NA ROVINJSKOM MONFIORENZU
Nigerijski nogometaš Razak Ekpoki karijeru je gradio od Vijetnama do Kanara, A SAD TRENIRA MLADE ROVINJCE
Još ga drži nostalgija za rodnom Nigerijom, posebno zimi, kada mu je hladno. Posebno se teško nosio s klimom u Sloveniji. Čim bi temperatura pala ispod 15 stupnjeva, igrao bi u majici dugih rukava. Odgovara mu naša umjerena klima s 45. paralele, koja prolazi blizu Rovinja. Kaže da je toliko srastao sa sredinom da se smatra pravim Rovinjcem. Bio je jedini Afrikanac u gradu, a nedavno je upoznao trojicu mladića iz Tanzanije koji rade u Mirni
Razak Ekpoki i njegovi igrači (Snimio Aldo Pokrajac)
Kako to i dolikuje multikulturnom Rovinju, u prigradskom naselju Monfiorenzo skladno živi obitelj hrvatsko-austrijsko-nigerijskih korijena. Najstariji u obitelji je slavonski Austrijanac Vilko Wagner. Njegova kći Marija, rođena u Rovinju, udata je za Razaka Ekpokija, nigerijskog nogometaša i trenera. U braku su im se u Puli rodila dva sina, sada već srednjoškolci Alee i Nuhu. Ravnopravni član obitelji je i radoznali pas Kiba.
- Razaka sam slučajno upoznala tijekom izleta po Egiptu. Između nas je odmah zaiskrilo i od tada smo nerazdvojni. Dok se nisu rodili naši sinovi, živjela sam s njim u Egiptu, Sloveniji, Španjolskoj i Belgiji. U Vijetnamu, gdje je Razak završio profesionalnu nogometnu karijeru, bila sam samo nekoliko puta, kaže Marija Wagner, koja ima itekako posla s četiri muškarca u kući.
Do trenerske licence
Razak se odlično snašao u Rovinju. U ovdašnjem klubu NK Rovinj zaključio je svoju dugu nogometnu karijeru tijekom koje je igrao na tri kontinenta. Potom se upisao na Nogometnu akademiju Hrvatskog nogometnog saveza, u generaciji s nekadašnjim reprezentativcima Joem Šimunićem i Jerkom Lekom. Nakon što je stekao B licencu, s kojom može trenirati klubove do razine prve županijske lige, nastavio je studij da bi dobio i A licencu, koja bi mu omogućila treniranje nogometnih klubova viših rangova.
- Nažalost, puno sam ispita ponavljao zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika. Dok nisam došao u Rovinj, sa suprugom i djecom sam komunicirao na engleskom. Družeći se s kolegama nogometašima i brojnim prijateljima koje sam stekao u Rovinju, posebno s djecom, naučio sam razgovarati na hrvatskom. To je, međutim, premalo da bih mogao položiti preostale ispite. Iako uzimam satove kod profesorice hrvatskog, teško svladavam padeže i složenu hrvatsku gramatiku. Imam sve u glavi, ali se ne mogu pravilno izraziti, kaže Razak.
Razak Ekpoki i predsjednik Nastic Tarragona Sose Maria Andreu (Foto: iz obiteljskog albuma)
Ali, neće odustati. Kad je bio mali, otac bi postrojio njega i braću i pitao što bi željeli biti. Jedan je htio biti liječnik, drugi pravnik, treći inženjer, a on je uporno ponavljao da će biti nogometaš.
- Svaki put kada sam to rekao, otac bi mi opalio ćušku, smatrajući me neozbiljnim. Ipak, zahvaljujući svojoj upornosti postao sam profesionalni nogometaš, obišao svijet i pomogao školovati braću. Kao trener s B licencom sada radim s djecom, što obožavam. S njima najbolje svladavam jezik jer su djeca neiskvarena i strpljivo mi objašnjavaju što znači neki meni nepoznat izraz. Ipak, u meni tinja ambicija da se i u trenerskom pozivu okušam na visokoj natjecateljskoj razini. Prije ili kasnije završit ću trenersku akademiju. Ako zbog jezične barijere ne uspijem na Nogometnoj akademiji HNS-a, dovršit ću školovanje negdje gdje se studira na engleskom, uporan je naš Razak.
Od Afrike i Azije do Europe
Danas 39-godišnji Razak nogometnu karijeru počeo je 1997. u rodnom gradu Kano. Nakon što je dvije sezone nastupao u matičnom klubu Kano Pillars, prešao je u Pleteau United. Od tada prati ga nevjerojatna karma jer gdje bi god došao, klubovi su, zahvaljujući i njemu, postizali svoje najveće uspjehe.
- Već druge sezone u Egiptu s klubom Ismaily osvojio sam prvu i jedinu titulu prvaka egipatske Premier lige. Bila je to prava senzacija jer je Ismailija, uz Sueski kanal, sa 750 tisuća stanovnika mali grad u odnosu na megalopolis Kairo, čiji klubovi dominiraju egipatskim nogometom. Nakon tog nenadanog uspjeha brigu o mojoj karijeri preuzeo je riječki sportski menadžer Nikica Milenković. Našao mi je financijski unosan angažman u Maleziji. S klubom Negeri Sembilan FA uspjeli smo se probiti u Ligu prvaka Azije. Tada sam već živio s Marijom i želio pošto-poto u Europu, priča Razak.
Prvi angažman u Europi dobio je 2004. u tadašnjem slovenskom prvoligašu Ljubljana. Odmah potom Nikica Milenković ga je transferirao u katalonski klub Gimnastic de Tarragona. I Razak i Marija kažu da su tamo doživjeli najljepše životne trenutke. Živjeli su u prostranom stanu od sto kvadrata i bili sudionici povijesnog uspjeha kluba iz Tarragone, za španjolske prilike malog grada od 130 tisuća stanovnika, 90 kilometara udaljenog od Barcelone.
- Za mog igranja Gimnastic ili Nastic, kako ga zovu, dostigao je povijesni uspjeh. Nakon punih 56 godina prvi je put ušao u Primera ligu. Nikad neću zaboraviti kakav su nam doček priredili na aerodromu i koja je fešta organizirana u gradu. Nakon što je Gimnastic ponovno pao u nižu ligu, pojačao sam premijer ligaša UD Vecindario s Kanarskih otoka, prisjeća se Razak Ekpoki.
Kaže da je igrati na Kanarskim otocima naporno jer se na svako gostovanje leti dva-tri sata avionom. "Neki igrači koji nisu naviknuti na stalne promjene klime, posebno kada je u Španjolskoj hladno, brzo odustaju i traže transfer u neki drugi klub. Ja sam, međutim, odrastao u dijelu Nigerije gdje je velika vlažnost zraka, pa sam naučio disati na škrge", šali se Razak.
Povratak Rovinju i obitelji
S Kanara Ekpoki se opet vratio u Sloveniju. Zahvaljujući njegovoj efikasnosti i 14 postignutih golova, od toga 11 glavom, NK Gorica, za koju je nastupao, osvojila je titulu prvaka Slovenije.
- Nakon dobro odrađene sezone u Gorici dobio sam angažman u klubu KAA Gent u belgijskoj Jupiter ligi, za koji je tada nastupao i Riječanin Dario Smoje. Nažalost, tu sam doživio nekoliko težih ozljeda, pa sam se, da bih nakon duge stanke povratio formu, morao vratiti u Sloveniju, gdje sam jednu sezonu odigrao u Dravi iz Ptuja. Uslijedio je zadnji angažman u vijetnamskom klubu Song Lam Nghe An iz Vinh Cityja, gdje su još igrali Rajko Vidović iz Hrvatske i Goran Brašnić iz BiH. S ovim klubom sam opet postigao povijesni uspjeh. Mojim golom klub iz Vinh Cityja je 2010. prvi put osvojio vijetnamski kup.
Dida Vilko Wagner, Alee, Marija, Nuhu i Razak Ekpoki (Snimio Aldo Pokrajac)
Zbog obitelji Razak Ekpoki se pred kraj 2013. godine vratio u Rovinj i pomalo rekreativno zaključio svoju dugu karijeru u domaćem NK Rovinju, igrajući u Trećoj nogometnoj ligi zapad. Otad trenira niže kategorije rovinjskog kluba. Ove je godina duže ostao u Nigeriji, stigao kada su već počele pripreme, pa je prihvatio poziv NK Mladosti iz Rovinjskog Sela, gdje trenira dječake mlađe od 11 godina.
- Kada sam tek došao u Rovinj prvo sam se upoznao s Antonom Jokićem, jednim od najboljih strijelaca u povijesti rovinjskog kluba, koji je nedavno obilježio sto godina postojanja. S Đuricom Župarićem, koji je u svojoj nogometnoj karijeri promijenio i više klubova od mene, pohađao sam nogometnu akademiju. U trčanju i bicikliranju društvo mi prave bivši rukometaši Željko Varšava i Amir Maroš, susjedi otac i sin Fedor i Sebastijan Ilić te Buhari Diari kojem ljeti logistički pomažem u obiteljskoj slastičarnici Portobello na rivi, poznatoj po dobrom sladoledu, priča Razak Ekpoki.
Nostalgija za Nigerijom
Sa sjetom kaže da ga još drži nostalgija za rodnom Nigerijom, posebno zimi, kada mu je hladno. Naglašava da se posebno teško nosio s klimom u Sloveniji. Čim bi temperatura pala ispod 15 stupnjeva, igrao bi u majici dugih rukava. Odgovara mu naša umjerena klima s 45. paralele, koja prolazi blizu Rovinja. Kaže da je toliko srastao sa sredinom da se smatra pravim Rovinjcem. Bio je jedini Afrikanac u gradu, a kaže da su se nedavno u Mirni zaposlila trojica mladića iz Tanzanije, koje je upoznao.
- Umjesto da trčim za karijerom, sada živim mirno i uživam u obitelji, sa suprugom Marijom i mojim sinovima. Dokad će to biti, ne znam. Ako dobijem trenersku A licencu, nije isključeno da kao trener potražim angažman i u inozemstvu. Nogomet je moj život, pa sam se spreman žrtvovati da bih i kao trener ostvario svoje ambicije. Ipak, najviše bih volio trenirati neku ekipu u Hrvatskoj, da budem blizu obitelji i sudjelujem u odgoju naših sinova.
Nikako do hrvatskog državljanstva
Razak Ekpoki ima za Hrvate samo riječi pohvale. Kaže, primili su ga raširenih ruku. Ipak, nezadovoljan je što nakon deset godina stalnog boravka još nije dobio hrvatsko državljanstvo.
- Živim u Rovinju, otkud mi je supruga. Djeca su mi rođena u Puli, a ja se na putovanjima još služim nigerijskom putovnicom. Kada urgiram za dobivanje državljanstva, provjeravaju me jesam li svladao hrvatski jezik, iako s djecom svaki dan normalno komuniciram na terenu. Stalno mi traže neke nove papire. Mislim da Hrvatska ima prekompliciranu birokraciju. A puno je mladih otišlo iz zemlje i bit će joj potrebno novog stanovništva da bi se zadovoljila potražnja za radnicima u svim sektorima, kaže naš sugovornik.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
