POSLJEDNJI ISPRAĆAJ
Kanfanarci će se uvijek rado i s velikim poštovanjem sjećati vlč. Josipa Zovića: Tražio je uvijek riječ više, dodao bi misi još koji trenutak intime, SLUŽIO JE OTVORENA SRCA
Vlč. Josip Zović
Velečasni Josip Zović pokopan je u krugu obitelji u rodnom Svetom Petru u Šumi. Kanfanarci su u Zoviću prepoznali i štovali jednostavnost, skromnost i istinsku vjeru
Pogreb velečasnog Josipa Zovića (74) koji je život izgubio na rovinjskoj plaži Borik gdje se svakodnevno kupao održan je u subotu u svom rodnom Svetom Petru u Šumi u krugu obitelji. Epidemiološke mjere za suzbijanje koronavirusa onemogućile su da pogrebu prisustvuje mnoštvo vjernika iz cijele Istre koji su ga poznavali i štovali. Josip Zović je bio već umirovljen kada je, prije godinu dana, preuzeo mjesto kapelana u kanfanarskoj župi. Služio je mise u kanfanarskoj župnoj crkvi Sv. Silvestra i u crkvicama sela Priko Drage. Znali su ga svi u Baratu, Juralu, u selu Korenići...
Čista, iskrena i jaka vjera
Jedna godina kao jedan život: župljani su ga prihvatili kao svoj i u subotu dok sam razgovarao sa poznatim Kanfanarcima iz njihova kazivanja i sjećanja predstavio se lik svećenika kojega je krasila čista, iskrena i jaka vjera. Naoko retorična konstatacija zalazi u najintimnije osjećaje svakog čovjeka jer služba sama po sebi ne objašnjava tajnu. Kaže mi Anton Meden da je Zovićeva vjera bila utisnuta u pogledu, u pokretima, u cjelinu osobnosti svećenika kojega je krasila izuzetna skromnost. Jednom je salezijanac Marcello Glustich prilikom obraćanja vjernicima okupljenima u rovinjskoj crkvi predstavio lik svetice Eufemije s tri pridjeva: “bila je lijepa, dobra i prava”. Sasvim dovoljno. Tako su i Kanfanarci u Zoviću prepoznali i štovali jednostavnost, skromnost i istinsku vjeru što nije malo. Petar Banko već šezdeset godina svira crkvene orgulje i kaže mi da je velečasni Zović bio svećenik iz nekih drugih vremena misleći pri tome na njegovo duhovno stapanje sa zajednicom u kojoj je služio misu.
“Volio je pjevanje, sklapao je oči i pjevao dušom” veli mi Banko. Često su ga Kanfanarci viđali kako šeće oko crkve i po ulicama mjesta. “Hodao je i čitao, sav udubljen u misli. Mi smo ga pratili pomalo zabrinuti jer je glavna cesta kroz mjesto jako prometna, a on kao da nije mario za kamione, automobile, za prepreke na putu” priča Ema Banko koja pjeva u crkvenom zboru.
Jedinstven i neponovljiv
Iz tih sjećanja proizlazi tip svećenika kojega je na jedinstven i neponovljiv način književno oblikovao Fulvio Tomizza u svom romanu Bolji život; Josip Zović podsjeća na Tomizzinog Don Stipu. Kanfanarci mi kažu da su bili zadivljenim njegovim znanjem. Anton Meden se dugo bavi poviješću Kanfanarštine i zaključuje da je Zović bio istinski intelektualac.
“Znao je posjetiti bolesnike u njihovom domu i kad ne bi bio pozvan, dolazio bi podariti riječ utjehe i to me jako pogodilo” priča mi Meden. Pričaju mi Kanfanarci da je tokom propovijedanja zatvarao oči i sav bi se upregnuo u pokušaju što jasnijeg oblikovanja poruke.
“Neću nikad zaboraviti njegovo nasmiješeno lice prilikom obavljanja pričesti, on je tu djecu pokretom ruke gladio, prst koji je na njihova čela slijedio trag križa zračio je simbolikom” prisjeća se Meden. Petar Banko dodaje da je Zovićeva percepcija vremena nadilazila današnja poimanja: “Tražio je uvijek riječ više, dodao bi misi još koji trenutak intime, služio je otvorena srca” zaključuje Petar Banko.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
