IN MEMORIAM
CORRADO PELLIZZER, LEGENDA ISTARSKOG I HRVATSKOG UGOSTITELJSTVA: Pun ideja i strasti, kao da je u jednom ostvario nekoliko života
U četvrtak je u 83. godini života u Rovinju preminuo Corrado Pellizzer, legenda istarskog i hrvatskog ugostiteljstva. S mnogo životnih interesa ostvario je nevjerojatno dinamičan život za naše, ali i svjetske prilike, pun senzacionalno uspješnih ugostiteljskih i inih pothvata. Entuzijazma mu nije manjkalo pa se doima da je u jednom odradio nekoliko života. Svakog je dana, već u šest sati, bio prvi na poslu žureći u nabavu ribe za svoje restorane. Po potrebi je uskakao kao chef, posebno za Vip goste, a najviše je pomagao savjetima i logistikom.
Corrado Pellizzer je rođen u Rovinju 1937. godine. Potekao iz ribarske obitelji, prvo je završio zanatsku školu, a potom se u Rijeci doškolovao za strojarskog tehničara. Od 1959. do 1966. bio je inspektor velike "Mirnine" ribolovne flote i upravitelj rovinjskog škvera. S prijateljem Silvijem Brunellijem, za kojeg ga vezuje pola stoljeća poslovne suradnje, 1966. se upušta u poduzetničke vode.
Uz pomoć brojnih prijatelja Corrado i Silvio upustili su se u uređenje Lanterne, prostora na atraktivnoj lokaciji podno crkve sv. Eufemije, od kojeg su stvorili prvi noćni klub, a potom disko bar u Jugoslaviji. Uzor im je bio disko klub Number 1 u Milanu, u kojem je, kada su ga posjećivali, pjevala poznata Dory Ghezzi. Za dizajn interijera pobrinuo se poznati slikar Bruno Mascarelli, dok je drveni most za ulaz sa šetnice osmislio kipar Marijan Kocković, koji je tu imao svoj atelje.
Lanterna, u kojoj su nastupale tada najbolje rock skupine kao što su bile YU grupa, Korni grupa i Dinamiti sa Dadom Topićem postalo je mega popularna pa je potaknula otvaranje sličnih lokala u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Pellizzeru i Brunelliju posao je cvjetao pa su se odlučili na otvaranje još jednog lokala, prvog pravog kafića u Hrvatskoj. Po uzoru na popularne talijanske caffe barove na obali starogradske luke Andana uređen je popularni Rio bar. Potom su kupili jedan ribarski brod i preuredili ga u restoran Baracuda Grill.
Nekoliko godina kasnije u susjednoj ulici otvorili su prvu hrvatsku pizzeriju. Zanimljivo je da takav tip lokala tada nije postojao u ugostiteljskoj nomenklaturi pa su ga jednostavno nazvali Pizzerija.
To je bilo previše za tadašnji komitet, koji im nije mogao oprostiti uspjeh pa su dva kompanjona uskoro došla na brisani prostor. Rezultat je bio zatvaranje kultne Lanterne, koja je sve do danas prepuštena zubu vremena. Silvio Brunelli je tada u svojoj kući kraj sjedišta Zajednice Talijana uredio restoran La Vella, dok se Corrado preselio u Udine, gdje je otvorio restoran Al Vapore. Osnovao je i nekoliko trgovačkih firmi, prvenstveno za trgovanje kavom, panetonima, bakalarom i lososom.
S prijateljem, danas poznatim vinarom i ugostiteljem Igorom Žužićem Grotom u Italiji je kupio 11-metarski kamion za prijevoz pilića. S inovativno preuređenim u Gastronomsku kliniku, Corrado i Igor su obilazili velesajmove sve do Novog Sada, promovirajući najizbirljivije delicije. Po povratku u Rovinj Pellizzer je otvorio i prvu cut pizzeriju Pomodoro kraj autobusnog kolodvora. Uslijedila je orijentacija na vrhunsku gastronomiju. Pellizzer je, sada sa sinovima Nereom i Giovannijem, najprije otvorio restoran Gianinno, a potom i vrhunsku Puntulinu, koja je danas kruna obiteljskog ugostiteljskog biznisa. Za šlag, preuredio je i Rio bar, koji je postao mali ristorantino.
Nakon ovih investicija obitelj Pellizzer se sa svojom tvrtkom Rarus i preko šezdeset zaposlenih u potpunosti koncentrirala na gastronomiju. Za daljnji iskorak spremala se treća generacija Pellizzera, pa se Corrado odlučio na otvaranje još jednog restorana u prizemlju kuće u kojoj živi cijelu prošlu zimu stvarao je svoj novi restoran. Nazvao ga je El Bugadur, po grubljem platnu na kojoj se uz more posuo lug pa se na njoj prala roba. Uz ulogu glavne konobarice, restoran vodi starija od dvije unuke, Rebecca, a pomaže joj sestra Pashmina, dok je unuk Jodelle chef.
Corrado je bio čovjek mora. Kao dječak, 1948. je počeo igrati vaterpolo kod profesora Nikše Kalačića, koji je iz rodnog Cavtata, preko Varaždina, došao u Rovinj po kazni, koja se kasnije pokazala nagradom. Sa Kalačićem, ocem rovinjskog vaterpola i plivanja, Corrado je kasnije postao kunjado. Oženili su, naime, dvije sestre. Puno su se družili i uz ostalo pokrenuli Rovinjsku noć, najdugovječniju turističku feštu na Jadranu. Tada, početkom 60-tih, nije bilo vatrometa, ali su improvizirane plamene kugle na splavima koje su vukli po moru. Tadašnje su Rovinjske noći bile preteča kasnije popularnih Jadranskih susreta, sa potezanjem konopa, prenošenjem ribarskih kašeta, plivačkim maratonom, utrkom batana, kukanjom i na kraju biranjem misice.
Prvi brodić s kojim se Corrado otisnuo na krstarenje bila je šest metarska Speranza. U Rovinju se 1960. godine snimao film "Veliki plavi put", u kojem su glumili Alida Valli i Yves Montand. Za potrebe snimanja krivolova minom potopljen je čamac Speranza. Filmaši su ga oštećenog darovali vaterpolo klubu Delfin. Nakon preuređenja Corrado, Silvio Brunelli, Nikša Kalačić, ugostitelj Egidio Marangon, slikar Vjekoslav Brešić i književnik Tonko Šoljan pripremili su ga za svoje prvo kružno putovanje Jadranom. Iz Pule ih je međutim lučki kapetan zajedno s brodićem vlakom vratio u Rovinj.
U drugom pokušaju uporni moreplovci, koji su za predaha spavali na palubi i pajolima složeni kao sardine, ipak su u čamcu bez kabine, ali znakovitog naziva, odradili svoju prvu kročeru do Lošinja, Raba i Premude. Vatreno krštenje izrodilo je kasnije prekaljene i uspješne jedriličare, koji su u Brunellijevom krstašu Alba osamdesetih bili nepobjedivi. Za potrebe svojih restorana Corrado je kasnije izgradio manju ribaricu Paladina i 14-metarsku koču Puntulina.
Temperamentni Corrado Pellizzer je bio nadasve druželjubiv pa su uz obitelj njegov život obilježila brojna prijateljstva. Iako ima prijatelje po cijelome svijetu posebnu su mu drage dvije družine, stara i nova Nostra Compania. Prva je nastajala u dječačkim danima kod fratara Salezijanaca, gdje se sa don Gugliermom jurila lopta. Na žalost, zbog rata i egzodusa mnogi iz kompanije su završili u Italiji. U novoj, penzionerskoj postavi Nostre Companije, našli su se prijatelji koji su pod dirigentskom palicom Corrada okupljali na marendama u Rio baru. Tu je, uz pjesmu, probe mladoga vina i bakalara, kojeg je sam pripremio, naprosto zaspao na stolici.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
