Predivna austrougarska zgrada Vile Idole u Puli, vile koja je sagrađena početkom 1900.-tih godina, a pripadala je habsburškoj princezi Eleonori i Alfonsu von Klossu, nakon što je godinama bila u funkciji kao starački dom, od 2011. godine je napuštena i devastirana. Iako su je mnogi priželjkivali za različite namjene, odlukom Vlade je 2017. godine darovana Crkvi, točnije Porečkoj i pulskoj biskupiji. Sveukupno 5.016 četvornih metara, što je uključivalo vilu, gospodarsku zgradu i zemljište, procijenjenih tada na 19,7 milijuna kuna, bilo je dio kompenzacije Crkvi za oduzetu imovinu po izboru upravo Porečko-pulske biskupije koja je odabrala tu prestižnu nekretninu, a darivanje obrazložila činjenicom da je Pulskoj biskupiji zgrada ordinarijata oduzeta u postupku Agrarne reforme te da njezin povrat nije moguć u izvornom obliku. Naveli su i da "veliki broj vjernika u Istri gravitira Pulskoj biskupiji, te da je, radi pastoralnih potreba i drevnosti Pulske biskupije, izražena potreba za vlastitim prostorom". No, do danas zgrada nije stavljena u funkciju i nastavlja sustavno propadati. Nameće se stoga pitanje je li Crkvi bila potrebna i za što.

Vila Idola jedan je najeklatantnijih primjera povrata imovine Crkvi, iako bi se Istrani mogli prisjetiti i slučaja samostana Dajla, atraktivne nekretnine koja je Crkvi također vraćena na ime imovine oduzete u vrijeme komunizma. U tom procesu pojavljuju se i talijanski benediktinci koji traže vlasništvo, papa Benedikt XVI. čak je na jednu minutu suspendirao biskupa porečko-pulskog Ivana Milovana kako bi papin povjerenik mogao potpisati dokument kojim se to vrijedno zemljište i samostan Dajla prenose na Talijane (iako su oni na ime obeštećenja temeljem Osimskih sporazuma između Italije i bivše Jugoslavije već dobili 1,7 milijardi lira), da bi u konačnici sve dobilo sudski epilog kojim je presuđeno da Talijani nemaju pravo na tu nekretninu?

Smatra se da je Crkva u Hrvatskoj danas najveći vlasnik nekretnina. Navodno joj je u proteklih 20-ak godina država darovala zamjenske nekretnine vrijedne oko 300 milijuna kuna, no i to je tek djelić oduzete imovine. Tome se, očekivano, mnogi protive, a jedan od velikih kritičara takvog povrata je i Ivica Maštruko, profesor, magistar društvenih znanosti i doktor socioloških znanosti te nekadašnji veleposlanik pri Svetoj Stolici.

- Dugačak je popis imovine koja je vraćena Crkvi i u Istarskoj, ali i u Primorsko-goranskoj županiji. Tamo su, primjerice, vraćeni poslovni prostori, zgrade, stanovi u centru Rijeke, zemljište na Trsatu pa građevinsko zemljište Kozala pa stambene zgrade u Bakru pa poljoprivredna zemljišta? I na Krku, Cresu, Lošinju, Rabu? Zapravo Crkva to sve polako pretvara u poslovne prostore, ostvaruju prihod od iznajmljivanja i prenamjene. A ovo što se tiče Istarske županije, za taj benediktinski samostan, koliko se sjećam, bio je imovinsko-pravno riješen i to nakon Drugog svjetskog rata. Oni su dobili naknadu za oduzeto zemljište. Iako to vjerojatno nije bilo odgovarajuće prema tržišnim cijenama, formalno-pravno taj je problem bio riješen nacionalizacijom zemljišta kao nekretnine. To što je kasnije, krajem 90-ih vraćeno župi Dajla, isto je problematična odluka, pogotovo što je to donijeto na razini Vlade, smatra Maštruko.

Dodaje da je problem isti i na području Istarske i na području Primorsko-goranske županije.

- Ovdje se sve provodi zapravo na osnovu ugovora o gospodarskim pitanjima sa Svetom Stolicom koji je sklopljen krajem 90-ih. U sklopu tog sporazuma, šest mjeseci nakon potpisivanja ugovora, trebalo se sastati mješovito povjerenstvo, komisija koja je trebala sastaviti popis crkvene imovine u Hrvatskoj. Ne samo popis imovine, već i naznake s rokom povratka te imovine s tim da se država bila obvezala da će nakon 2000. u redovnim godišnjim, kvartalnim iznosima, na osnovu tog popisa, isplaćivati naknadu za onu imovinu koja se nije mogla vratiti. Međutim, popis imovine nije nikada napravljen. Pretpostavljam da još postoji povjerenstvo, ali se ono ne sastaje i ne radi ništa. Nije napravljeno ono što je trebalo i što obvezuje, na temelju ugovora, i Hrvatsku i Svetu Stolicu, kaže Maštruko.

A budući da su župe pravni subjekti koje samostalno odlučuju o svojoj imovini, dodaje, nastao je jedan darmar. Imovina se vraćala stihijski, ovisno o tome tko je kojoj stranci pripadao u pojedinim općinama, i time se dogovaralo kupovanje glasova birača na pojedinom području.

- Stoga je tu jedna potpuno nesređena situacija. Pojedine župe, biskupije, različite redovničke zajednice, samostani... svi su oni voditi svoje vlastite postupke pred nadležnim državnim tijelima i onda su dobivali nekretnine, a osim toga, kako je koja stranka bila na vlasti, tako su se propisivale i druge odluke ovisno o stranačkim interesima. To je čisti politički mito prema Katoličkoj crkvi i utjecaj Katoličke crkve na birače, i dalje stoji pri svom stavu Maštruko.

No, što će Crkvi sve te nekretnine?

- O, zna Crkva što će s tim nekretninama! Ona će pretvarati te objekte u komercijalne, za iznajmljivanje ili će graditi nove, kako na kojem području. To rade i samostani i biskupije i nadbiskupije, pretvaraju to u objekte za turizam i bez plaćanja davanja. Sve pod krinkom religioznog, odnosno hodočasničkog turizma, zapravo sve pretvaraju u komercijalne turističke objekte, jedan dio, a dio se iznajmljuje i ostvaruje stalni prihod. To je napravljeno na području većeg broja biskupija, odnosno županija. Što se tiče ministra Zdravka Marića koji je odlučivao o povratu, on je prema nekim evidencijama darovao nekretnine čija vrijednost premašuje 150 milijuna kuna. Vila idola, je primjerice, jedan biser arhitekture, ali nije to jedini slučaj. On je i đakovačko-osječkoj nadbiskupiji poklonio dvije zgrade, pa oranice, pa dubrovačkoj biskupiji je poklonio vrijedno zemljište u gradskom naselju na Lapadu, ima tih slučajeva?, navodi Maštruko.

Dakle, Crkva gomila nekretnine u Hrvatskoj, a osim toga dobila je i milijunske iznose iz državnog proračuna. Zapravo je teško, smatra Maštruko, izračunati koliko novaca crkva u Hrvatskoj dobiva.

- Kad bi uračunali ono što izravno dobiva iz proračuna, to je nekoliko stotina milijuna kuna, a u to spadaju plaćanja prema broju župa. Župe osniva Katolička crkva ondje gdje ima oko dvije tisuće vjernika i onda se iz budžeta isplaćuje novac za plaće za plaće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje svećenika i za karitativnu djelatnost. Plaćaju se i biskupi, vojni ordinariji? Pa kad smo već kod toga, koliko je para samo spiskano na vojni ordinarijat koji je sav u oniksu?! I vjeroučitelji se plaćaju, kapelani u vojsci, hodočašća? Ali to je sve mali iznos u odnosu na to koliko crkva zapravo ukupno dobiva.

Tu nisu obuhvaćena sredstva recimo iz Ministarstva kulture za održavanje crkvenih objekata koji imaju povijesni značaj, što je i normalno, ali plus toga općine i gradovi daju određena sredstva vjerskim zajednicama što nije izraženo u onom izravnom budžetu, iako su to sve pare poreznih obveznika: za gradnju crkava, za održavanje crkava, za pomoć vjerskim zajednicama, za karitativne djelatnosti? To su enormni iznosi i zapravo, kad je riječ o vraćaju imovine, nije riječ o ispravljanju povijesne nepravde. Jer, pitanje je, koliko daleko ćemo ići u povijest? Spominje se razdoblje komunističke vladavine, ali crkva je tu istu imovinu zna se kako stekla - isto nepravdom, odnosno otimanjem, povlasticama, kraljevskim darovnicama, zapravo na jedan način silom, ako ne milom. I zato je pitanje što, kada i kome treba vraćati te posjede, nekretnine, ističe Maštruko.

Smatra, međutim, kako nitko nema snage uloviti s tim u koštac.

- Bilo bi normalno vratiti one objekte da bi Crkva mogla obavljati svoje vjerske poslove, ali ne dobivati ono što predstavlja izvor bogaćenja, odnosno lagodnog življenja u ne baš kršćanskim uvjetima, pogotovo što smo svjedoci jednog bahaćenja, pretvaranja samostana u hotele, zemljišta koja se iznajmljuju, ostvaruje se renta, grade se palače i tako dalje. Ne očekujem da će bilo koja Vlada pokrenuti postupak promjene tih ugovora s Vatikanom, jer nema konsenzusa. Posebno onog dijela tih ugovora koji se odnosi na financiranje izravno iz budžeta. Model koji imaju Italija ili Španjolska, dakle rekli bismo katoličke zemlje, jest da se promili primanja poreznih obveznika i to konkretno 0,7 promila primjerice u Italiji, izdvaja za takvo financiranje.

Međutim, odluka je svakog pojedinca za što će se namijeniti taj dio njegove plaće koji inače plaća državi. Može, recimo, preusmjeriti crkvi ili, ako nije vjernik, određuje da to bude Crveni križ ili neka humanitarna organizacija. O odluci pojedinca zavisi kome će se taj novac uplaćivati. I to je jedan model i normalan i demokratski, ali ne vjerujem da ćemo mi tako nešto uvesti. Sve inicijative za promjenom tih ugovora mogu biti tek oblik blagog pritiska, ali ne vjerujem da će bilo koja Vlada, niti ova, ali niti ona socijaldemokratska htjeti dirati u te ugovore. Znamo i sami da bi promjene tih ugovora, što je predviđena kao mogućnost, značilo da bi Vlada trebala pokrenuti inicijativu za promjenom koju bi onda Sveta stolica trebala prihvatiti, pa bi se trebale imenovati pregovaračke komisije, pa bi one na par sastanaka - što bi trajalo nekoliko godina - odredile o kojim temama će se raspravljati, pa se onda o svakoj od tih tema raspravljaju promjene, pa ide ratifikacija? Dakle, to je procedura koja uobičajeno traje po nekoliko godina. Nikome se ne da petljati u to , navodi Maštruko.

Unatoč svim prihodima, povlasticama i nekretninama koje Crkva u Hrvatskoj ima, zanimljivo je istaknuti, kaže Maštruko, da Crkva ne plaća ni carinu za one predmete koji služe za crkvene obrede, ne plaća namete, kao ni od iznajmljivanja prostora u turističke svrhe jer je sve navedeno pod vjerskim turizmom, prijavljeno ili čak neprijavljeno.

- Oni vješto sve to izbjegavaju, inače bi normalno trebali plaćati porez na svaku komercijalnu djelatnost. To je jedno ponašanje Katoličke crkve koje nije sukladno niti kršćanskom duhu niti samom ponašanju onome što propovijeda i kako se u praksi ponaša sadašnji papa. Prema tome, Katolička crkva s kršćanskim običajima, uzusima, navadama i proklamacijama nema baš mnogo veze.

Katolička crkva, kao i ostale crkve, djeluje kao institucija i vodi računa o instituciji, crkvi kao instituciji, a manje o onoj ideji zbog koje je samo kršćanstvo i utemeljeno. Nije ta pojava evidentna samo u Hrvatskoj i upravo zato trpi. Svećenika sve više nedostaje, a u katoličkim zemljama osnivaju se bazične kršćanske zajednice koje prekidaju vezu s institucionalnom crkvom. I u Latinskoj Americi i u Africi, a sve više takvih pojava ima i u Europi, u Njemačkoj i rugdje, kaže Maštruko.

Smatra da će se, međutim, takva Crkva morati reformirati.

- Još 60-ih godina na Drugom vatikanskom koncilu krenulo se u reformu Crkve. U Crkvi postoji i izreka "Ecclesia semper eformanda est" ili Crkva se stalno mijenja. Prilagođava se novim oblicima i novim uvjetima postojanja čovjeka. Ona će to, sasvim sigurno, raditi i ubuduće, jer su neke promjene već i donijete i za sam vjerski čin i za održavanje misa, ali i u organizaciji, načinu i strukturi funkcioniranja Crkve. Ovaj papa pokušava učiniti nešto i sa centralnim institucijama same Svete Stolice, bankarskom sistemom, kontrolama i slično, ali interes pojedinaca i pojedinih kardinala i kongregacija očito mu ne idu uvijek u prilog, zaključuje Maštruko.

Povezane vijesti

• Zatvara se cesta od Dajle do Novigrada
• Vila Idola i zgrada "mirovinskog" na Portarati traže nove vlasnike
• Vlada darovala pulsku Vilu Idolu porečko-pulskoj biskupiji