Bečki dvor i carica Marija Terezija uredbom su naložili pukovskim komandama u Lici da se postaraju da narod što više i bolje uzgaja krumpir: ima li krumpira, neće biti gladi. Tadašnja vlast u Istri, u širenju uzgoja krumpira, naišla je na veliko opiranje ratara. Skromne količine u počecima, davali su svinjama

Krumpir naš svagdašnji nije uvijek to bio. Štoviše, dok su Europljani ovu namirnicu svrstali po važnosti odmah iza pšenice, kukuruza i riže, Istrani su se opirali - iako ne samo oni - uzgajati i hraniti se ovom gomoljikom. Okolnosti, kao što su neimaština i velika glad, natjerale su istarskog seljaka da zagrize u taj pomo di terra ili patatu. Pođimo redom. 

Bečki dvor naređuje sadnju krumpira

Pradomovina krumpira je područje oko jezera Titicaca u južnoameričkim Andama u Peruu gdje se koristio još prije osam tisuća godina. Prastanovnici tog kraja, Inke, smatrali su krumpir uzvišenom biljkom. U 16. st. počeo se jesti na španjolskim brodovima, a zabilježeno je da pomorci koji su jeli krumpir nisu obolijevali od skorbuta. Isprva se mislilo da je to gljiva nalik na tartufe pa su ga tako i zvali. U Italiju i Englesku krumpir je donijet 1585. godine, u Belgiju i Njemačku 1587., u Austriju 1588., a u Francusku 1600. godine.

Zapisano je da je Friedrich Veliki, pruski vladar, donio uredbu kojom je obvezatno bilo uzgajati krumpir, jer je to bila jedina prevencija protiv povremenih "gladnih godina" koje su harale Europom.

U Hrvatsku su krumpir donijeli graničarski vojnici 1779. i 1780. godine. U podnožju Velebita i ličkim krškim poljima, krumpir daje najbolje od sebe: tu se najprije udomaćio. Pretpostavlja se da je širenju krumpira u uzgoju i upotrebi pridonio rat između Austro-Ugarske i Turske. U Vojničku krajinu, kojoj pripada i podneblje Like, 1760. godine donesen je krumpir iz Češke. U vrijeme austrougarske carice Marije Terezije bečki dvorski savjet donio je uredbu kojom se naređuje pukovskim komandama da se postaraju da narod što više i bolje uzgaja krumpir. Zaista, krumpir se udomaćio u Lici. Gotovo da nema ručka bez krumpira, a kultni status imaju "ličke police", pečene neoguljene polovice krumpira. Lički krumpir je prije pet godina registriran i zaštićen na zajedničkom tržištu Europske unije, i dobio je oznaku izvornosti i zemljopisnog podrijetla. 

Istrani skloniji sadnji žitarica

Prvi pokušaji širenja krumpira u Istri sežu u prve godine 19. stoljeća. Seljaci nisu bili skloni uzgoju krumpira pa se on najčešće i nije sadio. Ono malo seljaka koji su sadili krumpir, radili su to u malim količinama i isključivo kao hranu za svinje. Iako su državne vlasti bile sklone uzgoju krumpira i poticale ga slanjem određenog broja okružnica, inertnost seljaka ukazivala je na ukorijenjene mentalne strukture, sklone sadnji žitarica. Seljak je bio nepovjerljiv zbog sadnje onoga što raste ispod zemlje, ali i zbog straha da se preko krumpira šire bolesti.

U to vrijeme u Venetu, Furlaniji i Istrom kružile su publikacije u kojima su se naglašavale prednosti sadnje krumpira i načini obrade zemlje prije sadnje. U razdoblju od 1815. do 1819. godine objavljeno je na Apeninskom poluotoku čak 40 knjiga o sadnji krumpira, pomi di terra, ili patate.

O potrebi širenja uzgoja krumpira u Istri aktivno se uključio porečki svećenik Pietro Predonzani. U knjizi "Gospodarsko-ratarska rasprava s praktičnim uputama župnicima i posjednicima u Istri" (Discorso ed instruzione agro-economica per uso de'Parochi e de' Proprietari dell'Istria), objavljenoj 1820. godine u Veneciji, odlučio je svoje znanje o poljoprivredi podijeliti s ostalim svećenicima, kako bi ga oni širili puku. Knjigu je osmislio u obliku pitanja i odgovora, dajući korisna opažanja o svim pitanjima sadnje, uzgoja i berbe poljoprivrednih kultura. Don Pietro se zalagao za intenzivniji uzgoj krumpira, smatrajući da je upravo ta namirnica ključna u prevladavanju stoljetne pothranjenosti. 

Savjeti don Pietra Predonzanija

Pietro Predonzani (Piran 1763. - Poreč 1841.) bio je ugledan i osebujan filozof - fiziokrat, član Sveučilišta u Veneciji i Trevisu te kraljevskih poljoprivrednih instituta u Gorici i Ljubljani, župnik porečke katedrale, kanonik i generalni vikar. Dvije osnovne ideje prožimaju svećenika Pietra Predonzanija, ističe povjesničar dr. Miroslav Bertoša: odanost Crkvi i odanost Monarhiji. Uspio je prevladati i nadvisiti mnoge neinventivne, shematske i konzervativne ideje, napose one suprotstavljene idejama materijalnoga napretka. Težio je uključivanju Istre u gospodarski, poglavito ratarski razvijene regije Habsburškog carstva i Europe uopće. Ratarstvo i sveukupna poljoprivredna proizvodnja temelj je gospodarskog napretka svakog društva. Ta je načela moguće ostvariti, smatra on, promjenom istarskih prilika i uz pomoć dvaju učinkovitih čimbenika: primjenom dostignuća unutar agrarne znanosti i duhovnim zalaganjem seoskih župnika, vječnih učitelja priprostoga puka.

Saznanje da praktično ratarstvo zaslužuje biti naučeno, Predonzani je pretvorio u obnoviteljske i promicateljske teze koje čine sadržaj njegove knjige. Nastale poslije velike europske pandemije i istarske epidemije gladi, Predonzanijeve su upute za unapređenje ratarstva trebale osigurati stanovništvu veće prinose zemlje i pridonijeti boljoj opskrbi.

Poglavlja knjige ovog istarskog fiziokrata, svećenika i ratarskog pisca-pragmatika, koji je ponudio konkretna i učinkovita rješenja, objavila je u nastavcima 1875. godine Naša Sloga.

Tijekom drugog desetljeća 19. st. provincijska je uprava u Trstu preporučala istarskim seljacima sadnju lana i krumpira te u nekoliko navrata dijelila besplatne sadnice. Neslavno je završila akcija kada je seljacima podijeljeno 400 sadnica krumpira: jedno su bile želje i nakane države, a drugo običaji prisutni u puku. Donijeta je i odredba da se na državnoj zemlji danoj seljacima u zakup mora posaditi određena količina krumpira. No, seljaci naučeni na uzgoj žitarica pokazali su veliko nepovjerenje prema novim kulturama pa se krumpir osim kao hrana za vojsku, najčešće koristio kao stočna hrana. Stanovništvo je bilo naučeno saditi tradicionalne poljoprivredne kulture, poput pšenice, raži ili boba, i nije s oduševljenjem prihvatilo zamisao o sadnji krumpira. Nova poljoprivredna kultura zahtijevala je, uostalom, i promjene u običajima sadnje i redoslijedu rada, što je remetilo ritam života na polju. Osim promjena navika rada na polju, da bi se krumpir proširio Poluotokom, morale su se promijeniti i prehrambene navike ljudi. Krumpir nije zamijenio žitarice, već ih u svakodnevnoj prehrani nadopunio.

Tridesetak godina od prvih pokušaja sadnje, već 1844. godine krumpir u statističkim podacima za istarski okrug predstavlja namirnicu koja se proizvodila u najvećoj količini. Usprkos prvotnoj nezainteresiranosti na sadnju, stanovništvo Istre ubrzo je shvatilo značaj krumpira i integriralo ga u poljoprivredu.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam