Resocijalizacija. To mnogima treba. U nekim se zemljama ova metoda pokazala najučinkovitijom. Primjerice, neke države provode projekte za "liječenje" nepopravljivih nasilnika u školama. Na njima se nasilnici susreću "oči u oči" sa svojim žrtvama i moraju proći sve ono što im sami inače rade.

Nelagodno je to gledati, ali pokazalo se jako učinkovitim, jer očito dok čovjek nešto ne osjeti na vlastitoj koži, teško može shvatiti što krivo radi ili kako nekome nanosi zlo. Kada se već pokazalo da rast novčanih kazni za prometne prekršaje i dalje ne donosi željene rezultate, možda bi za prekršitelje trebalo osmisliti neku brutalniju metodu učenja. Bez imalo milosti, jer nesmotreni i opasni vozači nemaju obzira prema ostalim sudionicima u prometu.

Neshvatljivo je da ikome, primjerice, može pasti na pamet da kroz glavnu, usku uličicu koja prolazi centrom Galižane, stisne gas. Cesta je omeđena kućama i praktički vam svakog časa netko može iskoračiti pred auto. Na istoj se cesti nalaze škola i dućan, a mještani nemaju druge nego hodati prometnicom uz zidove kuća. I to je svakome tko poznaje Galižanu normalno. Jednostavno, znaš da ćeš se tuda gotovo šuljati automobilom, ne samo zbog ljudi, nego i zbog samog sebe, jer ako ti iz suprotnog smjera naiđe drugi auto ili kamion, morat ćete se snaći da se mimoiđete. Pa pošto usporivači prometa, znakovi upozorenja, prometne kamere, novčane kazne, pa i grozne vijesti stradanja u prometu očito na neke vozače nemaju ama baš nikakvog efekta, predlažem da se takve kamikaze opale društveno korisnim radom u nekoj od zdravstvenih ili socijalnih ustanova, s najtežim bolesnicima, pa nek' razmisle malo kolika je cijena života i zdravlja, i vrijedi li taj život onih 80 na sat kroz naseljeno mjesto, samo da bi na cilj stiglo pet minuta ranije.

Povezane vijesti

• Odgode, publika i organizatori
• Ključna pitanja o Uljaniku i dalje bez odgovora
• Gdje su nestali ljudi?