Oprtaljsko-završki župnik don Ante Tonči Jukopila nedavno je proslavio 86. rođendan i time postao najstariji svećenik u porečkoj i pulskoj biskupiji koji je još uvijek aktivan župnik. Otkad je odslužio mladu misu upravo u Oprtlju daleke 1973. godine, duhovno je, u gotovo pet desetljeća službovanja, pomogao generacijama župljana kao propovjednik, ispovjednik, duhovni vođa… Međutim, don Ante Tonči poznat je i kao graditelj, svećenik bioterapeut i travar, kojem se mnogi obraćaju za pomoć.

Nadaleko najpoznatija je njegova "Župnikova travarica" koja je, osim do hrvatskih političara, stigla i do belgijskog dvora, pa i samog pape u Vatikan. 

Od vojske do sjemeništa 

Župnik Ante Jukopila rođen je 31. srpnja 1935. u Ližnjanu. Četiri godine osnovne škole polazio je u Ližnjanu, a ostale četiri pješačio do Medulina. Potom je u Puli stekao zvanje građevinskog tehničara, nakon čega se zaposlio, a nakon godina rada odlučio se za veliki životni zaokret, otišao u Pazinsko sjemenište te nakon mature upisao Teologiju u Rijeci, da bi za svećenika bio zaređen 24. lipnja 1973. godine. Tada je imao 38 godina. Rekli bi mnogi, relativno se kasno u životu okrenuo službi Božjoj.

- Nije to bilo baš niti naglo niti neočekivano. Ja sam oduvijek, još kao dijete, imao želju biti svećenik, jer sam stanovao blizu ližnjanske crkve i bio fasciniran tamošnjim župnikom. Kada sam završio sedmoljetku, otac nije baš bio oduševljen takvim mojim željama, za razliku od majke, ali smo otišli kod tadašnjeg župnika Cicerana po savjet i on je mojoj majci rekao da su vremena teška i da ne zna što bi im savjetovao jer da su mnogi svećenici i u zatvoru, pa je odluku o mojem odlasku u svećenike prepustio roditeljima. A moj otac je samo to čekao i tako sam privremeno bio odustao i krenuo u tehničku školu. Potom sam, kao tehničar, radio čak i u Komandi vojnog odsjeka u Puli. Iako im je odgovarao moj rad, nije im odgovarala moja vjera, ali nisu me dirali zbog toga što u poslu nisu imali zamjerki. Također, tada sam čak bio izabran i za predsjednika omladine jer sam imao smisla za organizaciju priredbi, izleta za mlade… i to se svima sviđalo. Potom su tražili nekoga tko bi bio voditelj građevinskih radova u velikom garnizonu koji se tada nalazio u Umagu, i ispalo je da sam imenovan ja. Tada sam odlazio na teren, u Pazin, Umag i Pulu, po potrebi. Imao sam u to vrijeme, naravno, i razne životne dogodovštine, prijateljstva i sve što čini život. U ovom radnom dijelu, imao sam smisla za organizaciju, dobro obavljao posao i nije bilo problema. Bavio sam se i fotografijom, i jednostavno vodio dosta aktivan život. I onda se u meni javilo nešto što je bilo jače od mene. Ne znam jeste li to ikada doživjeli, ali upravo je takav bio moj osjećaj koji me u jednom trenutku vratio u djetinjstvo i prvotnim odlukama da me najsretnijim čini biti svećenik. Tada sam imao 30-ak godina. Upisao sam Teologiju, dvije godine u Pazinu, ostalo u Rijeci. To me toliko privuklo, unatoč tome što su bila teška vremena i što su svi oko mene ostali iznenađeni. Otac, također, nije bio oduševljen, s pravom, ali ja sam bio odlučio i nisam odustajao. I tako sam otišao na teologiju direktno iz vojne komande. Nisu me čak niti proganjali. Štoviše, imali su razumijevanja za moju odluku, a morali su poštivati i zakon, pa se tako dogodilo da sam bio jedini koji sam išao u crkvenu školu, a da sam primao plaću od Komande vojnog odsjeka. Takav je bio propis i oni su ga poštivali, priča nam župnik Jukopila. 

Tužna ljubavna priča 

Upitan je li u svojem "civilnom" dijelu života bio zaljubljen, zaručen, i je li ga tužna ljubavna priča "otjerala" u svećenike, don Tonči kaže da je bila "još više nego tužna".

- U vrijeme moje mladosti u Ližnjanu je bilo puno djevojaka iz Zagorja, koje su dolazile pomagati raditi u poljoprivredi. Bio sam u vezi s tom jednom djevojkom, ali ta veza nije lijepo završila, jer je ona otišla u Njemačku i tamo je nastradala u prometu. I uz sve ostalo što me snašlo tada u životu, moju odluku da odem u svećenike više ništa nije moglo spriječiti, priznaje nam.

I baš kao što je u njemu tinjala mladenačka želja da bude svećenik, tako je tijekom svećeničkog staža u njemu i dalje budno "živio" tehničar koji je s velikim žarom prionuo u obnovu crkvenih objekata.

- Našao sam Sjemenište u Pazinu u dosta lošem stanju jer su prije unutra bili vojnici. Još me i generalni ekonom zamolio mogu li išta napraviti na obnovi zgrade koja je po svim izračunima bila izuzetno skupa. Sinula mi je tada ideja da bi mogli obnoviti kat po kat do svih 70 metara visine. I tako smo i napravili. Uz pomoć studenata posao je napredovao, kat po kat. Tada su se počele pojavljivati i prve sintetičke boje, pa mi je sinulo da bi mogli nešto napraviti da ne bude uvijek sve bijelo. I tako smo dolje stavili sivo pa bijelo i tako redom. I otad je prošlo poprilično godina, ali i dan danas ta moja ideja s bojama je zadržana, a obnavljana je već triput. I danas su na toj zgradi boje koje sam ja davno osmislio. Radio sam i na drugim crkvama, iako je to bilo teško vrijeme. Na žalost, mislili su neki da će socijalizam napredovati toliko koliko se uruši krovova crkvi. Ali nije to išlo baš tako! Okupio sam stoga omladince, one hrabrije, koji su činili grupu dobrovoljaca i koji su obnavljali crkvene objekte gdje ih se drugačije nije moglo obnoviti, zbog derutnog stanja ili nedostatka sredstava. Uskakali smo mi. Obnovili smo tako i oratorij u Rovinju i još puno mjesta, ispričao je župnik Jukopila.

Govoreći o svojem imenovanju na službu u Oprtlju, s osmjehom kaže da je tadašnji biskup, mudar i pametan, pok. Dragutin Nežić, odlučio staviti njega, znajući da ima sposobnosti ostvariti dobru komunikaciju s vlasti i pritom si osigurati i određene prihode.

- Bilo je to vrijeme kada se govorilo o razgraničenjima, zoni A i B, pa se nije znalo hoće li i Oprtalj s okolicom pripasti Talijanima. Kada sam došao, svećenici su nešto i dobivali od države, ali crkve su bile u izrazito lošem stanju. Ja sam to tek kasnije posložio u svojoj glavi - lukavi biskup stavio me ovdje, u općinu koja je imala 22 crkvena objekta i sve ruševno, neke doslovno do tla. Animirao sam i ovdje mlade ljude, počeo raditi, popravljati, i poslije ređenja, vidio sam kamo to vodi, kolika je bila ta dalekovidnost i pronicljivost biskupova. Morate znati da je tada ovdje bilo i puno ljudi, više tisuća. Danas ih je jedva 300-tinjak. Naime, ovdje je bila blizu granica, ljudi bi noću bježali, ostavljati stoku u staji, upaljena svijetla i odlazili preko granice. Samo bi odjednom nestali. Danas više nema takvih problema, ali nema ni ljudi. Dogodi se da godišnje umre 15 do 18 ljudi, a da se ne rodi niti jedno dijete. To je današnja stvarnost. A ja? Ja sam uvijek, između Scile i Haribde, gledao da se ne zamjerim vlastima, da ih ne iritiram, i tako sam dogurao u 87. godinu života, ističe s osmijehom don Tonči.

Travarica čini čuda 

Mnogi njegovu dugovječnost i dobro zdravlje ipak pripisuju njegovoj "Župnikovoj travarici", za koju i sam kaže da "čini čuda". Jukopila je svećenik-bioterapeut i travar, pomaže ljudima lijekovima koje spravlja koristeći biljke. Sveto mu je pravilo: najprije pokušajte sve s lijekovima i liječnicima. Ako ne uspijete, onda mi se javite! Do recepta za travaricu stigao je zahvaljujući svom mentoru i recepturi iz 1570. godine, koju je sam malo doradio.

- Na žalost, danas ljudi više vole novac, nego zdravlje. Ne bi čovjek vjerovao, ali je tako! Dok sam bio bogoslov, bavio sam se fitoaromaterapijom. Započeo sam tako što je moja pokojna baka Marija, Medulinka, bila u službi domaćice čuvenog župnika don Luke Kirca. Prije su se aromaterapijom bavili svećenici i tako je ona od njega naučila nešto, a ja od nje. Kada sam došao u školu u Pazin, tamo je bio čuveni profesor dr. Velnić, koji je svoje doktorate završio u Beču. Kada je vidio kod mene interes za fitoaromaterapiju, bio je začuđen da znam neke stvari, onda me pozivao, prihvatio me kao mlađeg brata, ne više kao đaka, i zajedno smo radili na mnogim projektima. Pozivao me tako i u franjevački samostan u Pazin gdje su imali ljekovite biljke, a imaju jedan specifičan podrum u sredini samostana kao špilja, gdje se čuvalo i vino. S obzirom da je neko vrijeme bio gvardijan Male braće u Dubrovniku gdje se nalazi najstarija ljekarna, jedna od rijetkih u Europi, davao mi je recepte, travarice, ali i druge stvari. Tada sam tome ozbiljno prionuo i uz njegovu pomoć počeo sam se, uz učenje teologije, ozbiljno baviti i time i imao odlične rezultate. Koncentrirao sam se uglavnom na tegobe sa sinusima i gastrointestinalne bolesti, bazirajući se na 20, 30 različitih trava, ali to nije opstalo do danas jer danas više nema niti takvih trava. Sada se sve uzgaja na plantažama, što niti izdaleka nije kvalitetno kao one ubrane u prirodi. Primjerice, običan pelin, bilo ga je u Ližnjanu na stotine kila. Danas ga nema nigdje, kaže don Jukopila.

Povezane vijesti

• Rekordnih 1,5 tona kestena na jedinoj istarskoj Kestenijadi
• Svečanost u čast Sv. Jurja i Dana Općine Oprtalj
• Oberkraineri stižu u Oprtalj