Najbolji u Hrvatskoj
FOTOGALERIJA / Antonio ima 14 godina, ustaje u pet ujutro i brine o 50 krava. Svaku zna po imenu
Fotografija 1 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 2 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 3 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 4 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 5 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 6 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 7 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 8 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Fotografija 9 / 9(Snimio Milivoj Mijošek)
Ima tek 14 godina. I svako jutro ustaje u 5 sati, bilo ljeto ili zima, kiša ili sunce, ne bi li očistio i pomuzao svoje krave i pustio ih na ispašu. I ne, nije riječ o predlošku za kakav film, već svakodnevica mladog Galižanca Antonia Deghenghia. Svaku kravu zna poimence, što nije zanemariv podatak kada se zna da ih na OPG-u Deghenghi, kojeg vode njegovi roditelji Domenico i Svjetlana, ima čak 50-ak.
Svaka krava ima ime
Ozbiljnošću odraslog čovjeka priča o svojim svakodnevnim obvezama, a lice mu zasja pri pogledu na živa bića kojima je okružen na obiteljskoj farmi. Ima tu i teladi, starih svega 10-ak dana, onih nešto starijih od mjesec, dva, ali i odraslih krava. Na dar je dobio i kobilu, hladnokrvnjaka, kojeg drži na posebnoj ispaši i povremeno uživa u jahanju, a na farmi žive i kokoške, svinje, ovce, koze...
- Svaka krava ima ime, kaže nam Antonio dok nam ih redom navodi - Matilde, Nada, Ljuba, Sonja, Antonia, Lola, Anđela, Vesna, Petra..., i otkriva nam kako nema favorita, sve su dobre.
- Ne bi vjerovali, ali svaka ima svoj karakter, strukturu, različita vimena, kaže nam Antonio i pokazuje i one s rogovima i one bez rogova i one kojima su rogovi maknuti. Žive između 10 i 12 godina, kaže nam, a postižu između 700 i 900 kilograma.
I nije da mu posla fali, jer kada ne brine o životinjama, treba pobrati ulike, zasijati krmno bilje, kositi, jer obrađuju između 60 i 70 hektara poljoprivrednog zemljišta. A Antonio i u svemu tome pomaže, vozi i traktor, nerijetko dođu i rođaci u pomoć, a vrlo često ugosti i svoje prijatelje iz razreda koji se odazovu i rado mu pomažu. Ljeti ponekad noću prebacuje sijeno, jer je, kaže, manje vlage, a i temperature su niže pa je lakše raditi.
Stigne on i na ples, član je lokalnog folklornog društva iz Galižane, a često s prijateljima, pogotovo ljeti, zapne i do kasno navečer vani u igri i razgovorima. Tada je, priznaje nam, malo teško probuditi se rano ujutro, ali posao zove i izgovora nema.
No, nije njemu to teško. Dok gleda na cijelu tu farmu lice mu sja od ponosa.
A ponosan je i tata Domenico. Nedavno su, naime, proglašeni najboljim OPG-om u Hrvatskoj na 13. izboru pod nazivom "Zlata vrijedan", kojeg organizira Večernji list u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Ovogodišnji izbor okupio je 21 obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, po jedno iz svake županije i Grada Zagreba. Projekt već trinaestu godinu predstavlja hrvatske poljoprivrednike i njihova gospodarstva, ističući znanje, rad, odnos prema zemlji i životinjama, obiteljsku tradiciju te uključivanje novih generacija.
Nespremni za nagradu
No, razlog za ponos tate Domenica ne leži samo u činjenici da je netko prepoznao i vrednovao njihov rad, već što vidi sigurnost i nastavak obiteljske tradicije u sada već četvrtoj generaciji.
- Počeo sam raditi s kravama kad sam imao svega 11 godina. Tada mi je nono Bruno poklonio telicu i od tada do danas, nakon punih 18 godina, eto nas na više od 40 krava koliko ih danas imamo na imanju u Galižani. Antonio je uz mene radio od malih nogu, ali ne zato što sam ga tjerao. Ne, on je to jednostavno prihvatio kao svoj poziv. Ispočetka sam ga kontrolirao, ali on je vrlo brzo sve sam savladavao i sada samo napreduje i preuzima sve više i poslova. Mnogi su mi govorili "šta ga pustiš?", ali šta da mu radim kad on to sve odrađuje bez da mu se išta kaže, on to jednostavno voli, kaže nam tata Domenico.
S obzirom da posla s tolikim životinjama doista ne fali, pomažu mu i supruga Svjetlana, a uz Antonia, ima i kćerku, Antoniovu sestru blizanku Carmen, te najmlađeg 6-godišnjeg Luku koji svo slobodno vrijeme također provodi na farmi. I ovom prigodom bio je naš vodič, pokazivao farmu, vrsno baratao brojkama - na hrvatskom i talijanskom jeziku - a u školu još i ne ide. Ruku pomoći daje i nona Daria.
Otkad su proglašeni za najbolji OPG u Hrvatskoj pozornost javnosti se ne stišava, a oni vremena za tu medijsku slavu i nemaju previše.
- Moram reći da se mi nismo sami niti kandidirali. Iz županijske službe za poljoprivredu su nas negdje u svibnju mjesecu obavijestili da nekoga moraju kandidirati u dijelu stočarstva, uz kandidaturu maslinara i vinara, te da ćemo to ove godine biti mi. Nisam puno o tome niti razmišljao, jer nisam mislio da bi me mogli izabrati. No, onda su nas jednog dana početkom kolovoza zvali organizatori izbora i rekli da smo ušli u finale i da dođemo na proglašenje u Zagreb. Niti to nisam želio, rekao sam im da nemam vremena sada ići u Zagreb i neka nagradu daju nekom drugom, ali su me upozorili da ne mogu tako jer sam bio u konkurenciji i da moram doći.
I tamo smo Antonio i ja 24. rujna otišli na svečanu večeru. Kako su rang listu čitali od zadnjeg mjesta prema prvom nisam previše obraćao pažnju i kako se približavalo, četvrto pa treće, drugo mjesto, mislio sam da su nas preskočili jer su oko nas stvarno bili vrsni poljoprivrednici, a onda nas je ministar prozvao kao pobjednike. Antonio i ja smo se samo pogledali u čudu. Najiskrenije, nismo se tome nadali i stvarno smo se iznenadili ovom pobjedom, gotovo u dahu ispričao nam je Domenico Deghengi.
I mama Svjetlana priznaje da su ona i kćerka čekale njihov poziv da čuju kako su prošli, no umjesto poziva stigla je SMS-om fotografija s nagradom na stolu.
- Ništa mi nije bilo jasno. Zvala sam Carmen da pogleda i šta joj se čini. Isprva nismo ni bile svjesne da su nam to oni poslali fotografiju svojeg stola i nagrade koju su osvojili, kaže Svjetlana.
Radni dan pun aktivnosti
Inače, na ovoj farmi uzgajaju mahom simentalsku rasu krava, godišnje proizvedu oko 150.000 litara, a to, već gotovo dva desetljeća, prodaju mljekari Vesna Loborika. Imaju i nešto mesa za svoje potrebe, prodaju i telad, godišnje ih imaju između 25 i 30 - a prodaju i maslinovo ulje.
Na pitanje može li se od poljoprivrede živjeti, Domenico odgovara potvrdno, ali odmah i pojašnjava "ali treba raditi".
- U ovom poslu nema "danas neću ići na posao, ne da mi se, ne mogu". Ove životinje traže da ih se svaki dan pomuze, očisti, nahrani. Već u 7 sati ujutro stiže mljekar i sve to mora već biti obavljeno, dalo se nama to ili ne, kaže nam.
Sve se životinje kreću na otvorenom i samim time su zdravije, a proizvod kvalitetniji. U slučaju nekih povreda ili zdravstvenih problema, imaju odličnu suradnju s Veterinarskom stanicom u Pazinu, ali na sreću toga nema puno.
Radni dan im, dakle, počinje u 5 sati. I prije prve jutarnje kave, odmah se pripremaju muzilice i kreće mužnja kako bi do 7 sati mlijeko bilo spremno za isporuku. Potom slijedi hranjenje krava i čiščenje štala, čišćenje opreme i hladnjaka, a tek onda se može planirati doručak i kava.
Već oko podneva životinjama se daje još jedan obrok u vidu koncentrata i sijena, a oko 18 sati slijedi večernja mužnja. U međuvremenu rade se i ostali poslovi poput sjetve, košnje, brige o drugim životinjama ili, kao ovih dana, berbe ulika. OPG ima i 500-injak stabala maslina, od kojih dobiju između 600 i 700 litara maslinovog ulja. Osim toga, Antonio im je kući donio kozu pa su imali dva kozlića i othranili ih na dudu, pa je stigao par ovčica, a nerijetko imaju i blizance telce, otkriva nam kroz smijeh mama Svjetlana, i pojašnjava da je to često predmet zafrkavanja s obzirom da su i sami imali djecu blizance. I dok su svi orijentirani na farmu i život oko nje, kćerka Carmen ovdje i ne zalazi često, ali se njena ljubav prema kuhanju izvrsno nadopunjuje s poslovima ostalih članova obitelji.
Obiteljska tradicija ima budućnost
Nagrada za najbolji OPG bila je 5.000 eura i taj će im novac, kaže tata Domenico, dobro doći jer na farmi troškova uvijek ima.
- No, osim novčanog dijela, nagrada nas je stvarno iznenadila i potvrda je kvalitete našeg rada i poticaj za dalje. Izuzetno smo na ovu nagradu ponosni jer je stvarno nismo očekivali, priznaje nam na kraju tata Domenico.
Pitamo Antonia, sada osmaša, je li odlučio što dalje. Bez razmišljanja odgovara - Poljoprivredna škola u Poreču.
- Htio sam za veterinara, ali toga ima u Zagrebu, a mama je mislila da sam ipak premlad da me pusti samog u glavni grad pa je odluka pala na Poreč, kaže.
Ostavljamo obitelj Deghenghi u planovima za početak berbe maslina što je sljedeće u kalendaru radova, dok nam Antonio iskreno priznaje da mu je neviđeni medijski interes, kojeg je ova nagrada donijela, zadala i malo problema. Kako nam je pristojno pojasnio, malo su se svega i zasitili jer "imaju previše dela da bi gubili vrijeme"!
A kako je rečeno na dodjeli priznanja, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva nastavlja podupirati ulaganja u razvoj gospodarstava, prijenos znanja i tehnologija te uključivanje mladih u poljoprivredu, a upravo je obitelji Deghenghi primjer međugeneracijske suradnje i nastavka poljoprivredne tradicije. Jer s Antoniom uz sebe, tata Domenico nema briga o nastavku obiteljske tradicije.
