Ono što je na neki način obilježilo njen život je otac Petar kojeg se sjeća samo po jednom događaju. U veljači '44. talijanski su ga fašisti u Modrušanima doslovno oteli iz obiteljske kuće. Pred devetero kćeri i sinova i nemoćnom majkom otac je kad su ga odvodili ispustio jedan težak krik, zvuk koji Mariju Sošić prati oduvijek i zauvijek 

Život vitalne 80-godišnjakinje Marije Sošić rođene u Modrušanima na Žminjštini svjedočanstvo je povijesti 20. stoljeća u Istri: brutalan Drugi svjetski rat, rat, teško poratno razdoblje, gola borba za fizičko preživljavanje i zloglasna UDBA za vratom. U životu je pokopala voljenu majku Katarinu te osmero braće i sestara, jedina je od njih još živa. No ono što je na neki način obilježilo njen život je otac Petar kojeg se sjeća samo po jednom događaju. U veljači '44. talijanski su ga fašisti u Modrušanima doslovno oteli iz obiteljske kuće. Pred devetero kćeri i sinova i nemoćnom majkom otac je kad su ga odvodili ispustio jedan težak krik, zvuk koji Mariju Sošić prati oduvijek i zauvijek. Njena ispovijest je bolna, teška i traumatična. Prepuna uspomena i emocija.

„Oca se sjećam samo po tom glasu i odguravanju sa svog koljena. Sjećam se isključivo tog zvuka i fizičkog kontakta. Više nikada nisam čula njegov glas niti imam neku drugu sliku o njemu. Asocijacija na oca mi je taj mučan događaj. Prvo, jedino i zadnje pamćenje“.

Valjda kako bi izliječila ratne traume, posebno zbog traumatičnog događaja vezanog za odlazak oca u nacistički logor, što se duboko usadilo u njeno pamćenje, otišla je u drugu krajnost pa je tako cijeli radni vijek provela među djecom, kao učiteljica u osnovnoj školi najprije u Sošićima, a onda u Rovinjskom selu. Napisala je 14 knjiga. Uz pomoć Općine Bale, sada izdaje 15. Ona je dobri duh Žminjštine i Istre.

Fašisti pred vratima

Ovo je njena životna priča ispripovijedana u dahu, bez prestanka. Riječi su joj tekle kao i suze za odavno isplakanog oca.

„Imala sam tri lita i pol kad san prvo upamtila da me neki iz krila hitija dole. I pokle, kad sam došla na sedan, osam lit, pitala san mater – ma ki me ono bija hitija. Niš mi ni rekla. Samo – muči, muči. Počela me uvjeravati da se niš ni dogodilo, da ča izmišljam. A ja njoj - ma mamo, niki me s krila hitija dole i gotovo! Pokle mi je mat ipak sve povedala. Da vam rečen: bija je drugi misec '44. Moj otac se zval Petar. No zvali su ga Pietro, po talijanski, i to nikako ni volija. On se već bija udružio s pokretom otpora. Imali su grupu, naši Modrušani i okolica. U jednoj kampanji koja se zvala Dugi dol bila je boška i vala, naši su se tamo tajno nalazili. Oni i još neki u tom dijelu Istre nosili su poštu od Rovinja prema Ćićariji. Poslije je bio plan da se uklope partizanima. Moj tata je dobija zadatak prenošenja pisama. Nosio ih je od Ćićarije do Marića, a drugi, neki Stomila, nosio je dalje do Rovinja.

Tata je cijeli taj dan u veljači '44. teško pješačio, vjerojatno od Ćićarije do doma. Došao je kući jako umoran. Rekao je materi – grem još do Marića da Stomilovu predam poštu pa ću doma počinut. Uzeja je poštu i poša je. Al samo do kraj sela. Vidija je da je preumoran i se torna doma. E kamo sreće da ni! Reka je materi – Kate, neka mali Marijo nosi poštu u Mariće! Stavi mu poštu u postol, veži mu ovcu na špag i nek je pelje sa sobom. On zna kamo će poć, dovoljno je velik. Otac se torna doma, malo počinut. No prije me uzeo u krilo. Posjeo me tako dok je jeo. Mami je to bilo malo čudno, kao da je nešto osjećala. Nažalost, bila je u pravu. Kad je dolazija doma, tatu je niki vidija. Poslije smo saznali i tko je to bio, al je već bio partija. Taj ga je izdao. Za trenutak su došli fašisti, Talijani. Opkolili su kuću. Iza je bila štala. Svuda su bili. Počeli su na talijanskom vikati – otvorite vrata, otvorite vrata! Otac me tada s krila hitija dole! To je ono čega se sjećan o njemu! Samo toga. Te slike i ničeg više nema. Prenuo se! Gleda je prema oknu, kamo bi brzo poša van. Al fašisti su sve opkolili, nikamo nije mogao pobjeći. Talijani su još više vikali – otvorite, otvorite vrata! Najstarija sestra Ana koja je imala 12 godina pošla je otvoriti. I odmah se povukla. Fašisti nisu znali koliko nas je unutra. Tražili su da onaj ki ih je otvorio dođe do njih, na prag, da ga vide. Ana se približila, a oni su joj ispalili metak pred noge! Ušli su u kuću.

Odmah su s ocem izašli van. Mati je vikala, a mi smo se držali oko nje. Uzimali su sve iz kuće, iz konobe su istočili vino. Ili su uništavali ili spremali da pokradu. Suđe, robu, ma sve što su vidjeli. Rekli su materi da uzme ako je ča ostalo, neka skupi nas dicu i svi van jer će nam kuću zapalit! Jednu sestru, mlađu od mene, u drvenoj zikvi su dva brata brzo nosila van. Plakala je, derala se. Jedan od fašista koji su čekali da nam zapale kuću, rekao je mami – smilovat ću vam se zbog ove male koja plače pa vam neću kuću zapalit! Odite unutra i ne izlazite! Još joj je cinično rekao da je muž trebao čuvat dicu, a ne se baviti prenošenjem pošte za partizane. U dvije, tri minute ostali smo bez tate i svega. Samo prazna kuća. Uzeli su nam i kravu. U staji je bila škuja u kojoj je tata skrija cigarete za partizane. Al to je mat našla pokle, tek godinama kasnije. Postali smo velika sirotinja, niš nismo imali. Kad su ti fašisti, soldati, odlazili s našim tatom i svime ča su nam zeli, sićan se tog zvuka kamiona. To je grmilo.

Tužna vijest iz logora

Sićan se da je ispred kuće bija zidić i usred njega jedna velika murva. Uvijek smo sjedili na tom zidiću, kad bi otac i mater dolazili iz kampanje. Mater je inače jako dobro poznavala travu, bila je jako načitana i inteligentna. Završila je školu u doba Austrije, u Žminju, četiri i pol kilometra od kuće. Ujutro bi njena mati pošla s njom do pola puta, s kravama, oko pet ur bi to bilo.

Moja mama Katarina bi do sedan i pol čuvala krave i učila, a onda bi pošla u školu. Mat je tako završila šest lit te škole na hrvatskom jeziku. Sve Preradovićeve pjesme je znala napamet! Šenoino Zlatarevo zlato bi nam pričala u detalje. Pokle, kad su uzeli oca, svaki dan bi navečer sjela na taj zid kod murve, i recitirala nam, prepričavala. Delala je u kampanji. Bili smo toliko siromašni da bi ona nabrala travu i skuhala je kao juhu. Ako bi joj neko u selu dao malo masti, to bi stavila u juhu. Rijetko smo kad imali kruha, samo kad bi joj neko dao malo tijesta i krumpira. Mat je sve to vrijeme čekala da rat završi i da otac dođe doma. No rat je završio, a oca ni bilo. Neki iz Modrušani su u svibnju i lipnju '45. već došli natrag. Vraćali su se doma. Mat ga je i dalje čekala. Svuda se o njemu raspitivala. A njega ni. I onda je jedan rekao da ga je vidio u nacističkom logoru Dachau! I da nije ima više od 35 kili! Majko božja! I da je otac reka – samo da izdržimo još par dana i gremo doma! Taj čovjek, ime mu je Liberat, kad se pokle 2. svibnja njemačka vojska povukla iz Dachaua, oca je tražio po cijelom logoru. Po svim barakama. Zvao ga je – Pietro, Petar!

Onda je na jednom kraju logora vidio veliki kup ubijenih ljudi. Strašno puno mrtvih. I tamo je pri vrhu vidio mog oca, Petra. Liberat se onda krenuo vraćati kući, prema Istri. Nije mami imao snage reći da ga je vidio mrtvog, bačenog na neku hrpu. Bože, kako je moj tata završio. Pokle dva leta je svjedočio da ga je tamo vidio mrtvog, što je mami trebalo zbog naknade. Jako sam tužna radi oca. Ubijen je možda dva dana prije oslobađanja Dachaua. Liberat ga je vidio živog 28. travnja '45., a mrtvog ga je našao 2. svibnja. Zamislite, htio je da zajedno krenu doma….

Povezane vijesti

• Izmjene GUP-a ne idu totalno u turizam. GRAD NE ISKLJUČUJE INDUSTRIJU
• IZNAD AMBRELE ZADUBLJENI LIKOVI Tko još igra šah s figurama? Marko i Kristijan, mladi programeri
• Otvorene prijave za peto izdanje natječaja: Moć fotografije u pripovijedanju priče