Goran Počuča
Ovdašnji ga je život sa svojim nepisanim pravilima ponašanja usisao svojom toplinom i beskrajnom energijom. A on je Istri uzvratio integrirajući se u njen mentalni kod, način življenja i poštujući tradiciju. Predao se istrijanstvu i toliko se iskreno u njega uživio da mu je na sprovodu puštena "Terra magica". Tiho, a cappella, Počuča je otpraćen na drugi svijet omiljenim stihovima neformalne istarske himne
Rano, prerano, prebrzo, neočekivano i bolno, u dobra spominjanja otišao je Goran Počuča. Nikada nije pravi trenutak za umrijeti, a još manje za prihvatiti nečiju smrt. Ne postoji način smrti koji će olakšati bol zbog konačnog odlaska s ovog svijeta bliske osobe. Kod Počuče bol može malo ublažiti spoznaja da je otišao kako je i živio - sa stilom: vrlo brzo nakon dobrog ručka, a neposredno prije kazališne predstave. I to ne bilo koje i bilo gdje, već na rajskim Brijunima koje je toliko obožavao, isto kao i Teatar Ulysses čiji je bio veliki poklonik i koji je tog kobnog dana simbolički slavio svoje drugo desetljeće egzistencije.
Nije jasno je li Počuča umro baš od srca, ali moglo bi se reći da mu je, metaforički rečeno, otkazalo. Za razliku od mnogih danas, on ga je imao: veliko srce prepoznato među pravim Istranima, tvrdim, kvrgavim ljudima koji u svoje životne krugove teško prihvaćaju nekoga sa strane. Gorana, Slavonca s korijenima iščupanim u vrtuljku pozadinskih i sramotnih ratnih zbivanja, Istra je prihvatila raširenih ruku i otvorenog srca. Nije to fraza ni nepotreban naklon svim onim dragim ljudima ovog Poluotoka koji su Goranu Počuči, u ludilu ondašnjeg vojno-političkog vihora, pružili novo utočište i sigurnost. Progonjen poput Odiseja pred Posejdonom, pronašao je konačni mir. I to u Istri.
Ovdašnji ga je život sa svojim nepisanim pravilima ponašanja usisao svojom toplinom i beskrajnom energijom. A on je Istri uzvratio integrirajući se u njen mentalni kod, način življenja i poštujući tradiciju. Predao se istrijanstvu i toliko se iskreno u njega uživio da mu je na sprovodu puštena "Terra magica". „Jer to je zemlja tartufa i vina, Velog Jože i boškarina, zemlja kažuna i maslina, to je moja Terra magica." Tiho, a cappella, Počuča je otpraćen na drugi svijet omiljenim stihovima neformalne istarske himne.
Ulazeći u najveće tajne svoje nove domovine, znajući o njenoj povijesti više od povjesničara, prihvaćajući njenu sadašnjost i slijepo, odano gradeći njenu budućnost, Goran je zaslužio biti – slavonskim Istranom ili istarskim Slavoncem. Nekad pitoma, mirna, ravničarska i melankolična Slavonija ga je odgojila, othranila, odškolovala i onda već razorene duše, uslijed ratnih stradanja, odbacila zato što je bio - Srbin. Potucajući se Slovenijom, ubrzo se skrasio u Poreču. Čitatelji western romana sjetit će se fraze koja je pratila Doc Hollidaya, legendarnu osobu američkog Divljeg Zapada: „Došao je tiho i ušao u legendu“. Tako je bilo i s Počučom u Istri i Poreču.
Počuča je s vremenom srastao s Istrom, kao stoljetni hrast s maticom zemljom iz koje crpi životne sokove. Predao joj se pa što bude. Vratila mu je i više nego što je mogao očekivati. Nakon što su mu nasilno otrgnuti slavonski korijeni kad mu je '91. ubijen ujak, osječki šahist i boem, nikome ni za što kriv i ni za ništa odgovoran, shvatio je Goran da je vrag odnio šalu, dao je petama vjetra, pokupio se iz rodnog Osijeka i privremeno, spasonosno skrasio u Kopru. Potrajala je koju godinu ta epizoda u kojoj očito birokratski i hladno uređena zemlja nije mogla nahraniti njegovu emocijama ispražnjenu dušu.
Zov hrvatske domovine, unatoč nepravdi i primitivizmu koja je učinjena njegovoj obitelji, bio je jači i od straha, i od principa, i od nelagode. Svoju novu životnu oazu, u istoj državi no stotinama kilometara zapadnije, beskrajno toplu i pulsirajuću Istru, doživljavao je strasno, upijao ju je upoznavajući svaki komadić njene zemlje, suhozida, kampanje ili napuštenog dvorca, naslađivao se malvazijom, harmonikom i pjesmom, upoznavao najzanimljivije, a javnosti nepoznate ljude. Ušao je u krvotok jedne teško shvatljive, ali svoje, posebne i drugačije regije, ostavljajući trag u beskrajnim druženjima. U susretima direktan, pronicljiv i sadržajan, tužiteljski i odvjetnički precizan, s blagom, zajebantskom provokacijom, Goran Počuča, dobri duh Poreča, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Svoju životnu brazdu izorao je u teškim uvjetima, 90-ih, gradeći sve ispočetka, u temeljima iznova, kao da ničega prije nije bilo. Otišao je kad mu je trebalo biti najljepše. Možda djeluje malo utješno, nahranimo si dušu s time, misao Haruki Murakamija: „Smrt nije suprotna životu, već je ona dio njega."