Srpanj, sedmi mjesec u godini, u Istri se naziva žetvenjak, po najznačajnijem ljetnom poslu u poljima, žetvi. I srpanj u svojem korijenu nosi znamen ratarskog oruđa, srpa, koji služi u ručnoj žetvi žitarica. Srpanj se u nekim dijelovima Hrvatske zove   jakopovščak, po blagdanu sv. Jakova starijeg, pa ilinščak po blagdanu sv. Ilije proroka, ili krišnjok po paljenju krijesa.

Pšenica je kroz povijest bila najvažnija žitarica u Europi. Uz nju su uvijek rasle i ostale žitarice, važne u prehrani siromašnih ljudi: ječam, raž, zob, proso, sirak, pir, heljda te riža i kukuruz. Od žitarica najčešće se radio kruh kao najvažnija namirnica u prehrani, a osim za izradu kruha, žitarice su bile obvezan sastojak raznih variva i kaša, raširenih uglavnom u prehrani nižih slojeva, te kao prilog jelima imućnijih.

Bijeli kruh za bogate, crni za siromašne

Prvi su kruh, i to od pšenice i ječma, pekli Egipćani 1500. godina prije Krsta. Vjerojatno je bio beskvasni, zapravo pogača od brašna, soli i vode, koja se pekla u žeravici i pod pepelom.

U antička vremena, uz omiljene kaše, kruh je također bio dobro poznat. Stari Grci su 70 posto svoje energije dobivali iz žitarica. Hipokrat je upozoravao da treba paziti što se jede i nije svejedno jede li se bijeli ili crni kruh. Rimljanima je kruh također bio jedna od najvažnijih namirnica, a rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha", jer su dobivali kilogram kruha dnevno.

U ranom srednjem vijeku kruh pripremljen od bijelog brašna bio je privilegija bogatih. Bijeli kruh jeli su oni na vrhu društvene ljestvice, a oni na dnu crni kruh. Svi nedostaci bijelog kruha, kao simbola blagostanja, pokazat će se tek u 20. stoljeću.

Postoje naznake da su se žitarice u Istri uzgajale još u pretpovijesno vrijeme. Kasiodor u nekoliko svojih pisama spominje vino, ulje i žito, hvaleći rodnost i bogatstvo u Istri. Posebna se briga posvećivala osiguravanju zaliha žitarica za stanovništvo u godinama nestašica putem kontrole skladištenja, prodaje i nabave žitarica za gradske žitnice (fontici).

U statutima istarskih gradova zapisano je kako treba postupati sa žitaricama. Bile su određene cijene kruha, odnosno težina, koja je morala biti određena s obzirom na cijenu žitarica i plaću pekarima. Mlinari se u statutima vrlo rijetko spominju.

Za počinjene štete u žitnim poljima bile su određene kazne. Štete su najviše činile životinje bez nadzora. O šteti na poljima te krađi žitarica mnoge informacije donose mletački rektori, a posebno se to odnosi na granična područja između Venecije i Austrije.

Legendarna partizanska žetva

Seljaci su uzgajali pšenicu, no u prehrani je ili nisu koristili ili su je miješali s ostalim žitaricama. Pšenicom su podmirivali davanja ili su je prodavali. Uz bok pšenici uzgajao se i ječam/jačmik, pa raž/šegal koji je služio seljacima više nego pšenica. Kruh se pekao i od zobi pomiješane s malo sirka. Kasnije će kukuruz (furmentun, formenton, grano turko) istisnuti i raž i zob i sirku.

Narod Labinštine je 1944. godine pred očima njemačkih vojnika požnjeo pšenicu s Čepićkog polja i potom je dostavio partizanima u Gorskom kotaru. Glas Istre je u srpnju 1944. godine pisao o tome u članku "Žetva na Čepiću". "Bio je 26. juna, prvi dan žetve na Čepiću, 348 žetelaca, većinom omladinki i omladinaca iz Labinskog i Čepićkog kotara, došao je da za narod i njegovu oslobodilačku vojsku žanje pšenicu, da osigura kruh borcima, da prinese svoj rad i napor za skoru pobjedu. Na zemlju isušenog Čepićkog jezera, koju su lakomi fašisti bili sebi prisvojili, došle su mlade seljačke snage, došle su na svoju zemlju da rade za narod. Tog prvog dana žetve bilo je požeto 17 hektara plodne narodne zemlje... Borba za žetvu, narod za svoju vojsku, vojska za narod i njegovu slobodu…".

Zanimljivo je kako je bila organizirana straža i motrenje da žeteoce ne bi iznenadio neprijatelj. Na jednom najvišem drvetu u Kršanu postavljena je uspravna grana, koju je s dogledom iz Čepića stalno motrio stražar. Dok je krošnja stajala upravno, želo se nesmetano, jer neprijatelja nije bilo u blizini. Kada je krošnja pala, to je bio znak za uzbunu i prekid posla. Do pada Italije poljima u Čepiću upravljala je "Azienda agraria Rinascita", a prva sjetva nakon isušivanja jezera (1932. godine) počela je u jesen 1938. godine. Ukupno se obrađivalo nešto manje od 800 hektara, a veći dio je bio pod pšenicom. Spomenimo da je u srpnju 1925. Benito Mussolini pokrenuo propagandnu kampanju "La battaglia per il grano (Bitka za žito)", koja je potom ponovno oživljena u drugoj polovici 1930-ih. Kampanja je bila pogubna za neke tradicionalne poljoprivredne kulture, jer su seljaci, primjerice, krčili vinograde da bi sadili pšenicu.

Svjetski dan kruha utemeljen je 1945. godine, kada je UN osnovao svoju Organizaciju za hranu i poljoprivredu s ciljem da iskorijeni glad u svijetu. Svjetski dan hrane proglašen je 1979. godine i obilježava se 16. listopada, kada se obilježava Dan kruha i Dan zahvalnosti za plodove zemlje.

Hostija je u Katoličkoj crkvi beskvasni kruh načinjen od najfinijeg bijelog pšeničnog brašna, kao jedinog sastojka. Tijekom euharistijskog slavlja taj se kruh, hostija, posvećuje. Kruh se spominje u Očenašu: "Kruh naš svagdanji daj nam danas...". U Pravoslavnoj crkvi za vrijeme liturgije posvećuje se kvasni kruh koji je za vrijeme pečenja označen kršćanskim simbolima. Vino koje se koristi u euharistiji obično je crveno i miješa se s jednom trećinom kipuće vode tako da se dobije tjelesna temperatura mješavine vina i vode. Prije podjele vjernicima, vino i voda pomiješaju se u zlatnom kaležu, nakon čega se zlatnom žlicom dijeli vjernicima.

Povezane vijesti

• Po savjet o zdravoj prehrani dva puta mjesečno
• Predavanje o zdravoj prehrani predškolaca
• Preporučenih pet obroka dnevno ima 32,8 posto hrvatskih učenika