Vojnik od glave do pete
DAMIR KRSTIČEVIĆ - MINISTAR OBRANE BEZ KOJEG HDZ-u NEĆE BITI LAKO Počeo je kao običan vojnik, završio kao general
Da nisu ovakva ozbiljna vremena, ovakvi izazovi, možda bi i Damir Krstičević reagirao mirnije. Možda bi razmislio prije nego što je pred kamerama najavio ostavku, bez da je o tome išta rekao Milanoviću i Plenkoviću. Vrhovni komandant, predsjednik Milanović, bio je vrlo pomirljiv i jasno poručio da nema razloga da ministar ode. Ni Plenković nije smatrao da treba prihvatiti ostavku, ali je Krstičević bio neumoljiv. ”Odlazim”, samo je kratko rekao
Emotivni vojnik mekog srca i jakog karaktera. To je Damir Krstičević, hrvatski general koji ima možda i najintrigantniju biografiju poslije one Ante Gotovine. Tko generala poznaje zna prije svega da je častan čovjek, vojnik od glave do pete, koliko impulzivan, toliko i blag. Privatno, duhovit i dobrodušan, za novinare idealan sugovornik. Ako se ministri jave ili ne jave kada ih sedma sila traži, general Krstičević uvijek, ali uvijek će se javiti. Sada u hadezeovskom dresu, ali dovoljno širok za sve, jer životne bitke koje je vodio naučile su ga da svako zatvaranje svojeg dvorišta, bilo stranačko, bilo neko drugo, u konačnici nije dobro.
Na ostavci je inzistirao i nitko ga nije mogao pokolebati. Ovog petka zvali su ga mnogi, nagovarali, molili da ostane. Ostao je ustrajan, kao što je uvijek bio u životu u kojem je bilo, zaista, uspona i padova.
Krstičević je rođen 1. srpnja 1969. godine u Vrgorcu i do danas je sačuvao dijalekt tog kraja. Neće se naljutiti kada ga se imitira kako govori 'po domaći'. Ali, kada je ljut, još će više biti potenciran govor iz njegovog kraja. Srednju vojnu školu završio je u Sarajevu, a Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Devedesetih nije imao dileme što i kako, priključio se Zboru narodne garde i prošao impresivan ratni put. Njegovi ratni drugovi kažu da je svo vrijeme bio primjer utegnutog, zakopčanog, urednog vojnika i u teškim vremenima. Ratovao je na hrvatskom jugu, bio zapovjednik 115. Imotske brigade, oslobađao Maslenicu, postao zapovjednik 4. gardijske brigade. Svi koji ga znaju iz tog vremena kažu da nije imao mrlju zbog bilo čega, iako se kasnije pisalo sve i svašta, pa i to da je bio među onima koji su 1991. s JNA napadali Vukovar. Sam general je odmahnuo ruku na te laži i poručio da ljudima koji ih šire nije dužan objašnjavati svoj ratni put, jer nije ni moguće u isto vrijeme biti na dva različita mjesta. ”Želim i dalje živjeti u uvjerenju da su hrvatski branitelji jedinstveni, spremni pomoći jedan drugome, skrbiti o svojim prijateljima, stradalnicima i obiteljima poginulih suboraca”, znao je govoriti.
Priklonio se novoj struji
Počeo je kao običan vojnik, završio kao general. Prvo je bio izvidnik u Izvidničkom vodu 4. gardijske brigade, pa je postao zapovjednik Izvidničkog voda u studenom 1991. i na kraju zapovjednik brigade. Prvo Maslenica, pa Zima ’94, Ljeto ’95 i na kraju Oluja. Bojnik je postao 1992. godine, zatim pukovnik, pa brigadir i 1995. godine stožerni general i general-bojnik. Poslije rata bio je zapovjednik 5. zbornog područja i upućen je na školovanje u SAD, u elitnu ratnu školu kopnene vojske. Završio ju je s odličnim uspjehom i nakon toga je bio zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. Kasnije, 22. svibnja 2018. bit će primljen u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole Kopnene vojske SAD-a.
Mir Krstičeviću nije donio i mirna vremena. Uslijedila su pisma dvanaestorice hrvatskih generala, među kojima su između ostalih bili i Krstičević, Krešimir Ćosić, Davorin Domazet Lošo, Miljenko Filipović, koje je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić okarakterizirao kao miješanje u politiku. ”S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom”, napisali su generali. ”Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova”.
Krstičević je umirovljen 2000. godine, u naponu snage, s trideset i dvije godine. Krenuo je u biznis kao predsjednik Nadzornog odbora M SAN grupe, a mnogi će mu kasnije zamjeriti da je i u tom poslu bio uspješan. Sam general će odgovoriti da je sve što je stekao, od stana u Zagrebu i kuće od 120 kvadrata u Žaborićima koja je služila kao vikendica, rezultat njegovog rada. Šesnaest je godina bio u poduzetništvu, kao menadžer dobivao je bonuse, a kao sin jedinac nešto je naslijedio i od roditelja, prije svega veliko zemljište s nasadima loze. Za tvrtku u kojoj je radio govorilo se da ima zdušnu pomoć države, a sigurno nije bila i jedina koja je ostvarivala unosne poslove radeći s državom.
Bila je zapravo vijest dana kada se saznalo da general napušta biznis i ulazi u politiku. Postao je 2015. godine zastupnik u Hrvatskom saboru, kao član HDZ-a i tada je počela treća faza u njegovom životu, ona na političkom planu. Očekivao je da će u vrijeme Tomislava Karamarka biti predložen za ministra obrane, ali to se nije dogodilo. Bio je razočaran, ali to nije želio javno pokazati. Pad Karamarka doveo je i do žestokog rata u samom HDZ-u, a Krstičević se priklonio novoj struji koju je predvodio Andrej Plenković. Postao je ministar, ali i bliski premijerov suradnik. Sprijateljili su se nakon što je general vodio njegovu izbornu kampanju, putovao s njim po cijeloj Hrvatskoj, objašnjavao braniteljima zašto je dobro da jedan proeuropski političar poput Plenkovića preuzme stranku. Bio je i ostao Plenkovićev most s braniteljima, ali i svima onima koji su bili desniji od desnog centra. Ali, Krstičević nije želio prihvatiti ekstreme i kada je počela paljba na Plenkovića iz redova onih koji će kasnije biti potučeni do nogu, ostao je čvrsto uz svog prijatelja i šefa stranke.
Vrlo je emotivno prihvatio neargumentiranu kritiku bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za vrijeme velikog požara koji je prijetio Splitu. Tvrdio je da je vojska na vrijeme pomogla građanima i tada je, iznerviran, dao ostavku. Na nekoliko dana je jednostavno nestao, dok su ga prijatelji nagovarali da odustane. Među njima bio je i Plenković. Na kraju se sve zaboravilo, stisnuo je zube i nastavio suradnju s predsjednicom.
A onda su došla burna vremena. Prije svega oko nabavke vojnih zrakoplova iz Izraela, postupak koji nije išao kako je trebao ići. Amerikanci su upozoravali da neće dopustiti prodaju njihovih aviona ako dođe do modifikacije kakvu su Izraelci predlagali, pa su ta upozorenja došla i do šefice države i do Ministarstva obrane. Nastavilo se s kupnjom koja je na kraju neslavno propala. Kako se samo iskreno naljutio, gotovo dječački, kada su ga esdepeovci provocirali s maketom aviončića. Uslijedili su i incidenti unutar Hrvatske vojske, neka neprimjerena ponašanja, a onda i smrt hrvatskog vojnika u Afganistanu i incidenti na nebu. Zaboravlja se međutim da je Damir Krstičević postigao naprosto sjajne rezultate u vojnoj suradnji sa SAD-om, da je vrlo kontrolirano vodio financije svog ministarstva i vrati vojsku u neke hrvatske gradove, poput Vukovara.
Čvrst kao čovjek, koji je mirno primio i umirovljenje od Mesića, vrlo je emotivno reagirao svaki put kada se nešto nepredviđeno događalo u HV-u. Uvijek je smatrao da je on odgovoran, kao prvi čovjek ministarstva, iako naravno nije mogao biti odgovoran za incidente kakvih je nažalost u svakoj vojsci. Pogotovo one kada su piloti u pitanju, jer to je opasan posao, pogotovo ako se radi o vojnim pilotima. Bio je i umoran od stalnih napada koje je doživljavao, mini aferice sa imovinskom karticom oko nepravilnosti u prijavljivanju stvarne vrijednosti kuće u Žaborićima kod Šibenika, koja vrijedi 160.000 eura, a u kartici je bilo upisano upola manje.
Nesreća koja je pogodila sve građane Hrvatske, nakon pada zrakoplova i smrti dvojice pilota, jednog iskusnog i jednog početnika, prelila je čašu. Damir više naprosto nije mogao dalje i to je, u zaista emotivnom tonu priopćio i svom prijatelju Plenkoviću.
”Njemu je danas zaista teško”, kazao je ispred Banskih dvora premijer, nakon dugog razgovora u kojem je uz Krstičevića sudjelovao i general Tomo Medved. Nagovarali su ga da odustane, da Plenković ne prihvati ostavku, ali nije na to pristao. Pokazao je opet da je čovjek koji ima svoje dostojanstvo, svoje principe, koliko god je za Plenkovića ova ostavka došla u najnezgodnije vrijeme. U danima koji slijede tek će se vidjeti što znači ostavka petnaestog ministra iz njegovog kabineta u četverogodišnjem mandatu šefa Vlade.
Mnogo razgovora
Da nisu ovakva ozbiljna vremena, ovakvi izazovi, možda bi i Damir Krstičević reagirao mirnije. Možda bi razmislio prije nego što je pred kamerama najavio ostavku, bez da je o tome išta rekao Milanoviću i Plenkoviću. Vrhovni komandant, predsjednik Milanović, bio je vrlo pomirljiv i jasno poručio da nema razloga da ministar ode. Ni Plenković nije smatrao da treba prihvatiti ostavku, ali je Krstičević bio neumoljiv. ”Odlazim”, samo je kratko rekao, da bi premijer u dugom objašnjenju izrazio razumijevanje za ”malu pauzu” koju je general zatražio. Izbori su blizu, bez njega će HDZ teško, pogotovo u Dalmaciji. Bit će tu još mnogo razgovora, dogovora, kada se malo stišaju emocije. Ionako je otvoren rat Banskih dvora i Pantovčaka, s teškom kanonadom kakva se ne pamti.
Tko laže i zašto laže, tek ćemo čuti. Do nove vlade Hrvatska neće imati ministra obrane, a Damir Krstičević kreće u četvrtu fazu svog života, nakon ratnog puta, vrhunskog američkog školovanja, pa umirovljenja i privatnog biznisa. Uspravan kakav je uvijek i bio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
