prvi čovjek Kickboxing kluba King 

Leonardo Komšić: "DJECA, SPORT I POREČ SU CENTAR MOG SVIJETA. NIKOME NE PRIZNAJEM DA OVAJ GRAD VOLI VIŠE OD MENE"

| Autor: Robert FRANK
 Leonardo Komšić (Snimio Milivoj Mijošek)

Leonardo Komšić (Snimio Milivoj Mijošek)


"Točno se sjećam dana kada sam došao u Poreč: bio je kolovoz 1994. godine, sunčani ponedjeljak. Prethodno sam ga nakratko posjetio u lipnju kako bih vidio teško bolesnu mamu koja je ovdje već bila u izbjeglištvu. Do rata smo, inače, živjeli u Fojnici, a početak sukoba dočekao sam kao šesnaestogodišnjak u HVO-u. Nakon što sam kratko vrijeme bio s mamom, vratio sam se opet u Fojnicu, razdužio se u vojsci i, konačno, u kolovozu, s 18 godina, postao Porečanin. Jednom i zauvijek."

Riječi su to Leonarda Komšića, sportaša čiju je karijeru u borilačkim sportovima kojima se intenzivno bavio naprasno, ali srećom privremeno, prekinuo nametnuti rat koji je u Bosni, posebno srednjoj, u njegovoj Fojnici, pokazao svu svoju bestijalnost. U tom vrtlogu života i smrti, gdje je u jednom trenutku svatko ratovao protiv svakoga, a svakodnevno se ginulo kao na traci, Komšić je, naravno, bio na pravoj strani – hrvatskoj. Okolnosti su bile takve da je unatoč maloljetnosti sportsku dvoranu bio prisiljen zamijeniti vojnim terenom, a boksačke rukavice puškom.

Dolazak u Poreč, u oazu mira naspram bosanskom krvoproliću, na mladog je Komšića vjerojatno djelovao kao melem na tešku ranu. Jedina konstanta koju je povukao iz Fojnice i nastavio s njom u Poreču je sport. I danas će reći da je sve što je u životu radio, radio usput ili zato što je morao. Sportska priča je nešto sasvim drugo - jedino što živi i što je u potpunosti njegov odabir. No, priče poput njegove, u kojoj su u glavnoj ulozi mladi borci iz svijeta borilačkih sportova, često znaju imati ružan nastavak.

Kod njega je, srećom, sve završilo dobro. A moglo je, u spletu okolnosti, i drugačije.

kom

Kickboxing klub King (Snimio Milivoj Mijošek)

Komšićev je život, zbog njegovih psihofizičkih sposobnosti, kao i iskustva rata koje je stjecao doslovno kao srednjoškolac, ali i zato što je naspram vršnjaka u Poreču izgledao i stvarno bio puno opasniji, u ludim vremenima 90-ih i prvobitnoj akumulaciji kapitala jednom krivom procjenom mogao završiti u labirintu iz kojeg nema lakog izlaza. Neminovno je, kao dečko s čvrstim gardom i integritetom, u turbulentnim vremenima prolazio velika iskušenja. No, donosio je dobre odluke, odabirući pravi, ali i teži i neizvjesniji put.    

S njime smo razgovarali u prostorima njegovog Kickboxing kluba King u Poreču, u pauzi između dva treninga. Dvije trećine života Leonard Komšić je Porečan, ne samo činjenicom da ovdje živi, da se ovdje oženio i dobio djecu, nego i zato što mu je Poreč centar svijeta.

- Nikome ne priznajem da ovaj grad voli više od mene, reći će ponosno. On je vrela bosanska krv u pitomoj Istri u kojoj se izgradio i zahvaljujući kojoj je danas realiziran i sretan čovjek.  

A došao je u ovaj grad, doslovno, gologuz, doslovno gladan. Svega, života, hrane, mira.

kom

Članovi Kickboxing kluba King (Snimio Milivoj Mijošek)

- Sjećam se i kako sam bio obučen tog prvog dana: bijele Reebook patike s ljubičastom crtom, traperice lewis 501 i trenirka didas. Ne adidas, nego naša, bosanska, divlja – didas! Stvarno sam bio gladan. No, kad je čovjeku najteže, pronađe se rješenje. Mama Lucija je bila čvrsta, prema njoj je uvijek postojao respekt, do današnjeg dana. Ginula je za svoju djecu. Čim smo tu došli, zaposlila se kod doktora Čorića, održavala je kuću, pomagala oko djece. Ja sam najprije radio kod jednog jako dobrog čovjeka, Tone Vežnavera. Puno nam je pomogao, kod njega sam brao grožđe, ali i vozio bager i kamion.  

Život u Fojnici prije rata bio je gotovo idiličan. Već kao dijete, Komšić se bavio karateom, ful kontaktom i taekwondoom. Bruce Lee je, naravno, bio pojam, a Mike Tyson inspiracija i uzor. U običnoj obitelji, gdje je mama bila kućanica, a tata nivelator cijena u dućanima tamošnjeg Veleprometa, živjelo se najnormalnije.

- Tako je bilo sve dok nije započeo rat. Razdoblje koje je uslijedilo me odredilo, definiralo u formativnim godinama. Rano sam se uozbiljio, i to po kratkom postupku. Odrastao sam u tri mjeseca! U te dvije ratne godine, kada je smrt bila dnevna pojava i neka nova normalnost, toliko se toga dogodilo da nekad imam dojam da sam 80-godišnjak. Poreč je pak bio sasvim druga priča: puno mirnija Istra, daleko od rata, iako je i ovdje u nekim situacijama znalo biti gadno. Psihoza rata ipak se nije mogla izbjeći. Najprije smo živjeli u Špadićima u tetinoj kući. Kad sam došao, nisam osjetio predrasude okoline zbog porijekla i činjenice da dolazim iz Bosne. Možda i zato što sam se odmah okrenuo prema pozitivnoj, sportskoj priči i tako su me percipirali. Već 1995. sam se uključio u teakwondo klub u Poreču. Brzo sam ušao u reprezentaciju. Bili su tu Zelg Galešić i Ivan Rudan, a trener i kluba i reprezentacije bio je Dragan Zdjelar. Unatoč ratu u Bosni, tamo sam povremeno uspio trenirati, izgrađivao sam se kao borac u najtežim mogućim okolnostima. Kad sam došao u Istru kroz taekwondo sam upoznao Slavka Jereba koji me primio u specijalnu policiju u kojoj sam bio skoro tri godine. Prošao sam sve ratne terene i, naravno, trenirao kad god se moglo. Neminovnost me odvela u sudbinski zacrtanom smjeru redarenja. Tada nije bilo zaštitarstva kakvo danas poznajemo, s uređenim pravilima i zakonima koji uokviruju tu djelatnost. Redarenje, i to u drugom dijelu 90-ih, bilo je nešto sasvim drugačije. Često glava u torbi. Godine opasnog življenja. Bilo je svega. Puno naoružanih ljudi. Puno frustriranih ratom. Puno traumatiziranih i nesretnih. Puno kriminalaca. Bilo je i puno ekscesa. Nekad se i ne želiš prisjećati nekih situacija. I griješilo se u onome što smo radili. Možda smo nekad bili i preokrutni, ali bila su takva vremena. Mi smo bili sportaši koji su se tako prehranjivali. I pritom nismo dozvoljavali raznim banditima da jurišaju na nas. To je bio sastavni dio života u kojem nisi smio uzmicati. Redario sam do 2005. godine. Tada mi se rodilo prvo dijete i otišao sam, uz džentlmenski dogovor, iz tog posla. Više nisam bio spreman toliko riskirati. Narednih desetak godina nisam se time bavio. Potom sam opet pokrenuo zaštitarsku firmu Salus, no sada već radimo nešto ozbiljnije poslove. Imamo ugovore s nekim hotelskim firmama, gdje uspješno provodimo napredne poslove zaštite. Radimo bodygard poslove, a prošao sam i brojne tečajeve te usavršavanja za urban protect, kaže Komšić.

kon

Leonardo Komšić (Snimio Milivoj Mijošek)

Prvih godina u Istri, posebno nakon rata, a uz redarenje kao izvor prihoda potrebnog za osiguranje egzistencije, Komšić je paralelno trenirao i sve se više natjecao. U jednom je trenutku čak bio u dvije reprezentacije: nastupio je na svjetskom prvenstvu u taekwondou i na svjetskom prvenstvu u tajlandskom boksu.

- Najbolje rezultate sam postigao, na stranu državna prvenstva na kojima sam godinama bio prvak, postajući viceprvak svijeta u tajlandskom boksu, bio sam i treći, pa drugi u Europi, pa interkontinentalni profesionalni prvak u kick boxingu, pa europski prvak u K1 dva puta… Nije se od svega toga puno moglo zaraditi. U novčanom smislu - ne, nikako. No, zato sam zaradio golemo iskustvo, ime i prezime koje u poslu možeš poslije koristiti. Titule i uspjesi su stvar prestiža, osobne satisfakcije, ali i respekta u društvu koji postoji i danas. U svemu tome možda je najvažnije da kroz treninge i borbu čovjek sam sebe izgradi. Kad borac stane nasuprot drugog borca, kad su jedan na jedan, potpuno sami i u svom svijetu, stvara se neprocjenjivo životno iskustvo koje nitko osim nas koji se time bavimo ne može steći. Očvrsneš, jer padaš i dižeš se. Vraćaš se iz već izgubljene borbe i ambisa poraza i tako se izgrađuješ na najteži mogući način. Stječeš poštovanje prema suparniku i gradiš svoje samopouzdanje. To je borilački sport, kaže Komšić.

Komšić je očito multitasking tip: uz redarenje koje je godinama bilo realnost, trenirao je i borio se, a 2004. je završio Kineziološki fakultet. Kao vanredni profesor sada predaje na izobrazbi trenera.

- Sportski uspjesi doveli su me do toga da je postao sparing partner Mirka Filipovića u razdoblju kad je osvojio Grand Prix. Bio sam s njim u Japanu, ali i na UFC-u. Njegova slava u Japanu je nedoživljena. Kad s Mirkom kao dio njegove priče uđeš u Saitama Arenu pred više od 40 tisuća gledatelja, gdje mu svi skandiraju i zazivaju ga kao božanstvo, ne da se naježiš, nego si metar iznad zemlje! Nosi te ta emocija! Imaš osjećaj da bi i ti u tom trenutku svakome otkinuo glavu! Kao da granice ne postoje! Adrenalin je na vrhuncu, prepričava svoja iskustva koja su posebnu dimenziju imala na treninzi s Cro Copom.

- To su bili izazovi. On je enciklopedija sportskog znanja, sportski vojnik. Ostali smo u fantastičnom odnosu i nakon što se više nisam mogao u potpunosti posvetiti njegovoj karijeri. Poslovi i obveze odvukli su me na druge strane, al' kad bi nazvao i pitao mogu li doći odraditi pet rundi, nije bilo problema. Torba u auto i pravac Zagreb! Da, ima tu specifičnu nogu, taj udarac, high kick, koji ne vidiš. Borio sam se s ozbiljnim borcima poput Daniela Gite i bio sam ravnopravan. Prošao sam teških treninga i još težih borbi i pitao sam se, s punim pravom, što je to s tim njegovim udarcem nogom. Pitao sam se to sve dok ga nisam osjetio. Pomakne te metar! Imao je specifičan, nekonvencionalan udarac. U zadnji tren, tako da ne znaš ide li high kick ili middle kick, zavrnuo bi nogom u tvoju desnu stranu. Kad pogodi – gotovo je, kaže Komšić.

Godinama kondicijski radi s porečkom tenisačicom Terezom Mrdežom za koju kaže da je velika sportašica. Radi i s porečkom košarkašicom Ivanom Dojkić koja je potpisala ugovor za ženski NBA. Ipak, najveće je zadovoljstvo bilo osnivanje Kickboxing klub King 2000. godine, sada jednog od najstarijih u Istri.

- Nikada nisam izračunao koliko je boraca prošlo kroz moju dvoranu, no imam pedantno posložene bilježnice sa svim podacima, od male djece do najstarijih. Kroz to razdoblje veliki naglasak u radu stavljam na djecu u ranijoj dobi i koja su prošla osnovnu metodiku koju i predajem na fakultetu. To se odnosi na razvoj djece u borilačkim sportovima od 6 do 12 godina. No nije cilj dijete naučiti kako udarati, nego i elementarne stvari poput koluta naprijed i nazad, četveronožnog hodanja, razvoja koordinacije i fleksibilnosti, jačanja ruke i ramena, eksplozivnosti. U svakoj dobi razvijaju se određene grupe mišića, ali i vještine. Ako se to ne napravi u pravom trenutku, poslije se teško ispravlja. U bivšoj državi postojala je metodički dobro posložena fizička kultura. Znalo se kako izgleda sat fizičkog, odrađivao se segment po segment. Djeca iz tog vremena motorički su bila jako dobra, dok današnje generacije kaskaju, tjelesni se rijetko kad i rijetko gdje odrađuje po pravilima struke. Meni je to neprihvatljivo, jer je u pitanju ozbiljan predmet koji se tako ne doživljava i zato imamo probleme pretilosti, razne deformacije i bolesti. Upravo da bi se to izbjeglo u klubu jako puno radim s djecom mlađe dobi, u grupama od 5 do 8 godina, od 8 do 12 i od 12 do 16 godina. Tu su i rekreativci, a imamo i 12 natjecatelja. Sveukupno nas je oko 150. Rekreativci su posebna priča. Dolaze ljudi koji nemaju nikakvo znanje. Brzo nauče osnove i onda u tome uživaju. Oni koji se u tome pronađu kroz trening imaju golemu energetsku potrošnju. Problem je kad postoje predrasude. Mnogi, naime, misle da je samo pitanje vremena kad će im netko na treningu slomiti nos, a oni sutra moraju ići na posao. Toga nema, posebno kad postoji dogovor da se radi na vreći, fokuserima i blagom, više simulirajućem sparingu u kojem je sigurnost, posebno kod rekreativaca na prvom mjestu. Kroz klub je, inače, prošlo i četvero svjetskih prvaka u kick boxingu: Igor Jurković, Zlatko Bajić, Ivica Duspara i Vanja Radetić. Imamo i pet, šest europskih prvaka, a svjetskih i europskih medalja preko dvadeset. Osvajali su ih Venturini, Bijelić, Matošević… Sa sportašima sam, generalno, prošao cijeli svijet.

S Terezom sam bio u Wimbledonu, Rolands Garossu, US Openu, s Jurkovićem sam bio sve do Japana, svjedočio sam Cro Copovim najvećim uspjesima. Sada imam samo jednu sportsku nerealiziranu želju – Olimpijske igre! No, i na njih ću otići. Ne kao gost, nego kao trener i dio jednog jako ambicioznog, kvalitetnog i konkurentnog projekta. Danas, međutim, nedostaje ozbiljnih projekata. Djeca se ni ne žele natjecateljski boriti. Nekad su se konkurenciji, kad bi mi dolazili na državna prvenstva, tresle gaće. Promijenilo se puno toga. Mislim da borci nisu gladni kao što smo mi bili. Ne grizu, mnogi odrastaju pod staklenim zvonom i zaštitom. Nemaju borbeni duh koji bi im dobro došao nakon karijere, u nastavku života kad se budu morali boriti za svoj posao, društveni status i egzistenciju. Ja, recimo, nisam imao rješenje osim sporta. Ili ulica, s druge strane. Bitka za preživljavanje. Postojala je karta samo u jednom smjeru. Kroz svoj život pomiješao sam malo ulice i malo sporta i nije loše prošlo. Bio sam i ostao visoko kompetitivan tip, natjecatelj koji se stalno natječe. U ovim godinama, vjerojatno, najviše sam sa sobom. No, što je veći izazov, meni tim bolje“, zaključio je Komšić.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum