U proces liječenja je prijeko potrebno utkati nadu i optimizam u oporavak. Studija iz 2007. govori o tome da je 60 osoba oporavljeno, a njih 75 posto radi, kaže Oriana Španić * Programom je obuhvaćeno 58 oboljelih od shizofrenije, gotovo nijedan nije rehospitaliziran

Sutra, 24. svibnja, obilježava se Međunarodni dan shizofrenije, čime se prije svega želi senzibilizirati javnost i podići svijest o ovoj bolesti od koje pati jedan posto populacije i uz koju se veže strahovita društvena stigma.

- Istraživanja pokazuju da javnost oboljele od shizofrenije smatra opasnim, nesposobnim za samostalan život, lijenima, neizlječivima, nepredvidljivima. No, činjenice su drugačije, upozorava Oriana Španić, medicinska sestra s Odjela psihijatrije pulske Opće bolnice koja već sedam godina provodi uspješan program Psihijatrija u zajednici, zahvaljujući kojem gotovo nijedan od korisnika nije rehospitaliziran. Programom je obuhvaćeno 78 štićenika iz cijele Istre, neki imaju bipolarni poremećaj, a većina, njih 58, dijagnozu shizofrenije.

Činjenice i predrasude

Španić kaže da velika većina osoba oboljelih od shizofrenije nikada nije bila agresivna, te da rizik agresivnog reagiranja nije viši nego u općoj populaciji.

- Tek je u malom broju slučajeva shizofrenija povezana s nasiljem i to uglavnom kod neliječenih pacijenata. Drugi dio simptoma - kako ih društvo obilježava: nesposobnost za rad, lijenost - mogu biti i posljedica samostigmatizacije. Dio oboljelih može složiti sa stereotipom da nije sposoban brinuti o sebi, biti samostalan, što dovodi do gubitka samopoštovanja, samopouzdanja, inicijative, vjere u oporavak, povlačenja od društva. Određen broj oboljelih i ne traži posao, ne reintegrira se u društvo zbog samostigmatizacije i straha od diskriminacije. A svatko bi u svojim okvirima mogao pridonijeti smanjenju stigme. Pojedinac koji će promišljanjem o vlastitim predrasudama prema oboljelom i njegovoj obitelji, u narednom trenutku pružiti ruku; institucije i politika daljnjim razvojem programa kojima će se nastojati premostiti jaz što ga ova bolest donosi, te mediji koji će o tome izvještavati, objašnjava Španić.

U sklopu programa Psihijatrija u zajednici štićenici veći dio vremena borave u gradu, redovito primaju terapiju, a u dnevnu bolnicu odlaze povremeno, po potrebi, gdje o njima skrbe psihijatrica Eva Zorijan Sponza, psihologinja Nika Spasić i radna terapeutkinja Ivana Božić.

- Osim liječenja lijekovima, štićenicima se nude programi rehabilitacije putem kojih se educiraju o bolesti i ponovno uče životne i socijalne vještine da bi se reintegrirali u zajednicu. Na tom putu oporavka i osnaživanja je i program Dnevne bolnice pulske psihijatrije, objašnjava Španić.

Među ljudima

Donedavno su se, u vrijeme korone i obveze fizičkog distanciranja, svako jutro okupljali u parku na Monte Zaru, a sad su se, zajedno s Orianom, vratili u Circolo, gdje uz kavu razgovaraju o svakodnevnim temama i problemima, provodeći vrijeme u socioterapiji. U predkrizna vremena redovito su odlazili u kino i kazalište, na pizzu, pa i na izlete. Bitno je reći, veli Španić, da veći dio vremena borave u gradu, među ljudima, baveći se raznim aktivnostima, što znatno poboljšava kvalitetu njihova života i dijagnozu. Odlaze u šoping, plaćaju račune, ljeti na more, u šetnju, na kulturna događanja, a dio vremena posvećuju receptima i pripremanju zdravih jela u posebno uređenoj kuhinjici u bolnici, trenutno zbog korone zatvorenoj.

        Prije programa Psihijatrija u zajednici psihijatrijska djelatnost imala je akutni i otvoreni odjel u koji bi pacijenti prelazili nakon što bi im se stanje na akutnom poboljšalo.

- Kako je počeo Domovinski rat, zatvoren je otvoreni odjel i ostao je samo akutni, gdje pacijent dođe, leži i nakon najviše 21 dana se otpušta doma. To je nedovoljno da bi se mogao oporaviti. I onda sam u svojoj glavi posložila i došla do ideje da im se nakon akutne faze i otpuštanja pruže sadržaji, da i dalje ostanu u bolničkom sustavu, a ustvari su vani. Svi dolaze od kuće, primaju terapiju. Naravno da se radi psihoedukacija, priča se o važnosti uzimanja lijekova, o problemu koji ih tišti taj dan, objašnjava Španić.

Zahvaljujući takvom načinu rada gotovo nijedan pacijent nije bio rehospitaliziran, a vrlo je bitno da su Španić, psihijatrica i drugi stručnjaci u svakom trenutku dostupni i za roditelje štićenika. Napominje da je slika psihijatrije s rešetkama na prozorima vrlo ružna. Rešetke su nekad imale funkciju zaštite pacijenata, ali danas nisu potrebne, smatra naša sugovornica.

Uspješan oporavak

U Istri su, prema posljednjim podacima iz 2018., bila evidentirana 1.094 oboljela od shizofrenije, gotovo dvostruko manje nego 2010., kad ih je bilo 2.302. Nije poznato zbog čega je ta brojka drastično smanjena, ni gdje se liječe osobe koje nisu u programu budući da neki gravitiraju Rijeci, drugi odlaze na Rab, a treći u Zagreb, objašnjava Španić.

- U proces liječenja je prijeko potrebno utkati nadu i optimizam u oporavak. Brojna istraživanja pokazuju da se više od polovice osoba uspješno oporavi. Jedna studija iz 2007. govori o tome da je 60 osoba oporavljeno, a njih 75 posto radi. Jedna od četiri osobe se u potpunosti oporavi od bolesti u roku od pet godina, a kod većine stanje se može poboljšati tako da mogu uspješno živjeti u zajednici, objašnjava Španić.