RAZGOVOR
ISPOVIJEST ISTRIJANKE KOJOJ SU ZBOG KORONE PROPALE DVIJE TVRTKE I POSAO: "Otišla sam u Austriju i nemam se namjeru vratiti"
Ovaj je tjedan deset sudaca Ustavnog suda republike Hrvatske odlučilo da su postupci Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske opravdani. Nije stožer tada, ali ni Ustavni sud sada, mislio da će Pazinjanka Alisa Ramakić jednostavno ostati bez ikakvog posla. Pegula baš, bi rekli naši stari. Žena je vodila fitness grupe, zaštitarsku tvrtku i bila je turistički vodič. Sve to je propalo zbog korone! Mogla je nizati gubitke ili uzeti život u svoje ruke. Odlučila se za ovo drugo i otišla iz Lijepe naše.
"Dragi čitatelji Glasa Istre, da vam ispričam o tome kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj, ili još goru priču, kako je biti poduzetnik u vrijeme korone, ili da vam ispričam koliko sam sretna što sam ostavila sve i otišla u novi život, van Hrvatske. Odluka nije došla preko noći, već u sat vremena. Shvatila sam da više ne želim ni minute biti dio ovog sistema, spakirala sam se doslovce u dva kofera i otišla treći dan od odluke", priča nam Alisa.
Ona više ne vjeruje u neko bolje sutra u Hrvatskoj. Na žalost je tako, a napominje da Hrvatsku voli svim srcem.
Alisa je bila privatna poduzetnica s tvrtkom za zaštitu osoba i imovine, vlasnica nekoliko kickboxing i muay thai klubova, te klubova za rekreaciju, vlasnica teretana, turistički vodič. Ciljeve i vizije je imala kao netko tko stvarno zna što želi i zna što je borba, radila s ljudima, djecom, mladima, starijima: "I ne, nisam se umorila, jer nemam uzalud nadimak Predator i nisam sve te djelatnosti pod tim imenom tek tako nazvala, ali sam se zasitila. Doslovce, došlo je do grla sve. Toliko truda, borbe s vjetrenjačama, a bez potpore vlastite države, regije, okruženja. Ne znam od koga niti očekivati potporu, kad je uređenje države takvo da mali poduzetnik služi isključivo za punjenje državne blagajne, kako kroz razna davanja, tako kroz razne kazne, inspekcije, pritiske", piše nam Alisa.
"Tijekom 2019. godine počela sam malo intenzivnije razmišljati o odlasku", priznaje Alisa. Negdje gdje bi osoba poput nje bila cijenjena i gdje bi mogla živjeti, a ne životariti. Naravno, odluka nije bila laka. Ipak, trebalo bi započeti novi život.
"Trenutak kad se cijeli svijet uzdrmao, a da ne spominjem Hrvatsku, koja nije znala, mogla, željela ni onda kad je, kao, sve bilo u redu. Kreću za mene mjeseci stresa, straha, panike. Otkazani su svi izleti, zatvaraju se dvorane i teretane, nema javnih događanja, koncerata, skupova. Nema posla i sve staje, osim troškova", govori nam Alisa.
Svi su napeto slušali Stožer civilne zaštite, držali se uputa i strahovali. Nije bilo jasno treba li nositi masku. U početku zatvaranja svega nije se znalo štiti li maska lice, nose li se rukavice.
Zatvaralo se sve, trgovine hranom bile su pune, svi kupuju bjesomučno, agresivno pokazuju svoje pravo lice, vukući puna kolica toaletnog papira.
"Zapravo taj isti toalet papir je vjerojatno najbolje objasnio ovo stanje, a ja sam se usred korona ludila odlučila preseliti u Rijeku kako bih bila bliže kćerki Azri, koja je studentica na Građevinskom fakultetu, a i našla sam lijepi stan povoljno", priča nam Alisa.
Svi njeni poslovi stali su u nekoliko trenutaka, a novi posao nije mogla dobiti, pošto je direktorica u svojoj firmi. Uhvatila ju je panika jer se situaciji nije nazirao kraj.
"Nazovem prijateljicu koja posreduje pri zapošljavanju i kažem joj da mi stvori posao u Njemačkoj, odmah. Dalje ne mogu. Sad ili nikad. U petak sam već u autu s dva kofera ljetne garderobe, putujem i ostavljam za sobom moje voljene. Kćer je odrasla, stanuje sa dečkom, a roditelji i sami kažu nek odem jer ovo na bolje uskoro ne može. Psa sam teška srca ostavila kod bivšeg muža, ali zahvalna što imam tu mogućnost, dok se ne snađem. Ostavljam punomoći i pečate kod knjigovođe i odlazim u novi život", prepričava Alisa.
Prva destinacija bio je posao u malom hotelu u Njemačkoj gdje se zaposlila kao konobarica. Opisuje ga kao grozno iskustvo gdje je izdržala dva tjedna. Ipak, nije odustala i angažirala se u traženju novog posla.
"Javljam se agentu za traženje posla, a i sama šaljem mailove. Od 12 hotela u koje sam poslala zamolbu, svih 12 me je primilo, te sam odabrala onaj u Austriji, lanac hotela, koji je izabran za poslodavca godine", kaže nam Alisa.
"Naime, u Austriji si ipak zakonom zaštićeniji, postoji pravilnik o hotelskim djelatnicima, a i imaš 13 i 14 plaću. U hotelu dobiješ i smještaj i hranu, što znači plaća ostaje na računu. U ovom trenutku je to najbolja verzija. Nema stresa oko traženja stana, nema troškova", priča nam zadovoljno.
Danas radi u jednom manjem hotelu, smještena je u lijepoj sobi od tridesetak metara kvadratnih, terasa s pogledom, LCD TV, jede u restoranu, radi 40 sati tjedno, 5 radnih dana, dva slobodna dana su obavezna, a nakon radnog dana može koristiti bazen i saunu.
"Radim s divnom direktoricom koja ima sluha za djelatnike i s odličnim timom ljudi i danas nakon ne toliko dugo vremena ovdje sam cijenjena u svom poslu. Stanujem u Bregenzu na Bodensee, turističkom gradu u Austriji na samoj tromeđi s Njemačkom i Švicarskom. Dane provodim na plaži s društvom. Gledam opuštena i nasmijana lica oko sebe i razmišljam o tome da njihova briga nije kako će platiti struju i preživjeti mjesec. Oni tih briga nemaju. Oni ne brinu kako preživjeti, oni žive i ja sada s njima."
Slobodne dane provodi s prijateljima jer onaj turistički vodič u njoj koji je opsjednut prirodom putuje i istražuje uokolo, a ona živi i kuje planove za budućnost, ali bez namjere povratka u Hrvatsku.
"Da vam budem iskrena, nemam namjeru. Prodajem ono što imam i nekako sebe vidim ovdje, gdje se poštuje čovjek. Ostajem ovdje gdje se nosi maska u trgovinama i ne gunđa se, gdje se radi i ne gunđa se, gdje se radi i ne preživljava se, te se prema mom mišljenju cijeni čovjek. Volim moju Hrvatsku, imamo prekrasnu zemlju, ali na žalost, mi Hrvati ne volimo i ne poštujemo sebe.
I dok god tako jest, budućnost je na žalost mirnija i smislenija u stranoj zemlji", kaže nam Alisa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
