NAJNOVIJE


TRAGOM IZJAVA ANTONIJA TAJANIJA

JOŠ NIJE POZNAT TOČAN BROJ ŽRTAVA Više od polovice strijeljanih i bačenih u fojbe bili su istaknuti fašisti

Njemačka vojnici u Istri - Veprinac

Još tijekom rata pretraženo je 20 istarskih kraških jama te desetak boksitnih jama. U dvjema boksitnim jamama i 11 kraških pronađeni su posmrtni ostaci * Ekshumirano je ukupno 273 žrtve od kojih 18 pripadnika njemačke vojske

Nedavne izjave predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija prilikom komemoracije na spomeniku žrtava "fojbi" kraj jame u Bazovici kraj Trsta podigle su veliku prašinu s ove strane Jadrana. Kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj, redale su se osude domaćih političara zbog završnog uzvika: "Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija". Pobudilo je to stare prijepore o jednoj od najspornijih povijesnih tema, "fojbama", kraškim jamama u koje su bez suđenja, prethodno ustrijeljeni (ili ne?), bačeni ozloglašeni talijanski fašisti, ali i mnogi posve nevini.

Stoga smo kontaktirali ugledne povjesničare koji su se tom temom bavili posljednjih desetljeća. Povjesničar Marino Manin s Hrvatskog instituta za povijest, rođeni Umažanin, dugi se niz godina bavi poviješću 20. stoljeća našeg područja pa ga naš poziv nije iznenadio. Manin izjave u Bazovici promatra kroz prizmu skorih izbora u Italiji i namjeru mobilizacije tamošnjih glasača s obzirom da se na širi prostor Trsta nakon Drugog svjetskog rata planski doselilo iseljeno stanovništvo iz krajeva koji su pripali Jugoslaviji. Pitamo ga da nam komentira Tajanijevo izjavu o talijanskim žrtvama 2. svjetskog rata: "Ubili su ih oni koji su na uniformi imali crvenu zvijezdu, ubijeni su jer nisu ispustili našu trobojnicu"?

Počinitelji s crvenom zvijezdom

- Da, izveli su to "oni koji su na uniformi imali crvenu zvijezdu", mnogi su stradali i nakon završetka rata, što otežava kvalifikaciju toga čina, međutim, ne čini mi se da je glavni uzrok tih likvidacija bio "jer nisu ispustili" talijansku trobojnicu. Činjenica da se radilo o Talijanima imala je svoju težinu, ali nije predstavljala presudni razlog za likvidaciju, kaže Manin. Pritom podsjeća da iz niza dokumenata na temu likvidacija počinjenih od jugoslavenske strane pred kraj rata i u neposrednome poraću proizlazi da su one imale za cilj eliminiranje svojevrsne "konkurencije" na političkom polju. Dakle, radilo se o ostvarivanju "revolucionarnih" ciljeva.

Da nije riječ o likvidaciji Talijana "koji nisu htjeli ispustiti trobojnicu" ide u prilog činjenica da su istarski Talijani u značajnom broju sudjelovali u NOB-u, slaže se Manin, ali na tvrdnju da su većinu stradalih u partizanskim odmazdama činili pripadnici fašističkog pokreta Manin ipak podiže ručnu. Podsjeća da među njima nisu bili samo crnokošuljaši okrvavljenih ruku, kako bi ih sagledao crno-bijeli pogled na povijest.

- Mislite li da bi zbog obuhvaćanja spomenutom kvalifikacijom "pripadnika fašističkog pokreta" našli opravdanje za strijeljanje cjelokupnoga talijanskog činovništva i znatnoga dijela radništva? Palmiro Togliatti (lider Komunističke partije Italije op.n.) je pripadnost tome pokretu definirao kao "la tessera del pane" (kartica za kruh), dakle kao čin na kojega je čovjeka primoravala potreba za prehranjivanje obitelji, kaže Manin koji također razlikuje odmazde počinjene usred rata, u rujnu i listopadu 1943. i one poslijeratne u svibnju ili lipnju 1945. Smatra da su one kasnije, posebice one koje su se dogodile nakon zaposjedanja grada od strane Jugoslavenske armije masovnije od onih koje su se dogodile u hrvatskom dijelu Istre. Do kojih je najbližih brojki o stradanju na prostoru današnje Istarske županije došla (hrvatska) historiografija?

Koliko je ubijenih?

- Jame iz 1943. su ekshumirane još tijekom rata. Pokojni dr. sc. Antun Giron 1943. je utvrdio 286 slučajeva. One s kraja rata i neposrednog poraća većinom nisu ekshumirane. Ne očekujem da će odgovor na to pitanje biti dostupan u doglednoj budućnosti. Naime, za 1945. ne raspolažemo konačnim podacima, a i kada bi do njih došli, mogli bi se razlikovati oni dobiveni proučavanjem gubitaka lokalnoga stanovništva i zatečenih posmrtnih ostataka, jer je lokalno stanovništvo internirano i izvan pokrajine, a na samome spornom terenu na kraju rata je bilo i nedomicilnih stradalnika, pripadnika poraženih vojski u povlačenju, koji su pružali otpor, kaže Manin kojeg smo pitali o broju ukupno smrtno stradalih Istrana tijekom Drugog svjetskog rata?

- Kada je riječ o broju stradalih Istrana, mogu reći da smo istražili područje međuratne Riječke pokrajine, i da smo došli do 2,4 osobe nasilno lišene života na 100 stanovnika, što je otprilike tri puta manje od hrvatskoga prosjeka. Možemo pretpostaviti da je sličan omjer i za druge dijelove negdašnje Julijske Venecije, uključujući i Istru, kaže Manin kojeg smo pitali i o historiografskim zaključcima o broju iseljenih Istrana, Talijana i Hrvata, nakon 2. svjetskog rata. U kojoj su tu mjeri prevladali politički, a koliko ekonomski razlozi?

Od 220 do 350 tisuća iseljenih

- Znate da se u talijanskome javnom diskursu barata s brojem od 350.000 poratnih iseljenika, dok demografska istraživanja s naše strane govore o 220.000 do 225.000 ljudi. Što se tiče razloga egzodusa, mislim da je to prilično neistraženo pitanje, a razlozi iseljavanja nisu isti za primjerice 1945. godinu (1947. za Puljane), 1949. za glavninu "optanata" i 1956. za bivšu Zonu B STT-a, nastavlja Manin kojeg smo pitali kako je, nakon toliko godina, došlo do obilježavanja Dana sjećanja u Italiji.

- Koliko sam pratio "Dan sjećanja" se ustalio kao rezultat aktivnosti "ezulskih" organizacija tijekom 90-ih godina. Naime, tada je talijansko društvo proživljavalo duboku političku krizu. Tada su, u okolnostima razvoja regionalističkih i drugih pokreta, "ezulski" čelnici pokrenuli opsežnu kampanju među mladima (po školama, u medijima itd.) u svrhu aktualiziranja problema egzodusa i svojevrsnoga "podizanja" te teme na nacionalnu razinu i njezina etabliranja u kolektivnoj memoriji Talijana, kaže Manin. Trenutno je u Italiji aktualan film "Crvena Istra" (Istria rossa) u kojem se kao egzemplar zločina "Titovih partizana" evocira ubojstvo Norme Cossetto iz Višnjana...

Ubojstvo Norme Cossetto

- Dobro da ste spomenuli upravo jeziv slučaj Norme Cossetto. Mnogima koji se danas kod nas identificiraju s duhovnom baštinom počinitelja te grozote, to ne ide "pod kapu". Isto tako, mnogi će u Italiji – ako baš hoćete, većina onih kojima su namijenjene Tajanijeve poruke – isto tako nerado pogledati fotografiju Rože Petrović iz sela Režanci. Međutim, povijest ne čine samo domoljubne pjesme i herojska djela, nego i suočavanje s nedjelima iz vlastite prošlosti. Ako nas to i ne čini puno odgovornijima za budućnost, trebalo bi nam bar malo ublažiti osornost, zaključuje Manin koji smatra da bi se za potpuniju sliku zločina na području Istre trebale provesti ekshumacija poznatih lokaliteta odnosno povjeriti istraživački projekt nekom našem institutu.

Povjesničar Ivo Goldstein kaže da su prilikom spontanog rujanskog ustanka 1943. nove vlasti zatvarale inicijatore represije i zločina protiv Hrvata (i Slovenaca) u proteklih 21 godinu fašističke vlasti i četvrt stoljeća talijanske uprave.

- No, pritom su kriteriji hapšenja često bili arbitrarni. Neki uhićenici su odmah pogubljeni, drugima se sudilo u improviziranim uvjetima, često i zbog članstva u fašističkoj stranci, ili rada u državnoj administraciji. Bilo je i osveta, zbog ružnih riječi, kunfina, novca i zavisti. Nestajali su i viđeniji i bogatiji Talijani koji nisu simpatizirali komunizam i NOP, kaže povjesničar Goldstein dodajući da svim likvidacijama ne treba pridavati uvijek nacionalni karakter, jer su ih provodili i talijanski antifašisti, a bili su ubijani i Hrvati koji su bili prišli fašistima. Pritom Goldstein navodi da su neki strijeljani jer su, primjerice, neprijatelju izdali ustanički položaj.

Slavensko pitanje od 1918.

- Jedan dio zatočenika ubili su ustanici u posljednjim danima njihove vlasti znajući da dolaze njemačke trupe. Kako su s razlogom pretpostavljali da će ih zatočenici prokazati Nijemcima, kad oni stignu, bili su u dvojbi pustiti ih ili ne. Stoga je – u situaciji "ili mi, ili oni" – jedan dio zatočenika pušten, a jedan dio likvidiran, kaže Goldstein koji podsjeća da je sve krenulo s talijanskom okupacijom istočne jadranske obale nakon Prvog svjetskog rata kada zbog bojazni od plebiscita talijanska okupacijska vlast, svjesna hrvatske i slovenske brojčane premoći, započinje progonom Hrvata i Slovenaca, premlaćivanjima, pljačkama, internacijom…

- Talijanska je vlast, kako ona građansko-liberalna, tako i fašistička, primarnim zadatkom smatrala rješavanje "slavenskog pitanja". Bio je to samo eufemizam za potiskivanje odnosno radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine, kaže Goldstein navodeći da su "Fasci di combattimento" osnovani već 1919. radi borbe protiv komunizma u Istri i čitavoj Julijskoj krajini imali zadatak da zastrašivanjem i batinama onemoguće svaki javni iskaz slavenstva. Nametao se i mit o superiornosti talijanske kulture kojeg na prostoru na kojem je oduvijek prisutna ugrožavaju necivilizirani Slaveni-barbari. Izbijaju krvave i neuspješne nacionalno-socijalne bune labinskih rudara i seljaka iz okolice Pule, ukidaju se hrvatske škole, društva i zadruge, hrvatski jezik u upravi i na sudu, nameću se talijanska imena i prezimena, provode se jednostranački nasilni izbori, intenzivira se nasilje… Na desetke tisuća Istrana emigrira u susjednu Jugoslaviju ili prekomorske zemlje, dok se istovremeno mnogo Talijana doseljava.

- Bile su to godine kada je nastao istarski antifašizam, spoj vrlo različitih ideoloških, etničkih, vjerskih i civilizacijskih elemenata, kaže Goldstein dodajući da o nacionalnoj strukturi vjernika i klera najiscrpnije podatke donosi tajni popis iz 1933. godine prema kojem na prostorima koji će nakon Drugog svjetskog rata pripasti Jugoslaviji tada živi 174.505 Hrvata (47,6 posto), 110.000 Slovenaca (30 posto) i 82.379 Talijana (22,4 posto).

Zločini nisu počeli 1943.

Goldstein kaže da su se ciljevi NOP-a Hrvatske i Slovenije podudarali s težnjama istarskih Hrvata i Slovenaca, pa na istarskom prostoru počinju djelovati komunisti, često bivši istarski emigranti, koji su organizirali oružanu borbu, a od 1942. godine prve istarske partizanske čete. Pitamo ga treba li komemoracije umjesto političarima ostaviti onim potomcima koji imaju potrebe sjetiti se već davnih predaka?

- Valja komemorirati nevine žrtve, ali valja istovremeno i znati tko je u svim tim događajima bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Fašistički je režim, kao što sam pokazao, počinio niz neoprostivih stvari. Ciklus zločina nije počeo likvidacijama u rujnu 1943, nego uvođenjem terora praktički četvrt stoljeća ranije. To uvijek valja imati na umu, zaključuje Goldstein koji kaže da bi volio da se traumatične teme rasprave u slobodnoj raspravi na međunarodnoj stručnoj razini bez izvanjskih državnih pritisaka. "Politika trebala djelovati tako da smiruje, a ne podiže tenzije", dodaje Goldstein.

Razgovarali smo i s književnikom i publicistom, sinom istarskog narodnog heroja Joakima Rakovca, Milanom Rakovcem kojeg smo također pitali je li većina ubijenih u partizanskim odmazdama stradala samo zato što su bili Talijani.

Fojba iz Golji s 84 leša

- Ni govora, bilo je osobnih osveta, naravno, ali Narodni sudovi sudili su mahom pripadnicima fašističkog režima, kaže Rakovac kojeg smo nadalje pitali o koliko se stradalih radi. Jer brojevi su bitni, neovisno o tome što svako stradanje treba poštivati. "Nikad nisu utvrđene brojke ni s naše strane, niti će ikad biti, jer lakše je manipulirati i licitirati nego naći istinu koja je lako utvrdiva, ali u arhive ne idemo, ni mi ni oni. No, objektivna znanost se ponekad i slaže: oko 5.000 Talijana deportirano je nakon oslobođenja. U Istri je smaknuto od 400 do 500 osoba u razdoblju od 1943. do 1945., a u Trstu 1945. godine prema procjenama tršćanskog biskupa Santina oko 3.200 osoba. U talijanskim logorima bilo je oko 100.000 Hrvata i Slovenaca, a oko 12.000 njih se nije vratilo", niza nam Rakovac tužne brojke koje smo ga zatražili. Na području današnje Istarske županije kao jama s najvećim brojem stradalih spominje se ona kod Vineža (Golji) iz koje je još 1943. izvučeno 84 leša. Je li to najveća "fojba" na istarskom području?

- Da, tako kažu, kao što tamošnja spomen ploča bilježi trostruki broj civila koje su pobili fašisti, odgovara Rakovac dodajući da na talijanskoj strani postoji "amnezija i revizija historije", "ali naš je problem što nemamo Dan sjećanja kao Italija, a nema ga jer se ovdje sustavno izjednačuju "dva totalitarizma" i prešućuje antifašistička koalicija SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a, a to je temelj današnje Europe i civilizacije..." Ne zna se ni koliko je ukupno stradalo Istrana tijekom Drugog svjetskog rata od (naci)fašističkog režima?

- Ni to se ne zna točno, vjerojatno je riječ o 12.000 do 30.000 ljudi (Hrvata i Talijana), stradalih u ratu kao borci ili poginuli u nacifašističkim raštrelamentima, kaže Rakovac koji nam zatim odgovara na pitanje o broju iseljenih Istrana. "Poslije 1918. otišlo je oko 120.000 Hrvata i Slovenaca, poslije 1945. oko 200.000 Talijana, među kojima i barem 30 posto Slavena, a razlozi su najviše bili politički", ustvrdio je Rakovac koji na pitanje zašto nema hrvatskih filmova o Drugom svjetskom ratu na području Istre kaže da je koscenarist u filmu "Bella Biondina" režisera Danijela Marušića, a suradnik u filmu "Put do mora" Veljka Bulajića. "Oba filma su u bunkeru. Zar zato što govore o antifašističkoj borbi Istre i Dalmacije?", sa znakovitim pitanjem razgovor završava Rakovac.

Fenomen fojbi i povijest

- Uz prijepore o istarskim kraškim jamama (fojbama) -grobištima nastalim u Drugom svjetskom ratu usko je povezana ideologija talijanske desnice utemeljena na težnji obrane talijanstva "novooslobođenih krajeva" - Dalmacije, Zadra, Istre, Rijeke od slavenstva. Moglo bi se reći da je tako izgrađen svojevrsni "zid" nacionalne isključivosti. Dakle, fojbe su postale glavnom sastavnicom političkog diskursa istarske (odnosno talijanske) javnosti prvi put u lipnju 1943., a drugi put u listopadu 1943. godine - kao dio promidžbene aktivnosti sigurnosno-obavještajnih službi Trećeg Reicha, nakon uništenja novoustrojenih ustaničkih postrojbi koje su zavladale Poluotokom nakon kapitulacije Italije u rujnu/listopadu 1943. godine. Organizirajući ekshumaciju žrtava iz istarskih jama i njemačke će promidžbene službe odaslati poruku o slavensko-barbarsko-komunističkoj opasnosti, pojašnjava pulski povjesničar Davor Mandić koji je posljednjih godina za objavu pripremio knjigu na 550 stranica "Istra u rujnu i listopadu godine 1943. - dvadeset i pet dana ustaničke vlasti". Još se uvijek čeka odobrenje za sufinanciranje ovog izdanja, ali smo ga zatražili da podijeli svoja saznanja.

- I danas je razvidno, kako u talijanskoj publicistici tako i u javnom životu, da se podatci o žrtvama iz istarskih kraških i boksitnih jama koriste kao glavna sastavnica simbola kolektivne tragedije talijanskog naroda na istočnim granicama njihove države. Broj se žrtava, posebice od strane talijanskih esula iz emocionalnih i inih razloga neprestano uvećava. Odnosi pak između dviju država - Italije i Jugoslavije, problem zapadne granice nove jugoslavenske države, odnosi između velikih sila, nova podjela svijeta, egzodus stanovništva (u jednom dijelu i povratak doseljenog talijanskog stanovništva između dva rata u matičnu domovinu) sukladno međunarodnim ugovorima između Jugoslavije i Italije, odnosi političkih čimbenika u političkom životu Italije nakon Drugoga svjetskoga rata učinit će da ovaj fenomen dobije i svoju političku svrhu i postane točka okupljanja svih onih koji su napustili svoje domove tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Manipulacija "fenomenom fojbi" ima i drugu, nevidljivu - prikrivenu svrhu – svrhu mijenjanja povijesti – "zamagljivanja" stvarnih događanja na ovom prostoru tijekom tridesetak godina talijanske vladavine, kaže povjesničar Mandić.

Nije bilo općeg kaosa

- Neosporno je da je nakon kapitulacije Italije - u rujnu i prvim danima listopada 1943. ustanička, partizanska vlast nadzirala oslobođeni teritorij i uspostavila svoja pravila za prosudbu odgovornosti pojedinca prema kolektivu. U tom procesu uspostavljanja nove vlasti, posebice, utvrđivanja odgovornosti pojedinca prema kolektivu i kolektiva prema pojedincu, dolazilo do uporabe sile te da su se slijedom toga događali i zločini. Neosporno je, također, da je uspostavljena kontrola kretanja, da su organizirani kontrolni punktovi, da se izdaju propusnice, uspostavlja dnevna i noćna ophodnja, proglašava opća mobilizacija. Osnovane su komande mjesta – vojno pozadinski organi vlasti - vojna zapovjedništva. One javnim oglasima pozivaju na predaju oružja, na red, disciplinu i suradnju upozoravaju da će svaka kolaboracija s neprijateljem ili ugroza vojske ili nove vlasti biti kažnjena od strane narodnog suda. Pod nadzorom su strateški objekti, organizirana je služba uzbunjivanja, otvaraju se trgovine, uvode potrošačke kartice, određuju cijene osnovnih živežnih namirnica, uspostavljaju telefonske veze među općinskim središtima, prometuju vlakovi, neometano rade istarski rudokopi, dogovorena je i uredna opskrba raških rudokopa električnom energijom - nastavlja se proizvodnja... Bankama se dopušta isplata mjesečne apanaže njihovim komitentima za kupnju osnovnih namirnica. U Pazinu, u sjedištu ustaničke vlasti, u uredovnom vremenu radi i Matični ured, uredno se vodi i knjiga ukopa na gradskom groblju... To su činjenice koje opovrgavaju tvrdnje da je to bilo vrijeme bezvlašća, općeg kaosa i nekontroliranih zločina..., nastavlja Mandić.

Talijanski i njemački vojni sud

- U okviru djelatnosti vojno-pozadinskih vlasti djeluju istražna povjerenstva i vojni sudovi ustaničke vojske. Treba istaknuti da spomenuti vojni sudovi – narodni sudovi, koji su odlučivali o sudbinama uhićenika, nisu posebnost revolucionarne vlasti ustanika u Istri. I Alberto Ferrera, 26. srpnja 1943. kao zapovjednik talijanskog XXIII. armijskog korpusa, obznanjuje da se na cijelom teritoriju Istre primjenjuju propisi vojnog krivičnog zakona. Osnivanje Specijalnog suda u studenom 1943. obznanjuje i dr. Friedrich Alois Rainer, vrhovni povjerenik za Operativnu zonu Jadransko primorje. Ti sudovi sude po kratkome postupku i, ne držeći se pravila redovnih sudskih postupaka i procedura, izriču smrtne kazne ili oslobađaju uhićenike od odgovornosti. Nadalje i pukovnik Karl Barnbeck, privremeni zapovjednik Trsta 11. rujna, kao i zapovjednik Pule, Wilhelm Hertlein, 15. rujna 1943. obznanjuju da će svako ugrožavanje pripadnika njemačke vojne sile, kretanje s oružjem, sabotaža kao i pljačka biti "na licu mjesta" kažnjeni smrću. Partizanske vojne vlasti svojim proglasima pozivaju na red i mir, na suradnju s novim ustaničkim vlastima, na predaju oružja i streljiva uz prijetnju da će svako nepoštivanje zapovijedi, ugrožavanje života pripadnika partizanske vojske kao i suradnja s neprijateljem biti kažnjeno od strane narodnog suda smrtnom kaznom.

- Političke i vojne prilike u Istri – obnova fašističke stranke, pozivi za pomoć njemačkim postrojbama, organiziranje i ugrožavanje ustaničkih postrojbi bit će razlogom uhićenja istaknutih fašističkih prvaka Pokrajine nakon 15. rujna 1943. godine. Istražne komisije pri Komandama mjesta, nakon uhićenja istaknutih članova PNF (Partito Nazionale Fascista), vrše istražne radnje te prema procjeni krivnje dio uhićenika, nakon obavijesnog razgovora, puštaju kućama, druge oslobađaju nakon intervencija istaknutih ustaničkih prvaka, svećenika ili biskupa, treće - zadržavaju u pritvoru, četvrte - prosljeđuju vojnom sudu Komande područja (kao drugostupanjskom sudu) na daljnji postupak. Vojni sud Komande područja, sa sjedištem u Pazinu i centralnim zatvorom u pazinskom Kaštelu donosi presude i izvršava smrtne kazne. Ovaj drugostepeni sud – strogo ustrojen prema zapovijedi koja je određivala prava i obveze sudova, njihovo funkcioniranje, kao i prava procesuiranih imao je glavnog istražnog suca i šest pomoćnika, zapovjednika zatvora, stražare, nastavlja profesor Mandić dodajući da je sud za zločine sudio i partizanima.

Ekshumirane ukupno 273 žrtve

- Činjenica je također da je za manji dio uhićenika, u trenutku kada njemačke postrojbe zaposjedaju Istru, u noći s 3. na 4. listopad 1943., odlukom vojnog suda Komande područja ili predvodnika Pokreta, nakon što su već bile izvršene neke istražne radnje, donesena odluka da se nad istaknutim pojedincima izvrši smrtna kazna. Radilo se o uglednim članovima PNF-a koji su prema prosudbi članova suda ili neposrednih organizatora Pokreta bili potencijalna opasnost za opstanak Pokreta, jer su svojim odnosom prema novoj vlasti, u novim okolnostima, uz njemačku podršku, mogli postati denuncijantima, istražiteljima ili goniteljima onih koji su predvodili ustanički pokret.

- Od 16. listopada 1943. do travnja 1944. pretraženo je 20 istarskih kraških jama te desetak boksitnih jama. U dvjema boksitnim jamama i 11 kraških - pronađeni su posmrtni ostaci. Ekshumirane su ukupno (računajući i stradalnike iz uvala Sveta Marina i Budava) 273 žrtve od kojih 18 pripadnika njemačke vojske. Provjerom dostupnih podataka identificirano je 175 žrtava. Sve žrtve imale su po jednu prostrijelnu ranu. Od ukupnog broja identificiranih žrtava s teritorija Istarske pokrajine, njih najmanje petorica nisu žrtve ustaničke represije budući da su stradali u oružanom sukobu s ustanicima ili u njemačkom bombardiranju Žminja, nastavlja Mandić.

Polovica žrtava istaknuti fašisti

Prema dostupnim podatcima, od ukupnoga broja identificiranih njih 94 su bili istaknuti članovi fašističke stranke ili skvadristi. Njih 46-ero su bili članovi PNF-a prije godine 1922. i nositelji "Shiarpa Litoria", jedanaestorica sudionici "Marcia su Roma", trojica su bili sudionici D’Annunzijevog pohoda na Rijeku, petorica osnivači fašističke stranke u svom mjestu, osmorica sudionici rata 1915.-1918. te 18-ero njih pripadnici "Squadri d'azione" i nositelji činova u stranačkoj vojsci, a trojica dugogodišnji aktivisti Lega Nazionale, tvrdi Mandić koji odbacuje tvrdnje da se u rujnu 1943. u Istri dogodilo etničko čišćenje s obzirom da među stradalima značajan broj čine oni s talijaniziranim hrvatskim prezimenom. Dakle, od identificiranih žrtava njih 53,7 posto činili su istaknuti fašisti.

- Tema optanata siva je točka naše historiografije, a tamo gdje nedostaju precizni podaci često se pribjegava slobodnim autorskim procjenama. Stoga postoje razne procjene iseljenih osoba: govori se o najmanje 160 do najviše 410 tisuća izbjeglih, kaže Mandić dodajući da uzroke optiranja treba tražiti i u: birokratizaciji nove vlasti i nacionalizaciji industrije, trgovine, prometa, bankarstva, pojedinih poduzeća te stambenih zgrada, prisilnom uključivanju seljaštva u poljoprivredne zadruge, obvezatnom otkupu poljoprivrednih proizvoda, dobrovoljnom radu (posebno izgradnji pruge Lupoglav – Štalije), pravnoj i ekonomskoj nesigurnosti, kao i u donošenju Rezolucija Informbiroa i naravno međunarodnih ugovora. "Tri su osnovna oblika iseljavanja: iseljavanje na osnovi prava na optiranje, iseljavanje temeljem otpuštanja od državljanstva i ilegalno iseljavanje. Svaki od ovih načina obilježen je različitom dinamikom i karakterističan za pojedino razdoblje, a egzodus svoj vrhunac doživljava sredinom 50-ih godina, nastavlja Mandić.

- Neupitno je da povijest Talijana kao i zlosretna događanja na istarskom prostoru tijekom Drugoga svjetskoga rata predstavlja jedno zasebno poglavlje u kulturi i povijesti, ali pripada i zajedničkom povijesnom nasljeđu Hrvatske, Slovenije i Italije.   Treba zato poštivati pravo na sjećanje i na nepravde koje su mnogima nanesene. Žrtve zločina moraju biti priznate u najmanju ruku kao opomena za budućnost, ali sjećanja ne smiju ili bolje rečeno ne bi trebale biti primjer kako povijesne tragedije koristiti u političke svrhe. Povijest ipak treba prepustiti povjesničarima, zaključuje Mandić.

(Anđelo DAGOSTIN)


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater
Webcams provided by webcams.travel add a webcam