RAZGOVOR
DR. JULIJANA FRANINOVIĆ MARKOVIĆ: Hospicij je nešto veće od same zgrade. Mjesto je to gdje obitelj može pronaći odmor i skrb za teško bolesnu i umiruću osobu
Snimio M. MIJOŠEK
Hospicij je izvrstan primjer kako se oko zajedničke želje – pomoći našim bližnjima u potrebi - ujedinjuje crkva, državna, županijska i lokalna uprava. Tu ima još mnogo posla i potrebni su ljudi koji će osvijestiti društvo o potrebama ljudi koji su oko nas
Budući hospicij nedaleko nove pulske bolnice dobiva završne konture. Građevinski radovi trebali bi bili gotovi u lipnju da bi nakon toga slijedilo opremanja. Izgradnjom hospicija zaokružit će se sustav skrbi za najteže bolesnike. Povod je to za razgovor s dr. Julijanom Franinović Marković pulskom liječnicom specijalisticom neurologije koja je već godinama glavni pokretač palijativne skrbi u Istarskoj županiji. Ujedno već 10 godina predavač je na studiju cjeloživotnog obrazovanja iz područja palijativne skrbi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu- CEPAMET.
- Već više od 20 godina ulažete puno truda u palijativnu skrb. U početku se to činila nemoguća misija, ali da nije bilo vaše ustrajnosti teško bi došli do današnjih rezultata.
- Zanimljiv je taj put palijative i mene. Najprije sam ja tražila palijativu kao drugačiji pristup teško bolesnima, a potom je palijativa našla i promijenila mene. Zajedno sa sličnim ljudima, mr. pharm. Irenom Grahovac i prof. Danicom Kuzmanović, organizirali smo 2005. godine Volonterski palijativni tim pri Ligi protiv raka Pula. Županija je podupirala projekt najprije na razini udruge, a nakon 6 godina izdvojila je nemala sredstva za organiziranje mobilnog palijativnog tima pri Istarskim domovima zdravlja (IDZ). Izgleda jednostavno, ali je povremeno izgledalo poput Sizifovskog posla. Trebalo je mnogo osobnog angažmana svih aktera od volontera, županijskih djelatnika (prof. Sonje Grozić Živolić i dr. Roberte Katačić), ravnatelja IDZ dr. Ante Ivančića kako bi uspostavili prepoznatljiv, jedan od najbolje organiziranih sustava palijativne skrbi u Hrvatskoj. Naš je cilj bio pomoći bolesnicima i obiteljima koji o njima skrbe u kući, odnosno organiziranje palijativne skrbi na razini primarne zdravstvene zaštite. Suradnja s obiteljskim i bolničkim liječnicima, patronažom službom i zdravstvenom njegom u kući je temelj od kojeg se polazi. Međutim palijativna skrb je više od zdravstvene skrbi, ona mora obuhvaćati i ostale vidove skrbi: psihološku, socijalnu i duhovnu skrb. Tu ima još mnogo posla i potrebni su ljudi koji će osvijestiti društvo o potrebama ljudi koji su oko nas, koji mogu argumentirano mijenjati sustave kao što smo uspjeli promijeniti zdravstveni sustav. Ljudi koji djeluju unutar palijativne skrbi trebaju donijeti osobnu odluku žele li mijenjati društvo na bolje, trebaju biti ustrajni kada naiđu na nerazumijevanje ili na naizgled nepremostive prepreke i jasno trebaju biti dovoljno educirani da znaju kako doći do željenog cilja.
- Danas u Istri djeluju mobilni palijativni timovi pri domu zdravlja i tim u okviru pulske bolnice.
- Unutar sustava primarne zdravstvene zaštite danas djeluje u Istarskoj županiji dva mobilna palijativna tima IDZ koja vode dr. Robert Bilić i dr. Mario Božac, a s njima rade i četiri medicinske sestre. Odrađuju ozbiljan posao. Osim kod palijativnih bolesnika uskaču i tamo gdje je sustav disfunkcionalan. Organiziran je i tim u pulskoj bolnici gdje radi medicinska sestra Nada Tadić i dr. Diego Brumini. Organizirani su palijativni kreveti pri stacionarima IDZ u Pazinu, Umagu i Labinu. Da, prije 15 godina to je bila nemoguća misija koja se evo ostvarila i zahvalna sam što sam dio stvaranja palijativne skrbi u Istarskoj županiji.
- Palijativna skrb će se zaokružiti otvaranjem hospicija.
- Kako bi sve skupa spojili javila se potreba za hospicij. On ima smisla ako je unutar sustava koji obuhvaća primarnu zdravstvenu zaštitu, mobilne timove, bolnički palijativni tim. To je puzzla koja omogućava horizontalno kretanje bolesnika. Obiteljski liječnik prepoznaje palijativnog bolesnika kada je završeno aktivno liječenje. Moram reći da nije lako to prepoznati, a pogotovo saopćiti. Obiteljski liječnik postavlja dijagnozu na temelju indikacija da se radi o palijativnom stanju i daje uputnicu za hospicij. Indikacije može dati i palijativni tim ili bolnički liječnici, a nekada može mišljenje dati i socijalna služba. Ukoliko se obitelj ne može sama brinuti za bolesnika palijativni tim izađe na teren. Kada više nisu ni oni učinkoviti obiteljski liječnik pacijenta upućuje u hospicij do stabilizacije simptoma. Nakon toga vraća se kući gdje o njemu opet skrbi obitelj, mobilni tim i obiteljski liječnik. Drugi je slučaj kada pacijent iz bolnice odlazi u hospicij.
- Pacijent ne može dugo boraviti u hospiciju.
- Hospicij je zdravstvena ustanova. Uobičajen boravak u hospiciju je dva tjedna do maksimalno 28 dana. Do tada se očekuje da će doći do stabilizacije simptoma kako bi pacijent otišao na kućnu skrb što je željeno mjesto skrbi većine bolesnika. Ukoliko o bolesniku nema tko brinuti kroz to vrijeme potrebno je osigurati smještaj u socijalnu ustanovu (dom). Ako treba bolničku skrb odlazi u bolnicu.
- Mnoge obitelji ne mogu brinuti o teškom bolesniku.
- Svaka obitelj koja ima teško oboljelog člana zna koliko je to teško. Obitelj je iscrpljena na sve načine pa i financijski. Smještaj bolesne osobe u domove je posebno težak i često sufinanciran iz proračunskih sredstava. Međutim kada obitelj skrbi o bolesniku ne dobiva nikakvu nadoknadu, a napori koje ulažu su ogromni. Angažman obitelji nije društveno prepoznat. Hospicij je mjesto koje omogućava tim obiteljima odmor od skrbi i adekvatnu skrb za teško bolesnu i umiruću osobu. Hospicijska je skrb besplatna za korisnike.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
