NOVINARKA SANJA BOSNIĆ: Radila sam kao istarska sobarica. Bilo mi je to neponovljivo iskustvo, ili bolje rečeno, ne ponovilo se to iskustvo

(Cropix)

Radila sam kao istarska sobarica. Izvan svoga grada, u manjem ekskluzivnom hotelu sa 27 dvokrevetnih soba. Bilo mi je to neponovljivo iskustvo, ili bolje rečeno ne ponovilo se to iskustvo. Ne zbog prirode posla, nego zbog bioloških zakonitosti. Sve u svoje vrijeme. Težak je to i zahtjevan fizički rad koji iziskuje snagu, okretnost i brzinu mlade osobe tj. mlađe osobe, ali i talent za sistematično čišćenje. Jer na kraju dana se osjećate satrto. Sasvim slučajno i nadobudno ponudila sam pomoć prijatelju, vlasniku hotela, do povratka stalne sobarice s bolovanja. I tako se zatekla iza kulisa našeg hotelijerskog sektora o kojem često pišemo u medijima. Ali onda to zvuči kao da pišemo o podmorskom svijetu s kopna. Baratamo ponuđenim brojkama i izjavama turističkih radnika. Međutim, pripovijest u nastavku nudi vam da zaronite u neistraženo podmorje jedne istarske sobarice i suživota s gostima koji su ovoga ljeta preplavili našu obalu.

Na ispomoć u hotel stižem u neslužbenoj uniformi i pridružujem se kolegici, stalno zaposlenoj sobarici u hotelu već punih 15 godina. Objašnjava mi koje su moje konkretne obveze jer neki gosti stižu ranije u hotel i sobe moraju biti pripravne za ulazak. Započinje moje vatreno krštenje. Pr(a)vi stampedo pospremanja i čišćenja soba, bez prethodne obuke. S krpom u ruci imitiram kolegicu kao mačić mačku u svakom pokretu. Ona je vitka kao šparoga, 16 godina mlađa od mene i doima se da leti po sobi. Teško pratim taj ritam. Razumijem zašto je smršavjela u dva mjeseca sedam kilograma. Ulazimo i izlazimo iz soba bez puno priče. Ponavljamo istovjetne radnje. U hodu učim kako se čišćenje tj. pospremanje soba dijeli na dvije vrste: generalno i gostinsko. Generalno je prilikom smjene gostiju i podrazumijeva temeljito čišćenje svakog kutka sobe. Gostinsko je manje zahtjevno. Radi se o svakodnevnom održavanju čistoće u popunjenim sobama. Bitno je prilikom čišćenja ne pomicati osobne stvari gostiju. Pa čistimo zaobilazeći te predmete. Dakle, što je veći nered, praktički je čišćenje jednostavnije.

Ako niste znali, postoje i ustaljena pravila, tj. redoslijed čišćenja i stil slaganja posteljine na krevetima. Posao se nastavlja s pražnjenjem kanti za otpad, mijenjanjem čaša za piće na stolu, brisanjem prašine i glancanjem staklenih površina. Potom kolegica prelazi na čišćenje kupaonice, a ja usisavam terasu, pa sobu i na kraju kupaonicu. Naposljetku, lagano ošamućena raspršenim mirisima kemijskih sredstava za čišćenje i alkohola za dezinfekciju, brišem kvake i zatvaram vrata sobe iza sebe. I tako to ponavljamo cijelo jutro i sve ostale dane u tjednu kao Sizifov posao. Nedjelja je radna. Najgore mi pada usisavanje prašine ispod kreveta. Odakle li samo silazi ta silna prašina svaki dan ispod kreveta, pitam se dok se ničice bacam na koljena ne bih li što dublje podvukla cijev usisavača pa psujem u sebi: "Bemti prašinu ispod kreveta!" Koljena su mi nakon nekoliko dana otvrdnula kao papci i bolna su. Žuljevi na dlanu mi bride. Ali svejedno mi pada na um kako se pri spomenu riječi sobarice u alfa muškarcima bude seksualne fantazije o naivnoj sobarici koju će oni usisati pred sobom. Kakvog li paradoksa!

U prvih desetak dana osjećam fizičku, ali i identitetsku krizu pa samu sebe bodrim. Bolje je nego u kakvoj teretani, tješim se. Bildam mišiće i bavim se društveno korisnim radom. Sve za prijatelje i spas hrvatskoga turizma! Nakon desetoga dana ulazim u novu fazu. Razvijam vještine sobarice. Zbližavam se s osobljem. Postajem dio njihova tima. Kao u popularnoj seriji "Downtown Abbey" otkrivam sudbinu novostvorene hrvatske "posluge", osluškujem njihove svakodnevne razgovore i žalopojke vezane uz posao, smještaj, brige, iscrpljenost… neveselu sudbinu malog hrvatskog čovjeka u modernom kapitalističkom društvu. Budi se u meni novinarski istraživački duh koji spaja u mojoj ulozi sobarice nova otkrića u naličju ove turističke avanture. Sumnjam da se ijednom novinaru ukazala prilika ući tako duboko u pozadinu naših hotelijerskih usluga te istražiti kakvi su nam uistinu gosti. Upoznala sam različite ljude. U mom hotelu bili su najbrojniji Nijemci, Austrijanci, Talijani, Švicarci, Česi i nešto manji broj Nizozemaca, Francuza i domaćih. Radi se o elitnom hotelu i manje više elitnim gostima, višeg staleža.

Kakvi su naši gosti? Kao prvo, valja istaknuti da hotel u ponudi ima samo bračne sobe, ali stariji bračni parovi najčešće traže odvojene postelje. Na drugi pogled, zapažam da 90 posto gostiju guta nekakve tablete! Razbacane su po noćnim ormarićima, stolovima te kupaonici. Manja je količina vitaminskog sastava ili magnezija, a ostale su mi nepoznatih indikacija. Zaista tabletomanija osvaja svijet!

Primjećujem da većina gostiju dijeli svoj godišnji odmor s najboljim prijateljima - knjigama. Sa zanimanjem, ali na brzinu, čitam autore i naslove. Najviše je beletristike, psiho-trilera i krimića. Austrijanci i Nijemci su im skloniji. Je li im to pandemija zarobila um da na godišnjem odmoru uživaju u mračnim temama? Gošće čitaju ležernije naslove. Ljubiće. Meni nepoznatih autora tj. autorica. Talijani najviše ispunjavaju križaljke i sudoku, a od literature uočavam ozbiljniju književnost. A što se to čitalo? Izdvojit ću samo neke zanimljivije svjetske autore od kojih neki još ni nisu prevedeni na hrvatski jezik. Juli Zeh (njemačka spisateljica i aktivistica koja se bavi političkim temama), Bernard Cornwell, (britanski novinar srednjovjekovnih povijesnih romana), Chimamanda Ngozi Adichie (feministkinja, influencerica), Yuval Noah Harari (izraelski povjesničar), Ake Edwardson (švedski pisac poznatih krimića i trilera), Turgenjev ("Očevi i djeca", u originalu na ruskom), Hans Jakob Christoffel von Grimmelshausen ("La avventuroso simplicissimus", traduzione di Ugo Dottore e Bianca Ugo), Emmanuel Carrère (francuski pisac i redatelj), Katerina Tučkova (češka književnica, višestruko nagrađivana), Stefano Mancuso (talijanski botaničar), Francoise Sagan (francuska spisateljica i dramaturginja), Sue Townsend (britanska spisateljica koja je stvorila Adriana Molea), Imre Kertesz (mađarski Nobelovac)… Osobito su me oduševila dva momenta. U jednoj sobi košara puna knjiga, a drugoj njemački naslov knjige našega Ivice Prtenjače "Brdo" tj. "Der Berg". Pravi ljetni roman za opuštanje na vlastitom brdu s pogledom na Jadransko more.

Novi ulasci/izlasci u sobe govore mi o još nekim preferencijama gostiju. Nisu nipošto statični. Obilaze naše vinarije, maslinare i restorane. Ne privlače ih javna okupljanja, oprezni su, ali očito je da su dobro informirani o eno-gastro ponudi naše regije, pa je to razlog više da su zbog magičnih okusa naših domaćih proizvoda odbrali Istru za svoje ljetovanje. Pred povratak se opskrbljuju kutijama buteljki vina Cuj, Moreno Ivančić, Kozlović, Prelac, Radovan, Coronica, Degrassi, Fiore, Pervino… A nađe im se na stolu i poneka boca šljivovice, Maraska, specijalne rakije, ali najčešće kupuju Badelov pelinkovac Antique. Od maslinovih ulja odabiru svjetske pobjednike natjecanja u maslinovim uljima - Flos Olei, ulja zlatnih umaških maslinara Enija Zubina (Bušćina) i Mate Vekića (Mate).

Pri odlasku, najčešće nam ostavljaju napojnice gosti iz Austrije i Njemačke, od 5 do 10 eura, dok su talijanski gosti najzahtjevniji, traže da se pleše oko njih (veli kolegica sobarica), ali rijetko kada će ostaviti manču.

Odnos gostiju prema sobaricama je ljubazan uglavnom do uljudnog pozdrava. Sve ostalo govori da u raslojenom klasnom društvu postoje predrasude i distanciran stav bogataša prema nižem društvenom sloju, radnicima koji ulaze na posao na stražnja vrata hotela. I radnik se ne osjeća cjelovito, pa sigurno dugo balansira svojim osjećajima dok se ne prilagodi toj tužnoj spoznaji.

Predvečer je u hotelu najljepše. Promatram goste kako silaze osunčani i namirisani iz svojih soba, odjeveni kao na modnoj pisti. U modnim trendovima, svojim outfitima, prednjače, zna se –Talijani. Ipak nam stižu iz svjetske kolijevke mode. Zapažam na gostima svjetske brendove Dolce&Gabbana, Guess, Lacoste, Michael Kors, Fendi, Yves Saint Laurent, Gucci, Louis Vuitton… Kao prave zvijezde izlaze na raskošne večere finih istarskih restorana pod zvijezdama. Maskica na licu im je neodvojivi modni detalj. Savjesniji su od nas u očuvanju zelene Istre.

Pred kraj svoje karijere privremene sobarice (novinarke na tajnom zadatku) stavljam recke na kalendar kao stara kuka u JNA svaki put kad mi prođe još jedan dan. Težak rad, pa zaključujem nakon svega da mi je najljepši i najlakši dio ove neponovljive epizode bio napisati autobiografski narativ, tj. kraću reportažu. Dok sam slagala slike i sjećanja te sve upakirala u malu pustolovnu fabulu, prisjetila sam se rečenica svog glavnog urednika Roberta Franka, izgovorenih nedavno na sastanku redakcije kada je novinarima rekao da se ne bune zbog plaća jer su one solidne naspram drugih. Mislim da je bio vrlo blizu istine.