Unutar umaških gradskih zidina u srednjem vijeku podignuta je crkva Majke Božje od Žalosti koju je 1954. godine tadašnja bujska općinska vlast dala srušiti iz urbanističkih razloga, radi novog regulacijskog plana grada

Počevši od srednjeg vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti, pa se ona slavi i kao Gospa od Sedam Žalosti, Žalosna Gospa, Addolorata. Te žalosti su: Šimunovo navještenje Marijine žalosti; Bijeg u Egipat; Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu; Marijin susret s Isusom na križnom putu; Marijine boli dok su Isusa pribijali na Križ; Skidanje Isusa s Križa; Isusov pogreb. Servitima je 1667. godine Sveta Stolica posebno dopustila svetkovinu u čast Gospe od Sedam Žalosti. Taj blagdan 1735. godine preuzima španjolsko kraljevstvo, a papa Pio VII. proširio ga je 1814. godine na čitavu Crkvu.

Posveta apostolima Jakovu i Bartolomeu

Gospa Žalosna zaštitnica je Slovačke, američke države Mississippi, talijanske pokrajine Molise u kojoj žive Hrvati. U umjetnosti se prikazuje u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce. Umjesto mačeva nekada se prikazuje oko lika Bogorodice sedam medaljona s prizorima sedam žalosti.

Crkva Gospe Žalosne svojedobno se nalazila unutar zidina Umaga u predjelu Borgo. Tu su osim ove crkve izgrađene crkve Sv. Roka i Sv. Katarine. Izgrađena u 14. st., srušena je 1954. godine. Iste godine ukinuta je vojna uprava STT, a Zonu B, u kojoj je bio i Umag, preuzima Jugoslavija, nova državna tvorevina. Nova crkva Gospe Žalosne gradi se u Murinama od 1992. do 1994. godine.

Što je (ne) poznato o srušenoj umaškoj crkvi Gospe Žalosne?

Na istočnoj strani gradskog predgrađa, neposredno uz gradske zidine i na putu koji je iz grada vodio u polja, tijekom srednjeg vijeka izgrađena je crkva Majke Božje Žalosne (Addolorata). Prigodom gradnje drugog pojasa zidina 1333. godine vodilo se računa da se samostan s crkvicom smjesti unutar zidina. Položaj crkvice odredio je pravac pružanja gradskih zidina, tako da se u hospicij moglo ući ne ulazeći u grad. Prvi spomen crkve, izvorno posvećene svetim apostolima Jakovu i Bartolomeu, potječe iz 1343. godine, kada se o crkvi, samostanu i hospiciju skrbi istoimena bratovština. Od 1483. brigu o crkvi preuzimaju serviti, redovnici Marijinih slugu. Godine 1573. gradi se kapela posvećena Majci Božjoj Žalosnoj, koja s vremenom preuzima titular crkve. Novoizgrađeni oltar Gospe Žalosne posvetio je te godine tršćanski biskup Andrea Rapicio nešto prije smrti. Tršćanska plemićka obitelj Rapicio doselila je u Istru u 15. st. i iznad Pazinske jame sagradila atraktivnu palaču, koja je teško strada u bambardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.

Obnova crkve i gradnja zvonika

Moguće je da je mladi Andrea ovdje provodio dane odmora. U izvorima crkva se spominje i kao crkva Blažene Djevice dei Servi, kao i ona u Motovunu. Pročelje crkve bilo je ukrašeno lukovima i lunetom nad ulaznim vratima. Na začelju je bila preslica s dva mala zvona. Strop crkve bio je oslikan freskama.

Prijašnji hospicij Sv. Jakova, a kasnije samostan servita, u 18. st. sve je siromašniji. Umag je početkom toga stoljeća slabo naseljen zbog epidemija i bolesti, ali i zbog uskočkih napada i pljački. Serviti sele u manju kuću u gradu, da bi 1770. godine napustili crkvu i samostan, a upravu preuzimaju umaški svećenici. Između 1908. i 1931. godine, župnik Ernesto Fumis je potpuno obnovio crkvu i prigradio joj zvonik dajući sklopu pseudoromanički izgled. Don Ernesto Fumis, rođen u Fiumicellu, u provinciji Udine, bio je župnik i dekan u Umagu od 24. lipnja 1907. do 13. ožujka 1932. godine, kada je preminuo. Pokopan je na umaškom groblju. Jedna ulica u Umagu nosi njegovo ime. Nacrt za novi zvonik izradio je talijanski arhitekt Ottavio Scotti (1680.-1748.). Podignut je na pročelju, umjesto dvostruke preslice. Kamen temeljac blagoslovljen je 17. listopada 1927., radovi su završeni 5. travnja 1928., a zvonik-kula blagoslovljena 22. travnja 1928. godine. Krov crkve obnovljen je 1949. godine, a novo pjevalište postavljeno je 1951. godine.

Crkva bila arhitektima na putu

Umaški župnik Sergije Jelenić, aktualni kancelar porečke i pulske biskupije, u knjizi “Umag/Umago, sakralno bogatstvo Umaga i okolice” (1997.), piše: “A zatim dolazi 12. svibnja 1954. kada je crkva Majke Božje Žalosne porušena iz 'urbanističkih' razloga. Uistinu, bila su to teška vremena za Crkvu u našim krajevima! Ne ponovila se! Uz crkvu bili su i drugi objekti: zgrada za stanovanje – samostan, športska dvorana – sve to nestalo je zbog nečih 'većih' razloga. Kip Majke Božje Žalosne prenesen je, uz mnoge suze, u procesiji, u župnu crkvu“.

Dario Alberi u svojoj knjizi „Istria – storia, arte, cultura“ (1997.) piše: „Non c'e piu' la bella chiesa di S. Maria Addolorata... fu demolita per la costruzione di un palazzo“ (srušena je da bi se podigla zgrada). Na stranicama Grada Umaga pak piše: „Crkva je srušena 1954. godine radi novog regulacijskog plana grada te je danas njen tlocrtni izgled vidljiv u parteru Trgovačke ulice (op. nekada Via della Madnonna)jedini vanjski spomen na nju, a ranorenesansni drveni kip Majke Božje Žalosne danas je u župnoj crkvi na oltaru”.

U konzervatorskoj dokumentaciji „Kulturno-povijesna urbanistička cjelina grada Umaga“ (2012.) piše: „Pedesetih i šezdesetih godina 20. st., kuće istočnog dijela Trgovačke ulice, na kojem se nalazila i crkva Majke Božje Žalosne, srušene su te su interpolirane recentne stambeno-poslovne zgrade. Grade se tada stambeno-poslovni blok L-tlocrta (1953./1954.), koji je projektirao Stjepan Planić (1900.-1980.) i nikad dovršena zgrada Doma kulture (1953.) po projektu Kazimira Ostrogovića (1907.-1965)“. Gotovo četiri desetljeća župa i porečko i pulska biskupija tražili su nebrojeno puta da se izgradi nova crkva, umjesto srušene, kako je vlast obećala.

Serviti u Istri i crkve Gospe Žalosne

Prosjački Red slugu Blažene Djevice Marije (Ordo Servorum Beatae Mariae Virginis, OSM) ili Red servita, osnovan je u Firenzi 1233. godine. U Istri se prvo pojavljuju Umagu, gdje su 1343. godine dobili crkvu Sv. Jakova i Batrolomeja, poslije nazvanu L'Addolorata. U Dvigradu su bili od 1410. godine. Samostan na otočiću Sv. Katarina kraj Rovinja otvorili su 1474., a godine 1480. već su imali toliko samostana da su utemeljili Istarsku provinciju. Nekoliko je sakralnih objekata u porečkoj i pulskoj biskupiji posvećeno Gospi Žalosnoj. Na groblju u danas napuštenom selu Vrnjak u Općini Grožnjan, na 370 metara nadmorske visine, crkvu Gospe Žalosne podignuli su žitelji toga kraja 1892. godine. Ona pokraj Gračišća, uz Kalvariju, sagrađena je 1737. godine. Crkva Žalosne Gospe u Rovinju, popularni Oratorij, spominje se 1482. Tu se nalazila prva ubožnica (hospicij) u gradu (1475.-1852.). Dr. Ante Šonje za tu crkvu piše da je malena, lijepo uređena i prostrana, nastala od dva sakralna objekta koja su se u srednjem vijeku nalazila u prostorijama obiteljskih kuća. Jedna se bogomolja zvala Oratorij, a druga je bila posvećena Majci Božjoj od Sedam Žalosti (Madonna dei Sette Dolori, Beata Vergine del Pianto). Izvori spominju, piše dr. Šonje, da je ovu crkvicu 1482. godine podigao gastald Datario. Godine 1940. sav je kompleks obnovljen.

Serviti su djelovali i u Motovunu gdje su 1584. podigli crkvu Blažene Djevice Marije dei Servi, kako je zove narod. U 17. st. podignut je zvonik, visok 15 metara, koliko je visok i onaj crkve Sv. Ivana Krstitelja i BDM od Vratiju (1898.). Treći motovunski kampanil, župne crkve Sv. Stjepana, visok je 25 metara. (PRIREDIO Robert BURŠIĆ)

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam