o blagu dok se Klaudio ne vrati ili sin ne dođe s posla.

- A, kako je sve počelo? Pa, ja sam uz boškarine od najranijeg djetinjstva, kao i u poljoprivredi. Otac Severino ih je imao sve do prije četiri godine, radio je s njima u polju, odlazio je na smotre i donosio priznanja. Bili su ranije prava atrakcija, ali i sada ih ljudi vole vidjeti. Odlazio sam s ocem na smotre, na natjecanja, svidjelo mi se to, zavolio sam boškarine, pa kad sam se oženio odlučili smo da ćemo imati svoje. Marinela i ja nabavili smo nove boškarine, otac je kasnije svoje prodao i evo, mi smo uz boškarine, već deset godina. Malo, pomalo širili smo stado i sada imamo 23 grla raznog uzrasta, prirasli su nam srcu, zavoljeli smo ih, posebno sin Maurizio, priča Klaudio dok odlazimo do ispaše gdje je veći dio stada. Dio mlađih je u štali. Nema mjesta za sve.

Mali poticaji

     - Boškarin nije osjetljiv, dobroćudan je, neke držimo vani, neke u štali, otporni su i na bolesti. Ipak, treba paziti, za oplodnju treba paziti da nije bik iz našeg stada. Nekada se nije na to pazilo, sada se mora. S druge strane, samo se pod tim uvjetima može dobiti poticaj, ako se uzgaja čista vrsta. Mislim da bi uzgoj te vrste goveda trebalo malo više poticati. Ono što dobijemo godišnje za dva grla, premalo je, a i to je smanjeno u odnosu na prije. Pravo na poticaje imamo samo ako idemo na smotre i natjecanja i to samo za dva grla. Troškovi su veliki, treba platiti prijevoz do tamo. Inače, s njima ne radimo, ponekad ih uhvatim u zapregu, tek da ne zaborave, priča Klaudio dok si Maurizio dovodi svog miljenika. Svako grlo ima svoje ime. Lijepi su, mirni, ali postavlja se pitanje isplativosti, čemu sve to?

     - He, nema tu zarade. Tko se bavi boškarinima to može samo iz ljubavi, kao i mi. Da sam želio prodavati mlijeko, nabavio bih drugu pasminu. Ili meso. Mlijeka krave boškarina daju malo, samo za telad. To je govedo uvijek bilo za rad u polju, u vrijeme kad nije bilo traktora i drugih strojeva. Znali smo da to nije stoka za prodaju mesa ili mlijeka. Nešto se krenulo s prodajom mesa restoranima, ali meso je sada teško prodati, sve je stalo, nema turizma, nema prodaje… A, kad i prodam, što dobijem? Ništa, cijena je dosta pala. Ovo je samo velika ljubav i želja da se održi tradicija, da ne izumre to govedo koje je dio prošlosti istarskog seljaka, dodaje Klaudio dok on i Marinela miluju jednog bika, prekrasnog primjerka koji je nagrađivan na razni smotrama.

Nema sijena

Sve to godi, slažu se naši domaćini. Ali, okolnosti za uzgoj iz ljubavi su sve teže.

- Problem je hrana. Mi smo ovdje gdje nema drugih naselja, gore prema Kubertonu je sve slobodno, nema nikoga. Pazim da ne odu ovamo prema selu, imamo površina koje sam zasijao i tu su ograđeni. Dok ima trave, dobro je, ali ove godine je zaista teško, bila je dugo suša i, što je najgore, neće biti sijena. Kosim puno okolo, tražim parcele, ali nema trave. Toliko grla treba puno hrane. Od jeseni, od novembra do maja moramo ih hraniti sijenom, pojedu dnevno balu i pol, to je oko 450 do 500 kilograma sijena dnevno. Računajte da ja to idem sve kupiti…a ove godine ga i nema. Lani se moglo kupiti povoljnije, ove godine će biti problema. Bojim se kako će sve proći. Zasijao sam raznim kulturama nekoliko njiva, ali ako ne bude hrane morat ćemo dio prodati…Da ima hrane ja bi ih držao više, ali ovo nije dolina Mirne, ovdje je mnogo zemlje kroz godine zapušteno, narasla je graja, šume se šire, nema livada…Nekada je bilo lakše za hranu, bilo je više trave i površina koje su se obrađivale, kosile…Moj otac ih je nekada imao 14 komada goveda, kosio je ručno, ali uspijevao je. Sada je sve graja. Idem daleko, od sela do sela, tražeći travu, kosim i tuđe livade jer su neki ljudi odustali od uzgoja krava, pa umjesto njih prikupljam sijeno. Ali, bojim se što će biti dalje. Ove godine je i suša bila u proljeće. Koliko sam samo kubika vode donio dok je bila suša! …I još jedan problem. Zadnjih godina divlje svinje sve preoraše, unište korijen djeteline i druge trave i to baš u dolinama, tako da je to dodatni problem. Te divljači stvarno ima puno, sada blizu kuća dolaze i jeleni, jedu sve. Ne znam, zagleda se Klaudio u daljinu…

Ipak, malo više zadovoljstva na licu imao je dok iznosi brojna priznanja.  

- Ima toga, to nam je sve što nas drži. Dobivali smo nagrade za oranje u Poreču, u Višnjanu za rasplodna grla, za ljepotu, prvo mjesto za poslušnost lani u Kanfanaru, pa u Gudovcu za najljepšeg bika… Ima i drugih priznanja, naročito iz Kanfanara gdje se održava godišnja smotra za Jakovlju. Sve je to lijepo, pa i poticaji koje dobijemo, ali to je jednom godišnje. A, blago jede svaki dan. Ali, dobro, dok možemo, bavit ćemo se boškarinima, to je postao naš život, nastavljamo obiteljsku tradiciju, slažu se Marinela i Klaudio.

Povezane vijesti

• Zaštita se od početka pokreće zajedno sa Slovencima
• AZRRI: Na tržištu se prodaje lažno meso boškarina!
• Boškarini su teglili kamenje za gradnju Arene