prvi čovjek istarske policije 1991. godine

BRANKO KIJURKO: Pronašli smo spisak od 15-ak viđenijih ljudi u Istri koji su trebali biti likvidirani. Na vrhu te liste je bilo moje ime

  Bogata policijska karijera Kijurka nosi i mnoštvo priča, pogotovo iz tog burnog perioda početkom 90-ih. On nam ih sve priča do u najsitnijeg detalja. Iako Istra nije, poput ostatka Hrvatske, osjetila rat, i tu je bilo situacija koje su jasno davale do znanja što se zbiva u državi. Bilo je tu tajnog iskrcavanja oružja, poginulih pirotehničara, bizarnih incidenata, suradnika Kontraobavještajne službe (KOS) Jugoslavije koji su pratili određene ljude, ali i sramotnih događaja poput ubojstva ugostitelja Srbislava Petrova iz Umaga

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Ako za nekoga vrijedi da je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme, onda je to Branko Kijurko, prvi čovjek istarske policije 1991. godine. Uvijek se u kontekstu mirnog povlačenja JNA iz Istre i Pule prije točno 30 godina u prvi plan s hrvatske strane stavljaju bivši gradonačelnik Pule Luciano Delbianco i tada glavni čovjek pulskog kriznog stožera Igor Štoković (obojica pokojni, op. n.), no široj je javnosti manje poznato da je i Kijurko sudjelovao na gotovo svim sastancima sa zapovjednicima 5. vojno-pomorskog sektora čije je sjedište bilo u Puli. I ne samo to, Kijurko je, ispostavit će se, posredno zaslužan za spas civila u drugim hrvatskim mjestima, a valja znati i da je kao prvi čovjek hrvatskog Interpola još 1992. raspisao tjeralicu za Antonom Gudeljom, ubojicom Josipa Reihla Kira, načelnika Policijske uprave Osijek.

Bogata policijska karijera Kijurka nosi i mnoštvo priča, pogotovo iz tog burnog perioda početkom 90-ih. On nam ih sve priča do u najsitnijeg detalja. Iako Istra nije, poput ostatka Hrvatske, osjetila rat, i tu je bilo situacija koje su jasno davale do znanja što se zbiva u državi. Bilo je tu tajnog iskrcavanja oružja, poginulih pirotehničara, bizarnih incidenata, suradnika Kontraobavještajne službe (KOS) Jugoslavije koji su pratili određene ljude, ali i sramotnih događaja poput ubojstva ugostitelja Srbislava Petrova iz Umaga. Kijurko nam opisuje što se zapravo dogodilo te noći koja kulminirala pronalaskom zapaljenog vozila na granici između Slovenije i Hrvatske u kojem se nalazio Petrov.

Uhićeni policajci

- Odmah sam poslao ekipu iz Pule koji su 15-ak dana bauljali gore da bi na koncu zaključili kako je riječ o obračunu švercera. No, jedan mi je čovjek rekao da su u tom ubojstvu sudjelovali ljudi iz policije. U spisu sam vidio da su te noći u ophodnji bila dvojica policajaca koje sam odvojeno pozvao na razgovor. Prvog sam naručio u osam ujutro, a primio ga oko podneva kad je već bio jako uznemiren. Rekao sam mu: "Valjda si već naučio da kad pozivamo nekoga na razgovor, o njemu već imamo nešto." Pitao sam ga zatim je li radio tu noć kad je ubijen Petrov. Odgovorio je potvrdno. "Vidim ja da tebi treba vremena da o svemu razmisliš pa ćemo ti lijepo odrediti pritvor", kazao sam. Odmah mi je priznao da ga je zapovjednik postaje tu noć oslobodio dužnosti. Nije znao tko je radio umjesto njega, ali vidio je nekog visokog čovjeka u policijskoj uniformi koji nije bio iz njihove postaje. I drugi mi je isto priznao. Njihov izvještaj o ophodnji te noći bio je potpuna laž. Oformio sam novu ekipu koja je uhitila zapovjednika Policijske postaje Umag, njegovog zamjenika i trojicu inspektora koji su sudjelovali u ubojstvu. Motiv ubojstva je bila nacionalna pripadnost, ubili su ga samo zato što je bio Srbin. Poslije su govorili da su imali neke informacije kako je on financirao neku srpsku stranku… Te je kobne večeri supruga ubijenog imala rođendan i išli su na večeru. Ona je bila u autu sa svojim prijateljicama, dok je Petrov vozio za njima. Na izlazu iz Umaga policija je zaustavila suprugu, a odmah zatim i njega. Tada je zadnji put viđen živ. Policajci iz Umaga su bili organizatori, a izvršitelj je bio Ekrem Kadirić. U Sloveniji je prethodno bio u istražnom zatvoru jer je počinio ubojstvo, ali je pobjegao, došao u Hrvatsku i sakrio se u našem Ministarstvu obrane! U pretresu stanova svih sudionika tog ubojstva pronašli smo spisak od 15-ak viđenijih ljudi u Istri koji su trebali biti likvidirani. Moje je ime bilo na prvom mjestu, kaže Kijurko.

Jasno je da je Kijurku te 1991. glava bila u torbi, kao i njegovom poznaniku Reihlu Kiru. Njih su dvojica po jednome sigurno bili isti. I jedan i drugi su se zalagali za mir. A to u vrijeme kada se rat tek treba razbuktati mnogima ne odgovara. Očito ni onima koji se žele braniti, a logično ni onima koji napadaju. Prvom čovjeku istarske policije o glavi nisu radile samo barabe u policijskim redovima nego i - KOS. Ali Kijurko se s jednim njihovim suradnikom iz Pule, ispostavilo se kasnije, poigrao i naveo ga na tanak led te se riješio aviona na pulskom vojnom aerodromu.

- U lipnju 1991. sam bio pozvan u resorno ministarstvo gdje mi je rečeno da su se u jednom hotelu sastali pukovnik KOS-a i njihov suradnik iz Pule, a sve su snimile hrvatske tajne službe. Ta je osoba iz Pule dobila zadatak da u svakom trenutku mora znati gdje se ja nalazim i da mi se pokuša približiti. Rečeno mu je i da bi mogao dobiti naredbu da me likvidira. Na koncu smo se upoznali, svakih desetak dana bismo se i našli. Jednom sam ga, nakon večere u pulskom restoranu Milan, namjerno doveo u Policijsku upravu. Tamo su bili kolege koji su po cijelom stolu imali rasprostrte topografske karte i nešto ucrtavali. "Otkrio" sam mu da ćemo tu noć napasti vojni aerodrom sa svim snagama i da nema šanse da ne uspijemo. Ostao je smiren, nije ništa rekao. Međutim, kad sam mu rekao da bismo mogli na još jedno piće, odjednom mu se žurilo. Čim je otišao od mene, javio je informaciju. Istu noć su se digli svi avioni iz Pule i otišli negdje drugdje. Uglavnom, mi smo ih se riješili. Kad je završio rat, pozvao sam ga na kavu. Sve sam mu sasuo u lice, da je služio u vojnoj policiji na Batajnici, da ga je tamo vrbovao KOS, da znam da je u jednom hotelu dobio zadatak da mi se približi, a onda, ako mu to narede, i likvidira. Na kraju sam mu kazao: "Ti si čovjek bez morala. Nemoj me više pozdravljati po gradu, samo se makni kad me vidiš".

Prebjeg KOS-ovca

Nisu svi KOS-ovci ostali vjerni bivšem sistemu. Kijurko se poznavao s jednim koji je na koncu imao jako vrijedne informacije i podijelio ih s hrvatskom stranom.

- Načelnik KOS-a u Puli je u to vrijeme bio Marko Čalušić. I on je, isti dan kad i admiral Vladimir Barović, zapovjednik s kojim smo pregovarali o mirnom odlasku vojske iz Pule, dobio premještaj u Split. Otišao je dolje, bio 15, 20 dana i onda svog pretpostavljenog Ljubišu Bearu (čovjek koji je sudjelovao u pokolju u Srebrenici, op. n.) zamolio da na sedam dana ode u Pulu po obitelj. Kad je došao u Pulu, javio mi se i rekao da je vojni dezerter. Bojao se da će ga, ako otkriju gdje se nalazi, likvidirati drugi pripadnici KOS-a. Obećao sam mu zaštitu u zamjenu za informacije koje bi nam bile od koristi. Sve nam je dao. Pa i spisak KOS-ovaca u Istri. Cijelu Istru su imali pokrivenu sa svojim suradnicima. Bila je to najmoćnija služba. Dao nam je dragocjene podatke o nekim mjestima u Hrvatskoj koja su trebala biti raketirana pa smo na vrijeme reagirali i spasili puno civila. Sve što nam je otkrio ispostavilo se istinitim. Sredio sam mu nakon toga kontakt s Josipom Perkovićem, koji je u to vrijeme formirao obavještajnu Hrvatsku izvještajnu službu (HIS), jer je izrazio želju da prijeđe na našu stranu, imao je iskustva u tom poslu. S obzirom na to da je dva mjeseca čekao na povratnu informaciju, dosadilo mu je. Ukrcao se na koncu na neki brod i otišao ploviti. Mislim da se nakon rata vratio u Pulu i tu je na koncu i umro. Inače, KOS je u Puli imao sjedište u sadašnjem hotelu Veli Jože. U toj su zgradi imali i konspirativne stanove.

Iako bismo satima mogli slušati Kijurkove zanimljivosti o događajima i osobama s početka '90-ih, povod za razgovor je 30 godina otkako je JNA mirno napustila Pulu. Kijurko nas podsjeća na jedan detalj koji se dogodio prije samog odlaska vojske. Naime, jedan je oficir JNA bacio bombu na interventnu jedinicu pri čemu je nekoliko policajaca bilo ranjeno. Tog su oficira, prema njegovim saznanjima, uhapsili, ali ne zna što se poslije s njim dogodilo.

Bivši prvi čovjek istarske policije zapravo je jedini živući svjedok pregovora koji su se vodili između civilne vlasti i vojske. Naime, osim Delbianca i Štokovića i Kijurka, tu je bio i admiral Vladimir Barović, kasnije njegov zamjenik Dušan Rakić, koji su redom pokojni, a sjedili su s druge strane pregovaračkog stola. Barović je na Kijurka očito ostavio pozitivan dojam. Taj je admiral bio čovjek koji se, suprotno od Kijurka, našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. "Barović je te 1991. imao 51 godinu, bio je prilično razuman, smiren, profesionalac u svom poslu. Na sastanke s nama je dolazio u civilu. Vrlo brzo, niti dva mjeseca nakon što je preuzeo zapovijedanje u Puli, bio je pozvan u Beograd. Tamo je dobio odriješene ruke da napadne i civilne ciljeve, odnosno da radi što god hoće", kaže Kijurko. Poznato je Kijurkovo svjedočanstvo da je Barović iz Beograda došao jako potišten te je Delbiancu i njemu prvi put spomenuo suicid, koji će kasnije, nakon premještaja iz Pule u Split, počiniti na Visu.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum