Podijeljeno je oko 9.000 hektara zemlje, veći dio obiteljima koji su prije bile u kolonatskom odnosu, a manji dio seljačko radnim zadrugama i poljoprivrednom tehnikumu. Pod udarom agrarne reforme bilo je gotovo 10.000 hektara odnosno trećina teritorija Poreštine

Današnja posjednička situacija na istarskoj zemlji posljedica je agrarne reforme koja je provedena između 1946. i 1948. godine. Radi se o epohalnom događaju koji je radikalno promijenio sliku istarskog sela i odnose u njemu.

Što god mislili o komunizmu, o Titu i partiji, o jugoslavenskom režimu, nepobitna je činjenica da se ono razdoblje uvuklo u sve pore društva, izmijenilo stil života, mentalitet, običaje, međuljudske odnose. Je li to uradio dobro ili loše to je drugo pitanje, jer povijest se ne pita kako bi bilo da je bilo. Ono što je iza nas pripada samo nama. Moglo je biti drugačije ali nije, bilo je onako kako je trebalo biti.

Veleposjednici

Deset godina nakon što je provedena agrarna reforma između 1946. i 1948. godine povjesničar Branko Marušić objavljuje 1957. godine u Jadranskom zborniku znanstveni rad “Iz povijesti kolonata u Istri i Slovenskom Primorju”. Uvodne rečenice zorno odražavaju duh vremena, suštinu epohalnog obrata: "Od 1946. do 1948. uništila je agrarna reforma na području oslobođene Istre i Slovenskog Primorja privrednu osnovu neseljačkih zemljišnih posjednika, koji su stoljećima bili predstavnici socijalnog ugnjetavanja, privrednog iskorištavanja, a od druge polovice XIX. stoljeća i smišljene denacionalizacije. Oni su stoljećima bili vlasnici najplodnijih zemljišta i pravno slobodnih, a stvarno zavisnih kolona. Ovi posljednji sačinjavali su uz feudalne kmetove osnovnu masu stanovništva, sjekirom i plugom kultivirali bezbrojna zemljišta i stvarali osnovna bogatstva, bez kojih ne bi bilo trgovine ni obrta, a ni razvitka gradova, umjetnosti i napretka...”

Autor prikazuje stanje na selu fiksiran reformom koja se provodila u svim kotarevima putem kotarskih agrarnih komisija. Najviše zemljišta, koje je bilo obrađivano na osnovi kolonatskih odnosa nalazilo se po podacima agrarne reforme između Dragonje i Lima. Živjelo je tu na tuđem zemljištu (16.100 hektara) 15.800 osoba ili 3.500 obitelji. Od sveukupnog zemljišta obrađivali su koloni u pojedinim poreskim općinama od 10 do 70 posto površine, najviše uz samu obalu. Brežuljkasta Bujština s tipičnim agrarnim naseobinama gradskog izgleda na vrhu brežuljaka nazvana je zemljom veleposjeda. U godinama provođenja reforme posjedovalo je 88 veleposjednika 8.932 hektara zemlje a od toga obrađivano je u kolonatskim odnosima 7.311 hektara. Prosječna veličina zemljišta jednog veleposjednika na Bujštini iznosila je 101,30 hektara.

Propast seljaka

Slijedom analize istarskog stanja podređenosti većine manjini prosječna veličina zemljišta jednog veleposjednika na Poreštini iznosila je 42,20 hektara, a 187 vlasnika, veleposjednika te sitnih i srednjih neseljačkih posjednika, držalo je u svojim rukama 8.934 hektara zemlje. Od toga su obrađivali koloni i napoličari oko 6.000 hektara. Radili su pretežito u vinogradima, vrtovima i voćnjacima.

Naime, uz kolone i napoličare u nekadašnjoj seoskoj zbilji Istre dominirao je mali i najmanji, jako rasparcelirani posjed. U samoj Istri živjelo je više od 1.000 seljačkih obitelji, koje nisu posjedovale niti jedan hektar zemljišta. Poslije Prvog svjetskog rata istarski je seljak zapao u tešku ekonomsku situaciju.

Nove granice oduzele su mu stara tržišta za vino i ulje, konkurencija starih talijanskih pokrajina istisnula ga je s tršćanskog, pulskog i riječkog lokalnog tržišta, dok su administrativnim putem uništene njegove zadružne štedionice i kreditni zavodi. Do kraja uništili su ga porezi. I najmanji iznosi poreza tražili su se bezobzirno, budući da je država predala poreze u zakup. Seljaci su bili prisiljeni tražiti kredit kod banaka i lihvara. Pošto nisu bili u stanju isplatiti dugove, bezbrojni mali i srednji seljački posjedi došli su na dražbe, a kupili su ih razni porezni zakupnici, veleposjednici, advokati, trgovci. Do 1936. godine, piše Marušić, bilo je na području Istre i Slovenskog Primorja dražbovano oko 7.000 posjeda. Mnogi stari vlasnici ostali su na posjedima kao koloni.

Glad je konstanta, pomanjkanje kruha tišti većinu obitelji, živi se u oskudici i strahu. Uza sve nedaće širi prostor Poreštine vrvi od razbojnika, krade se stoka i ono malo novca koji se brižno čuva. List Istrana u Zagrebu Istarska riječ traga za socijalnom pozadinom razbojništva pa utvrđuje: "Jer mi znamo zašto naš čovjek tamo krade. Vina ne proda, jer ga je konkurencija talijanskih vina ubila, žita nema, a porezni je šaraf takav kao ni u jednoj državi u Europi. Za par lira poreza banka će ti kravu iz štale odvesti. A kod našeg seljaka ne možeš ni jednu liru pronaći, da mu sve u kući prevrneš. I što mu drugo preostaje, nego da zgrabi priliku i odnese susjedu kravu, proda je i unovči, da tako svoju spasi."

Fuškulin

Jedno kišno jutro posjetio sam Fuškulin, naselje udaljeno par kilometara od Poreča, kako bi se dotakao istarske zbilje. Na najvišem brežuljku dominira zgrada bivših zemljovlasnika koji su zapošljavali veći dio kolona. Zadnji potomak Enea Sincich napustio je Poreč nakon rata i gradu ostavio velebnu baroknu palaču u kojoj je danas smješten Zavičajni muzej Poreštine. Druga obitelj koja je dominirala Fuškulinom bila je obitelj Jurković. Posjetio sam Fuškulin u društvu Ivana Štifanića koji je tu rođen u obitelji kolona.

- Očeva sestra udala se za jednog Jurkovića. Valentin Jurković je imao od 100 do 150 hektara zemlje, u štali je držao tridesetak volova i krava. Ja sam rođen 1935. pa puno stvari sam zaboravio. Otac Antun (1890-1946) radio je za dvije porečke obitelji koje su bile manji vlasnici. Sjećam se da se jedna zvala Battistini. Otac je obrađivao oko trideset hektara zemlje, održavao vrlo prisne i povjerljive odnose sa vlasnicima, dio prinosa je pripadao njima, a dio nama. U štali smo držali tri vola i jednu kravu pa kruha nije nikad falilo, živjeli smo udobno, priča mi Ivan Štifanić.

Snimio sam ga ispred zgrade bivše škole. Kada se Ivan rodio 1935. godine u Fuškulinu je živjelo oko 360 žitelja, bilo je najviše djece. Dok smo pričali o kolonatskim odnosima povjerio mi je da je odnos funkcionirao, da se sve uređivalo najviše pravilima užanci. Priznaje, bilo je i gladnih obitelji ali takva su bila vremena. No, tko je znao raditi, imao oruđa i volove mogao je dobro živjeti. Zemlja u Fuškulinu je duboka, nema kamena, plodna je i darežljiva.

Trećina teritorija

Mladi povjesničar iz Poreča Bojan Horvat obavio je zanimljiv znanstveni rad posvećen povijesti jugoslavenskog razdoblja u Poreču i Poreštini. U uvodnim rečenicama se osvrće na agrarnu reformu i piše: “Agrarnom reformom na području porečkog kotara bilo je zahvaćeno oko 9.000 hektara zemljišta koja su bila prodana na dražbama tijekom talijanskog razdoblja. Nekadašnje obitelji kolona dobivaju hektar zemljišta i 1000 čokota loza po članu obitelji. Tako je primjerice razdijeljen veliki posjed grofa Benedetta Polesinija od 460 hektara u Červaru, osim bivšim kolonima dio će biti podijeljen i novim stanovnicima."

Terenski rad Agrarne komisije je započeo 1. travnja 1947. godine, te je do kraja godine podijeljeno 7.000 hektara. Dana 30. listopada 1948. Agrarna komisija je službeno likvidrala svoje poslovanje, te je sve prebačeno na Povjereništvo poljoprivrede KNO-a. Komisija je zaprimila ukupno 2.449 zahtjeva za ukidanje kolonatskih odnosa i poništenje dražbi. Podijeljeno je oko 9.000 hektara zemlje, veći dio obiteljima koji su prije bile u kolonatskom odnosu, a manji dio seljačko radnim zadrugama i poljoprivrednom tehnikumu. Pod udarom agrarne reforme bilo je gotovo 10.000 hektara odnosno trećina teritorija kotara,” piše Bojan Horvat.

Sezonski radnici

Na kraju posjete Fuškulinu popeo sam se na brežuljak gdje dominira kompleks zgrada koja su pripadala obitelji Sincich. Rezidencija nekadašnjih gospodara podijeljena je na nekoliko novih vlasnika, a velebna zgrada u kojoj se nalazio podrum za vina i štala za volove i krave danas je vlasništvo Agrolagune koja je u njoj smjestila dom za svoje radnike. Nisu koloni, nit napoličari, nit hlapci, već sezonski radnici, tako se danas zovu. Dolaze iz siromašnijih krajeva Hrvatske, često su žrtve provedene privatizacije u nekadašnjim tvrtkama. Rade ugovorom na određeno vrijeme, pravna forma bez ljudskog sadržaja. Danju su na polju, u vinogradima, maslinicima i oranicama, a noću spavaju odvojeni od svijeta i obitelji, u samoći, u tom poprilično trošnom zdanju. Kao da se ništa nije dogodilo, a može i gore.

Što je kolonat

Kolonat je odnos između gospodara zemljišne nekretnine i obrađivača zemlje zakupnika - kolona. To je kratkoročan društveni odnos u kojem osobno slobodni obrađivač prima od gospodara zemljište (njivu, vinograd, voćnjak) s pripadnostima, te ga obrađuje o vlastitu trošku, dijelom vlastitim oruđem i stokom. U pokrivanju troškova velikih sezonskih radova sudjeluje gospodar. Za korištenje zemlje kolon gospodaru duguje dio prinosa (obično polovicu), a mogući su i drugi uvjeti, ovisno o poljoprivrednoj kulturi, troškovima i zahtjevnosti obradbe. Odnos se sklapa na 1 do 10 godina s mogućnošću obnove, što kolonu omogućuje stjecanje neotuđivoga prava na posjed. Za trajanja odnosa kolonova je osobna sloboda ograničena: za odlazak sa zemlje potrebna je vlasnikova suglasnost. Koloni su povremeno dužni obavljati određene poslove, poput tlake za unaprijed dogovorenu nisku nadnicu.

Povezane vijesti

• Istraturist i Plava laguna traže čak 2.100 sezonaca
• Hotelijeri ne mogu naći 97 posto potrebnih radnika
• Radnici u turizmu neopravdano su potplaćeni