Iz pogona za proizvodnju pekarskih i slastičarskih proizvoda u prizemlju obiteljske kuće u Svetom Ivanu, nadaleko se širi miris kruha i slastica. Upravo su kroštule i fritule po starom obiteljskom receptu u ovo vrijeme njihovi najtraženiji proizvodi jer kupci na istarskom sjeveru i danas žele imati tradiciju na stolu

Stari mlinari vodeničari nekoć su se u pusno vrijeme, sve do Pepelnice i početka korizmenih odricanja, sladili kroštulama i fritulama i ponekim kolačićem od dizanog tijesta ispletenog u krug i posipanog šećerom. Tako kažu Ošetovi iz Svetog Ivana, a valja im vjerovati jer potomci su mlinarske obitelji koja je više od dva stoljeća - u brašnu!

Upravo je iz mlinarske tradicije iznikao zajednički obrt za proizvodnju, trgovinu, ugostiteljstvo i turizam Ošo. Vlasnici su Bojan Ošo i njegova sestra Irma Pernić, iz čijeg se pogona za proizvodnju pekarskih i slastičarskih proizvoda u prizemlju obiteljske kuće u Svetom Ivanu, nadaleko širi miris kruha i slastica. Upravo su kroštule i fritule po starom obiteljskom receptu u ovo vrijeme njihovi najtraženiji proizvodi jer kupci na istarskom sjeveru i danas žele imati tradiciju na stolu.

Došli iz Furlanije

Ošetovi, nadimka Frlani, porijeklom su iz talijanske pokrajine Furlanije. Dolaskom u Istru nastavili su svoju mlinarsku djelatnost u jednom od mlinova u gornjem toku rijeke Mirne. Danas je nemoguće znati točan broj vodenica izgrađenih uz riječno korito najduže istarske rijeke, no Buzetski dekan i novigradski biskup Tomasini još je1650. godine zabilježio da je samo od izvora sv. Nicefora, neposredno kraj crkve sv. Ivana, do njegova utoka u Mirnu, na oko 1.500 metara dužine, radilo čak osamnaest vodenica.

Obrt Ošo na Subotini po starinski (Dejan ŠTIFANIĆ)

Voda je pokretala vanjski kotač, a preko osovine unutarnje kolo i kamene žrvnjeve koji su mljeli pšenicu i kukuruz. Ispod vanjskog kotača uvijek se nalazila vrša za ribe. U blizini mlinova bilo je brašna i samim time mušica, a gdje su mušice, tu je riba pa su mlinari uvijek imali svježe klenove i mrene.

Prema zapisima, obitelj Osso je, bježeći pred kugom, došla iz Gemone, iz okolice Udina, 1812. godine. Da li su Ošetovi tada izgradili novu ili su kupili postojeću vodenicu nije zabilježeno u obiteljskoj memoriji, ali kažu da se obitelj Osso mlinarstvom bavila i prije dolaska u Sveti Ivan te da je imala vodenicu u Gemoni. Gradnjom Istarskog vodovoda tridesetih godina prošlog stoljeća mlinovi koji su se nalazili u zaštitnoj zoni otkupljeni su i srušeni, a obitelji Cerovac Bari i Osso sagradili su u Sv. Ivanu nove kuće i zajednički i novi mlin. Te 1932. godine bio je to prvi mlin na elektro - pogon u Istri.

Uložili talijansku penziju

Obitelj Ošo je zadržala svoj dio mlina.

- U tom dijelu mlina je naš nono Antun Ošo kada se vratio iz rata 1946. godine, nastavio raditi sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kada je otišao u mirovinu, prepustio ga je svom bratu Milanu da nastavi obiteljsku mlinarsku tradiciju. Barba Milan je u mlinu radio na paušal, uz redovan posao, kaže Bojan. Danas samo još taj mlin mlinara Oša ima kamene žrvnjeve. No zadnjih desetak godina više nije u funkciji.

Obrt Ošo 1990. godine osnovali su Bojanovi i Irmini roditelji, Zdenka i Ivan Ošo te njihov najstariji sin Sandi.

Tri generacije nastavljaju obiteljsku tradiciju (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)

- Radila sam u Cimosu, a suprug u Istarskom vodovodu. Njegov pokojni otac dobio je talijansku mirovinu i razmišljajući kako da novac što pametnije iskoristimo i osiguramo egzistenciju djeci, odlučili smo se na pekarstvo. Bio je logičan odabir ne samo zbog obiteljske tradicije već i stoga što su trgovine u to vrijeme bile loše snabdjevene pekarskim i slastičarskim proizvodima, prisjeća se Zdenka Ošo.

Obrt je startao sa svega četiri zaposlena i u početku se bavio isključivo proizvodnjom kruha. Vrlo brzo je proširio djelatnost na proizvodnju slastica, krafna, brioša i štrudla. U međuvremenu su ga preuzeli Bojan i Irma, a danas, u godini u kojoj obilježava tri desetljeća postojanja, zapošljava četrdesetak djelatnika. U obrtu je zaposlena Bojanova supruga Sandra Ošo, Irmin suprug Robert Pernić, njihova nećakinja Karla. Zapravo sve generacije Ošetovih od najmlađih do najstarijih žive s obiteljskim obrtom pa tako na sajmovima ili manifestacijama, u pomoć priskoče i drugi članovi obitelji, mama Zdenka, Bojanova djeca Katarina i Leonardo te Irmine kćerke Klaudija i Romana.

Zlato doline mlinova

Pekara Ošo čvrsto se pozicionirala u segmentu pekarstva i slastičarstva na području Istre i Kvarnera. Višegodišnje iskustvo te kontinuirano praćenje noviteta, garancija je kvalitete široke palete proizvoda, od osnovnih do specijaliziranih vrsta pekarskih proizvoda, svježih i pakiranih slastica. Pekarski i slastičarski proizvodi prodaju se u šest vlastitih trgovina u sjevernoj Istri, četiri s mješovitom robom i dvije slastičarnice specijalizirane isključivo za prodaju vlastitih proizvoda, kolača i sladoleda.

Kroz proizvodni pogon Ošetovih godišnje "prođe" par stotina tona brašna. Pekarski proces počinje u 20 sati, prvim zamjesom. Proizvodnja kruha traje do četiri, pet ujutro kako bi se već u šest sati svježi kruh našao na policama. Proizvodnja kruha i danas je dominantna. Od suhih slastica najtraženije su breskvice, od kremastih kolača posebice torte. Ošetovi su osmislili i brend Zlato doline mlinova koji asocira na njihovu mlinarsku prošlost.

- Žito se donosilo iz čitave Buzeštine i Ćićarije i ponekad se na brašno čekalo cijeli dan. Stariji su pričali da su mlinari znali počastiti svoje gladne mušterije, s palentom, kruhom ili fritulama. Upravo smo tim brendom Zlato doline mlinova htjeli povezati te okuse i mirise koji izazivaju nostalgiju za prohujalim vremenima, pojašnjava Bojan. Ošetovi za Božić rade panetone, od ove godine i pandoro po izvornoj talijanskoj recepturi, a za Uskrs je u ponudi pinca i colomba.

Čuvari tradicije

Predaja kaže da su upravo mlinari vodeničari iz Svetog Ivana začetnici igre na ruh koja potječe još iz doba nastanka Sinjske alke i završni je sadržaj maškara. Vlasnici deset vodenica, ljuti konkurenti, jedan drugome pokazivali su rogove sve dok se nisu okupili u maškarama i u znak pomirenja za večeru pojeli ovna. Netko je potom svom snagom bacio rogove pojedenog ovna i zahtijevao da se prestanu bosti rogovima. Od tada u Svetom Ivanu postoji igra bacanja roga na Pepelnicu. Bojan Ošo od malih nogu uz oca igrao je na ruh, a od 1993. godine u kontinuitetu svake godine nastavlja mlinarsku tradiciju.

Ošetovi se uključuju u sve tradicijske manifestacije rodnog kraja. Redovno sudjeluju na Subotini po starinski kada na jedan dan otvaraju vrata etno radionice - stare gradske pekare na Baštionu, s originalnom krušnom peći u autentičnoj zgradi.

- Nekada se bijelo brašno šparalo. Bilo ga je malo jer u buzetskom podneblju više se sadio kukuruz nego pšenica. Kruh se često radio od palente koja bi ostala od prethodnog dana, ubacila bi se u brašno i umijesio se kruh. Danas mijesimo trkinov kruh od brašna starinskog bijelog kukuruza. S time da danas ljudi najviše ipak kupuju bijeli kruh, kaže Bojan.