U prosincu se obilježava pola stoljeća otkako je ugašen hrvatski demokratski masovni narodni pokret ili Hrvatsko proljeće, kolokvijalno nazvano po naslovu knjige Mike Tripala. Onomad se pokazao preuranjenom pobunom hrvatskog naroda protiv unitarista i težnje ka većoj autonomnosti i unutarnjeg centralizama tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Sve ono što se potom zbivalo prigušenim je jecajima ispunjavalo prazninu u životima Hrvata.

I naš sugovornik Milan Medak iz Rovinja, u ono doba student romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pridružio se 1971. slobodnomislećim studentima kao vrlo aktivni sudionik u najvećem studentskom štrajku. Njegovo proživljeno iskustvo preoblikovali smo u razgovor, najbolje sredstvo da se emotivno povežemo sa stvarnošću iz tih zanesenjačkih dana. A nije bio ni malo lagan zadatak ući u trag proljećarima iz Istre, što ćemo shvatiti u nastavku razgovora gdje po prvi puta nakon pola stoljeća rasvjetljavamo dokumentarne fragmente ovog istarskog protagonista studentskog štrajka u Hrvatskom proljeću.

Entuzijazam i zajedništvo

Na stolu je album s fotografijama iz njegovih studentskih dana. Crno bijelih, ali pršteće živopisnih.

- Entuzijazam i osjećaj zajedništva, tako je otprilike u meni pohranjena dojmljiva ilustracija Hrvatskog proljeća 1971., izgovara Medak prisjećajući se tih zapanjujućih dana. Vadi fotografije iz albuma i poetski izgovara Pupačićeve stihove "…tražimo se, i grčimo se, i upuštamo se u beznadnu igru…Trljamo svoj um…Prekrajamo život u povijesti koja je prohujala i više je zapravo nema…I samo nas tlači…I plaćat ćemo svoje piće posljednjim kapima djedovske krvi, što se već poodavno cijedi niz naše ukočene prste…"

Neobičan uvod u ta burna povijesna događanja odaje nam da uvijek postoji nešto zatomljeno što se o Hrvatskom proljeću još ima reći i s odmakom vremena otrgnuti iz zaborava. Očito je da svaki sudionik tog vremena ima svoj memento na ondašnje događaje i poruku za mlade naraštaje. O da, bit će to prava Oda Hrvatskom proljeću, slutim. Vrtimo film. Medak slikovito opisuje zanimljive scene kako se uopće dogodilo da se jedan novak, istarski student uključio u studentski pokret i višednevni studentski štrajk, pa analizira i iznosi mišljenje koliko su studenti uopće razumjeli ili bili naivni razumjeti širi kontekst hrvatskog masovnog pokreta tj. MASPOK-a (pogrdno nazivanog).

"Jagode i krv"

- Potječem iz partizanske, a kasnije proleterske obitelji i u meni je bio usađen taj osjećaj za nekakvu pravicu. Negdje krajem srednje škole, nakon ruske okupacije Čehoslovačke 1968. godine, pitao sam se na kojoj sam strani te priče i svrstao se uz one koji misle drugačije i zagovaraju slobodu. Zato sam kao srednjoškolac i stupio u Savez komunista. Bilo je to neko iskazivanje mog revolucionarnog duha, osjećaja slobodne volje i težnje za jugoslavenskom neovisnošću, jer smo time trebali pružiti otpor Rusima koji su prijetili napadom. No, kasnije sam shvatio da je partijskom rukovodstvu to bio izgovor da se poveća mlado članstvo u Partiji. Pa kad sam htio izaći nisu me više puštali iz nje, sarkastično se smješka dok to priča i nastavlja opisivati prijelomne trenutke u svom formativnom razdoblju.

- Budući da je još bila u zraku famozna 1968., godina studentskih pokreta diljem Europe - iako u našem društvu obilja nije nikome ništa falio - kad sam te 1970. godine upisao Filozofski fakultet u Zagrebu, među studentima se protezala generalna ideja slobode. U to je vrijeme kružio film "Jagode i krv", desila se i pobuna studenata na sveučilištu u Harvardu i kontrakultura je sama odisala buntom, a ne konformizmom. Rock kultura je u jednom dobrom segmentu nosila element pobune protiv establišmenta i tada su studenti i mladi već imali usađeni moment traženja novoga, detronizacije autoriteta i uspostavljenje svoje individualnosti. U toj priči Hrvatskog proljeća sve se to poklopilo u meni s nekim gospodarskim i nacionalnim interesima protiv partijskog unitarizma i srpske hegemonije, ističe. Dodaje da se ideja masovnog pokreta u Istri gotovo i nije osjećala, barem ne kod većine, ljudi jer nisu imali problema sa Srbima, odnosno život se u gradu odvijao turistički i multikulturalno već onda.

Bratstvo i jedinstvo

- Funkcionirali smo tu, rekao bih, po modelu bratstva i jedinstva. Rovinježi su imali mnoštvo beogradskih prijatelja koji su redovito dolazili i bili dio jedne kulturne elite s kojom je i Antun Šoljan vodio debate. Tek znatno kasnije dolazi u Istri do nacionalnog buđenja. Kao i danas, Istra je disala kozmopolitski, opisuje Medak to stanje u Istri u doba Hrvatskog proljeća. Svoj pristup studentskom pokretu tumači vlastitim slobodarskim i buntovnim duhom, osviještenošću, radi čega je sebe i prepoznao u studentskoj avangardi koja je otvoreno napadala ekonomski i politički sustav SFRJ na čelu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, studentom prorektorom Sveučilišta i Draženom Budišom.

- U početku sam pozorno pratio glasne razmirice između dvije studentske struje na faksu, one pomalo konzervativne kojoj se priklonilo puno studenata s katedre hrvatskog i povijesti, i rekao bih, one lijeve, ali ni jedna nije bila po volji ondašnjem SKH-u. Sve su nas prvotno trpali u isti koš. Partija na čelu s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar je kasnije malo popustila "čičkovcima", bila im je sklonija, ali su s druge strane unitarističke struje u SKH-u htjele držati kontrolu nad svim događajima. Tito je negdje u svibnju 1971. planirao hapsiti Čička i Budišu, no Savka nije dopustila. U konačnici svake partije je prisutan neizostavni modus vivendi, Conditio sine qua non, jer mora imati utjecaj na sve i svih, i funkcionirati prema centraliziranom principu. Ali toga u SKH-u više nije bilo, pojašnjava Medak.

Naime na X. sjednici Centralnog komiteta RH u siječnju 1971. desila se razdioba između hrvatskih komunista na reformirano krilo i unitarističko. To se smatra polaznom točkom Hrvatskog proljeća i studentski se pokret uz reformsku struju u SKH-u i Maticu hrvatsku, smatrao potpuno ravnopravnim nositeljem masovnog pokreta.

Na strani Čička i Budiše

- Nekako sam se te 1971. više priklonio struji Čička i Budiše koja je kritizirala CKJ kao centar moći u SFRJ. Bio sam protivnik kulta ličnosti druga Tita, centralizma i velikosrpske hegemonije. Bio sam protiv odljeva najvećeg dijela hrvatskog novaca u centralnu kasu gdje su u Beogradu dijelili tu pogaču tako da su Srbi uzimali najveći komad sebi. Zato sam bio zagovornik studentskih zahtjeva, da se riješi pitanje deviznog režima u Beogradu, kao jednog od središnjih problema '71. Kod mene je tada izbijao na površinu moj izražen zoon politkon koji je oduvijek gajio snažnu odgovornost prema okolini, bilo da je riječ o prirodi ili društvu. U studentskom pokretu buktjela je neopisiva uzajamna povezanost, naprosto se činilo da smo svi u istoj barci i da se trebamo moći dogovoriti oko hrvatskih zahtjeva, ili ćemo se vrtjeti u krug, potonuti. Poznato mi je iz iskustva da kada netko ne vesla ili zabušava ostali moraju zapeti želimo li da čamac stigne do svog cilja, metaforički će Medak. Opisuje zatim svoje priključenje studentskom Štrajkaškom odboru.

-Taj stalni entuzijazam, euforija i zajedništvo među studentima pokreta prelijevao se na široke mase. Iz petnih žila orila se "Vila Velebita", "Ustani Bane", sve do tada zabranjene pjesme. Bili smo uz radnike i po ulicama uzvikivali "Studenti i radnici”, a milicija nas je gonila i tukla koga god bi sustigla. Građani bi nas sklanjali u stanove dok smo im bježali. I kad bi netko izgubio mjesto u Studentskom domu, pružili bi im utočište. Solidarnost je postojala na svakom koraku. Dana 22. studenog prisustvovao sam u Studentskom domu zboru studenata i govoru Budiše i Čička. Štrajk je proglasio potpredsjednik Saveza studenata Zagreba Goran Dodik (sin prvoborca iz Dalmacije!). Pridružio sam se štrajkaškom odboru. Dogovorene su vodeće parole koje ćemo uzvikivati: "Devize onima koji ih ostvaruju", "Dohodak radniku", "Studenti srpske nacionalnosti budite s nama: interesi su nam zajednički" i ostale. Štrajk je poduprla većina fakulteta te radnici Rade Končara i Nikole Tesle. Glasali smo potom za ili protiv štrajka i u Klubu studenata Istre, no nisu svi bili na našoj strani. Ali to je bilo i za očekivati u Istarskom klubu. Nije me to toliko ogorčilo, koliko me žestila kontroliranost medija. Informacije koje su prenosili bile su drugačije od onoga što se dešavalo na terenu. Nakon prihvaćene odluke o štrajku, pozvali su neke od studenata iz zavičajnih klubova da za Dan Republike 29. novembra ponesemo riječ istine u svoje zavičaje i dijelimo letke i plakate na kojima je pisao naslov velikim slovima: "POZIV NA ŠTRAJK", pozivajući mještane da se organiziraju na terenu.

Poziv na štrajk u Rovinju

S kompanjonom Željkom Kopićem distribuirali smo ih tj. nadobudno lijepili noću po Rovinju. Ali s obzirom da je sve vezano uz masovni štrajk bilo objavljeno u Tjedniku hrvatskih sveučilištarca, u rovinjskom Komitetu su saznali još prije Medakova povratka tko bi mogao biti umiješan u to subverzivno djelo lijepljena plakata i distribucije letaka.

- Naravno, partijski isljednici pozvali su me u partijsku ćeliju na razgovor neugodni gdje su me secirali i gnjavili, tvrdeći da sam protivnik državnog sistema i radničke klase, u što me baš i nisu uvjerili, tvrdi Medak.

Dok je "djelovao" u Rovinju, partijsko rukovodstvo Hrvatske izrazilo je nezadovoljstvo štrajkom zahtijevajući od studenata 27.studenoga prekid štrajka, ali nije postignut dogovor, pa je štrajk trajao do 3. prosinca, kako su i izglasali na studentskom zboru. Ostao je zabilježen kao najpopularniji štrajk u hrvatskoj povijesti! U vrijeme odvijanja štrajka dogodio se famozni sastanak druga Tita s hrvatskim vodstvom i sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1 i 2. prosinca 1971.), kada kreću represivne mjere protiv vodstva Hrvatskog proljeća. Hrvatsko je proljeće praktički ugašeno podnošenjem njihovih ostavki u SKH-u 12. prosinca 1971. na sjednici CK SKH.

Ljeti 1972. procesuirani su studentski vođe Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Goran Dodig, te su osuđeni su na zatvorske kazne. Tako je okončana i Medakova, te drugih proljećara borba za hrvatsku pravdu. Nisu se više ponovili studentski nemiri, ugasila se suradnja s beogradskim studentima, nestao je onaj zanos i svjetonazor o slobodi mišljenja i govora u Hrvata i borbeni duh mladih protiv autoritativnih vođa i centra moći. Medaka nisu isključili iz Partije, jer je Tito tvrdio da su mladi bili zavedeni pa je svrstan u tu kategoriju, veli s dozom humora. Čak je bio izabran i za predsjednika Kluba studenata općine Rovinj, ali nije mogao postati predsjednikom Kluba studenata Istre.

Prisjeća se kako je prilikom organizacije jedne Istrijade napisao parolu. "Studenti svih zemalja ujedinite se" i odmah bio optužen od "partijskih isljednika" za insinuacije, pritisnut pitanjima što pod time misli. Njemu se činilo da je to odlična metafora, jer ako se mogu ujediniti proleteri, zašto ne bi i studenti. Po završetku studija romanistike diplomirao je još i na sociologiji i filozofiji, pa se vratio u Rovinj.

Povezane vijesti

• Istarsko proljeće: Austrijancu Eibeggeru etapa i žuta majica
• 13. Istarsko proljeće: Martijn Tusvald najbrži u Motovunu
• Hirschiju etapa s ciljem u Optrlju