- Mislin da će ti svaki dati isti odgovor ki se bavi z nogometon - to je droga. Kada san prestaja igrati, reka san da trener neću biti nikada u životu, ma nema šanse. Pun mi je klinac karantena, treninga… Ali ni pasalo ni dva miseca, vrah mi ni da mira. I da moren, sad bin igra, ali ne moren. To je čudo. Najlepče delo na svijetu, delaš z mladimi ljudi, adrenalin je, natječeš se, nadmudruješ se s trenerom, protivnikom, slažeš puno pojedinaca, puno različitih karakteri u jednu cjelinu i to ti daje onu dodatnu draž, kaže Igor Pamić, Početkom 90-ih bio je najbolji istarski nogometaš, a onda se bacio u trenerske vode pa sada po drugi put trenira trećeligaša NK Karlovac 1919, s kojim je prije desetak godina napravio čudo i doveo klub u Prvu HNL.

Pitamo ga koji si je sada izazov postavio pred sebe. Pretpostavljamo da Karlovac želi dovesti u 2. HNL.

- To je normalno, bez ambicije ne moreš delati. Da su oni rekli dojdi, i da im nije bitno da li smo peti, osmi, deveti, to ne bih prihvatio jer sav taj adrenalin nestaje. Ambicije su jasne, dospjeti u Drugu ligu. Nije taj imperativ prvo lito, ali ja san si ga postavi sam i postavi san ga odmah i igračima. Bez ambicija nema rezultata, ona te tira naprid, više razmišljaš, budiš se po noći, ranije se staješ, kašnije greš spat, sve ča gre uz to.

Mnogi su ga htjeli vidjeti u nekom istarskom klubu, recimo u Istri 1961, s kojom je prošle sezone bio u određenom kontaktu.

- Kontakt je postoja. Ljudi su me zvali. I tu im se još jednom zahvaljujem, pogotovo gazdi kluba. Međutim, bilo je prekratko vrime, Istra je bilo u jednoj teškoj situaciji, bili su zadnji na tablici. Ja san bi spreman prihvatiti. Uvjeti mi nisu bili problem, to naglašavam. Nije bila problem plaća, ali san se htio osigurati da, ako se spasimo, i dalje budem trener Istre. Nisan se oko toga tija natezat. Kad otvoreno govorimo, tu je bio još jedan razlog, a to su određeni domaći ljudi u klubu koji sigurno ne bi bili uz mene, a time ni uz klub, a ja san im treba biti vrlo bitna osoba za ostvarenje ciljeva. Mislim da ti ljudi ne delaju baš najbolje za NK Istru 1961 i da gledaju samo sebe, nisan neki njihov veliki miljenik. Tako da bi mi ti domaći ljudi bili opozicija u klubu. Misli san da je u ten momentu bolje za klub da ima svoj mir. I na kraju krajeva smo pogodili, ja san odusta, a Istra se spasila. Znači da smo povukli dobar potez.

Prisjeća se i nekih ne baš lijepih trenutaka iz istarskog prvoligaškog kluba. "Na jedan grd način san dobi otkaz u Istri. Prista san na smanjenje ugovora, na sve, samo jer je bila ambicija da klub ide u Europu i mene to povuklo. Poslije sam shvatio da su samo čekali da me maknu. Htjeli su da njihovi igrači igraju."

Što je s drugim klubovima u Istri? Bi li trenirao neki manji klub?

- Jedanput kad nisan ima angažmana zva me čak i moj prijatelj predsjednik NK Ližnjana, ali više iz zezancije. Zva me i Rudar Labin, ali to ipak… Ne da nekoga podcjenjujen, nego ne bih. Ako nešto delaš, ti se moraš potrošiti, a nema napretka. Ne rečen da nikada neću biti trener nekog manjeg istarskog kluba, ali tek u kašnijoj dobi, sada ne. Pratin sve ča se tiče istarskega nogometa. Domaći san, Istrijan. Proveja san čuda lita u NK Istri. Kao dite san igra za taj klub, pa poli prvu ligu, povijesnu za Istru. Onda san bi jedini igrač koji je iz NK Istre ša u Dinamo. Spasi san Istru da ne ispade, napravili smo povijesni rezultat kad smo bili šesti u ligi. Mi smo jedini počeli stvarati i prodavati igrače, a sve to bez šoldi.

 Nikad ne žalin

 Otkriva nam da je, dok je uspješno vodio Karlovac na putu prema Prvoj ligi, imao ponudu HNK Rijeke, koja je čak bila spremna platiti odštetu za njega. "Ali ja san da ruku ljudima u klubu i nisan ih tija zeznuti. Budimo realni, od 100 trenera 99 njih bi šlo u Rijeku. Čuj, Kantrida, Armada, Prva liga, veliki klub, a s druge strane Karlovac koji realno nije na toj razini. Ali da san svoju riječ. Jesan li pogriješi ili nisan, ne želin o temu uopće razmišljati. Kad san bija trener Istre, nisan prihvati U-21, pa Split, Osijek… Možda su to bile moje greške, ali nikad ne žalin. Kad nešto dogovorin, gren do kraja. Ne napuštan nešto, bez obzira ča san realno sebi naštetija ča se tiče cjelokupnog imidža."

Pamića prati glas čovjeka koji nerijetko počasti čitav kafić. Tako je, priča se, kao igrač u Osijeku ušao u kafić gdje se okupljala navijačka skupina Kohorta, na šank stavio bunt novca… Ostalo je povijest. Naravno da je postao miljenik tamošnjih navijača.

- Meni je to normalno. Hvala bogu, neka kune je vajka više bila. Nikad nisan bi rob novca. Na neki san način kao nogometaš živio od navijača. Oni bi plaćali ulaznice, dolazili navijati, i oni su mi uvik dodatna snaga, i kao igraču i kao treneru. Ja san vajka tija to tornati na neki način. Najlakše mi je tornati s dobron voljon, da se s čovikon fermaš, da š njim počakulaš, da počastiš. Jako volin ljude. I jako ne volin neljude. Ljude obožavan, to je baza za život. Stari bi rekli: Sam moreš jedino umrit. Ča ćeš sam?

I igračima je pomagao.

- Ne moreš puštiti igrača da ti bude lačan, da ti za Uskrs nema za kruh, da ti svaki dan nema za benzinu. I onda san dijelio šakon i kapon. Osjeća san tu potrebu da in pomoren jer san se stavija u poziciju da san to ja. Nisan gleda dal' ću imati dva, tri pedeset miljari više, samo san tija da ti dečki budu sretni jer i oni su nečija dica. Uostalom, za mene su igrači umjetnici. Treba reagirati u trenutku. Kad slikaš, slikaš sam, kad igraš, imaš još i protivnika ispred sebe. Ne gleda toliko miljari ljudi nogomet bez veze.

Dobro, ali nogomet je postao biznis, pokušavamo polemizirati.

- Vajk je bi biznis. I za vrime Jugoslavije kad ni bilo toliko šoldi ma su štešo igrači dobivali i fiće, i stojadine, i stanove… Puno više šoldi je sada, slažen se, ali je više šoldi i u pogrebnim poduzećima.

Za Igora Pamića čak i oni koji ga ne vole kažu da se još dok je bio igrač vidjelo da bi mogao biti odličan trener.

- Za vrijeme utakmice san zna doći do trenera i reći mu da mu, ne znan, pušta na desnoj strani, da kambja bočnega… Moga san si dozvoliti to. Trener me zva prije svake partide i smo praktički skupa delali sastav.

Ne voli pričati o politici, kaže da je apolitičan. No, poznato je da je bio prvi član HDZ-a u Žminju. Navodno se učlanio početkom 90-ih jer se bez članske iskaznice nije moglo igrati za reprezentaciju. On se na to samo smiješka, neće ni potvrditi ni demantirati. Priča se i da ga je bivši šef IDS-a Ivan Jakovčić došao osobno nagovarati da se učlani u tu stranku te da se pritom Jakovčić nije dobro proveo. Na sve to Pamić samo odmahuje rukom. Njega zanima tko mu je protivnik u idućem kolu 3. lige, hoće li mu svi igrači biti na broju, u kojoj će formaciji igrati, a sve drugo su trice i kučine.

 "NK Istra sada nema kuću. A moraš imati svoju kuću, jer ko ne, si siroti"

Zanimalo nas je njegovo mišljenje o kampu na Marsovom polju u Puli koji, kako sada stoje stvari, neće biti izgrađen.

- Potreban je kamp. To stvara jedan drugačiji imidž klubu, gradu, daje jednu ozbiljnost. Iako se NK Istra sada ne more požaliti. E da su meni tada bili ovakovi dobri tereni u Medulinu i da moreš birati di ćeš trenirati… U moje se vrime treniralo u Štinjanu i ako je pa malo daž, smo imeli slobodan dan. Sad imaju sve. Trebamo zahvaliti dragom Bogu da su uopće ti ljudi iz Alavesa došli i prepoznali ovaj projekat. Samo se bojim da ne izgubimo te ljude na osnovu tega kampa. Jer to je baza, igrač mora imati svoj dom, tamo ima sve. NK Istra sada nema kuću, ima stadion, kancelarije. Moraš imati svoju kuću, jer ko ne, si siroti. Znan da ljudi iz nove pulske vlasti vole nogomet, ali su se možda našli u problemima, ima tu i većih problema nego ča je kamp. Nadam se da će se za po leta, leto, dva dogovoriti i da će to biti u redu.

Povezane vijesti

• IGOR PAMIĆ: Previše je stranaca na "Drosini" i to nije pravi put
• Pamić dobio otkaz na čelu NK GOŠK-a iz Gabele kod Čapljine
• Upitno je tko će biti trener Istre 1961 na gostovanju u Velikoj Gorici DANIJEL JUMIĆ ILI IGOR PAMIĆ?