REPORTAŽA
Malo goransko skijalište pravi je hit za domaće skijaše. Kad je sve u Europi zatvoreno SKIJATI SE MOŽE I NA DOMAĆEM SNIJEGU
Brdo Čelimbaša vidljivo je s ceste i nije nikakav problem stići do podnožja na nadmorskoj visini od 832 metra. Ondje je veliko parkiralište s dva ugostiteljska objekta, koji su za našeg posjeta, zbog korone, bila zatvorena. Jedino je hostel davao hranu i piće kroz prozor. Jednom u podnožju, valja kupiti skijašku kartu i krenuti na vučnicu koja je na prvi pogled laka. No, jednom kad smo se "ulovili" za tanjurić, strmina brda postaje sve izraženija
(snimio Cristian Bruno Galić)
U doba korone, skijališta diljem Europe su za rekreativne skijaše i turiste zatvorena. Otvorena su isključivo za ski klubove koji u svom sastavu imaju registrirane natjecatelje koji mogu trenirati. Mi, obični smrtnici, za sada, ondje nemamo što tražiti. Zato smo odlučili otići do Mrkoplja, u Gorskom Kotaru, gdje se već nekoliko desetljeća nalazi malo skijalište Čelimbaša. E je ća je, bi rekli naši stari. No, uistinu je tako. Kao da je vrijeme stalo davno, na dan samog otvaranja, negdje u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. No, što je, tu je. Staze su nan zaprli, pa nam je sada i Čelimbaša više nego dobra.
Skijanje na -16
Stići iz Pule do tog malog goranskog skijališta nije nikakav problem. Treba se uputiti na autocestu Rijeka - Zagreb i potom sići na izlazu Vrata za Fužine. Jednom na lokalnoj cesti, odmah nakon autoputa, skrećemo lijevo prema Mrkoplju. Nakon nekoliko kilometara vožnje idiličnim koranskim krajolikom, dolazimo do raskrižja za Delnice i Mrkopalj. Pratimo pravac Mrkoplja i nakon 14 kilometara stižemo do tog malog mjesta u srcu Gorskog Kotara. Jednom u Mrkoplju, ne možemo se izgubiti. Jedna glavna cesta vodi vas do takozvanog jarbola nasuprot zgrade Općine i Turističkog ureda. Brdo Čelimbaša vidljivo je s ceste i nije nikakav problem stići do podnožja na nadmorskoj visini od 832 metra. Ondje je veliko parkiralište s dva ugostiteljska objekta, koji su za našeg posjeta, zbog Corona virusa, bila zatvorena. Jedino je hostel davao hranu i piće kroz prozor. Put do Mrkoplja nije bio zahtjevan, ceste su bile donekle očišćene, samo u Fužinama i kod Mrkoplja je bilo većih nakupina snijega po kolniku. Niska temperatura nas nije omela u naumu da isprobamo to skijalište. Živa se tog jutra u termometru spustila 16 stupnjeva ispod ništice, da bi do podne temperatura zraka narasla na -3.
Jednom u podnožju, valja kupiti skijašku kartu i krenuti na vučnicu koja je na prvi pogled laka. No, jednom kad smo se "ulovili" za tanjurić, strmina brda postaje sve izraženija. Vrh skijališta je na 1.084 metra nadmorske visine s kojeg se spuštaju tri skijaške staze. To su takozvana turistička staza crvene markacije, ukupne dužine 1.350 metara, zatim crna staza dužine 500 metara i treća, također crvena staza dužine od oko tisuću metara.
Prirodan snijeg
No, ono što valja imati na umu je činjenica da svakog dana sve tri staze nisu u funkciji. Prvo, i najbitnije je to što Čelimbaša i skijanje na tom brdu ovise o prirodnom snijegu. Nemaju sustav za umjetno zasnježivanje kao što to primjerice imaju Platak i Sljeme. Zato moraju biti oprezni i moliti se "svevišnjem" da ih podari s kojih desetak i više centimetara snijega ne bi li se spuštanje sa skijama odvijalo bez opasnosti.
Za našeg boravka na Čelimbaši imali smo sreće što je na stazi bilo oko pola metra ralicom utabanog snijega, dok je na drugoj, nešto kraćoj stazi, bilo oko 70 centimetara friško napadalog snijega. Zanimljivo je što ova druga staza nije bila otvorena jer jedan od suvlasnika parcele na kojoj se nalazi dio padine, iz "kaprica" nije dozvolio ralici da prolazi "po njegovom". Inače ove dvije glavne staze izuzetno su dobre i to iz razloga što su strme, nisu previše položene, nemaju većih bočnih nagiba i sa svoje tri prijelomnice, skijašima pružaju kvalitetan spust.
U podnožju se nalazi nekoliko uređenih sanjkališta što uvelike upotpunjuje dječje zahtjeve za spuštanjem.
Čelimbaša je jedno od rijetkih, uz zatvoreni Petehovac praktički jedino goransko skijalište. Žalosti činjenica što nadležni u Općini i u Turističkoj zajednici (koja je prošlog tjedna zatvorena i preimenovana u Turistički informativni centar TIC Mrkopalj - op. a.), nemaju sluha za ovaj uistinu velik turistički potencijal.
Planovi, planovi…
- Planovi za skijalište uključuju izgradnju sustava umjetnog zasnježenja, nabavu nove žičare i ostale infrastrukture, no ti planovi još čekaju ozbiljnijeg investitora, riječi su odgovornih davne 2004. godine koje su objavljene na internetskom portalu Skijanje.hr. Koji su današnji planovi za ovo malo skijalište, upitali smo donedavnu direktoricu TZ-a Mrkoplja, danas voditeljicu TIC-a Mrkopalj Goranku Tuhtan. Njezine riječi bile su otprilike iste kao one koje su prije 17 godina izrekli njezine kolege.
- Glavni je problem što nitko u ovom kraju nema sluha za skijanje. Svi ti ljudi koji rade u komunalcu i u Općini snijeg ne doživljavaju kao sport, već kao nužno zlo koje se zimi zadržava na cesti i treba ga se što prije riješiti. Nedostaje ljudi, stručnog i sposobnog kadra koji bi mogao voditi skijalište. Danas je sve spalo na četiri radnika i direktora koji ne mogu sve to stići. Žalosno je da se naš kraj, zbog nestručnosti, polako gasi. Oko nas živi svega 900 duša, a nekoć nas je bilo više od 4.000 stanovnika. U Mrkoplju i okolici bi se moglo sagraditi 10 skijališta i svi naši ljudi bi rado došli kod nas na zimovanje. Ovako odlaze u Italiju, Sloveniju i Austriju i ondje troše milijune kuna, rekao nam je gospodin Oskar, rođeni Mrkopaljac.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
