Utrka divova
Mladenka Buić, poznata ultramaratonka iz Marčane, pregazila Alpe
(Privatni album)
Motivacija te pokrene, a disciplina te dovede do cilja! Upravo je to ovih dana dokazala istarska ultramaratonka Mladenka Buić, omiljena Mady iz Marčane, koja je nakon lanjskog odustajanja, ove godina završila toliko željenu i zahtjevnu utrku Tor des Geants - TOR330, odnosno "Utrku divova" u talijanskim Alpama i time postala prva Hrvatica koja je uspješno završila ovaj teški ultramaraton.
Prošlogodišnji neuspjeh na koji su je natjerali problemi s plućima i disanjem, bili su samo dodatni poticaj da nastavi još marljivije i revnije trenirati i vrati se još jača i odlučnija. Veliki ispit izdržljivosti bila je ovogodišnja utrka sto milja Velebita koju je uspješno savladala pa je slijedeći cilj još jasnije postavljen - TUR330 ili ništa!
U šest dana pet sati sna
- Ova utrka se s razlogom zove "Utrka divova" jer ti doista treba i fizička i psihička divovska priprema, a kada je završiš kaže se "you are giants!", s ponosom ističe Mady.
Start i cilj ove 336 kilometara duge utrke s čak 26 tisuća metara visinske razlike, je u Courmayeuru, što je Mady savladala za 148 sati i 15 minuta. A veličinu ovog uspjeha zorno dočarava podatak i da je od 1.117 sudionika, u cilj ušlo njih 690, među kojima i Mady kao 84. u ženskoj konkurenciji.
- Glava je bila jaka i motivirana, tijelo spremno i znala sam da ovu trku moram odraditi ove godine. Ili nikad! Nije bilo treće opcije. I bilo je teško, psihički, emotivno, pogotovo pred utrku, puno sam trenirala, odlazila u Sloveniju i "peglala" uzbrdo-nizbrdo, i doista sam bila spremna. Ali s ovakvim utrkama nikad ne znate, možete dobro startati, a onda vas već u prvih deset kilometara nešto uhvati i kraj priče. Zato je u meni i bilo toliko emocija, jer nisam znala što me čeka. Iskreno, odmah na početku počela sam imati problema sa želucem i dosta sam se s tim borila, jer zbog tih bolova nisam mogla jesti, ali sam se sama iz toga morala izvući i jesam. U tome i jest poanta - sam si sa sobom i moraš naći snagu, pomoći si sam. Ja sam si kombinirala hranu, pa sam u startu jela slano, pa prešla na suhe šljive, pa čaj, u međuvremenu sam i povraćala, ali u tom momentu sam i došla k sebi i krenula još odlučnije, gotovo u dahu nam je ispričala Mady.
Problemi ipak nisu nestali pa su se pojavili i nesanica pa nagla potreba za spavanjem pa halucinacije...
- Ne možeš spavati svugdje jer je jako hladno i nije dopušteno. Duž staze su uređene stanice gdje se nalaze i kreveti, ali ti doslovno moraš planirati gdje ćeš stati i koliko ćeš spavati, ali prije svega moraš vidjeti jesu li kreveti slobodni. Ako nisu, čekaš da se netko digne pa ti legneš. Nema tu ni plahti ni deka, tako da to i ne bi mogao svatko. Ja sam ukupno u šest dana trčanja spavala nepunih pet sati. U bazama bi nam bile okrijepe i suporteri i pomoć, od medicinske do masaže, tretiranja žuljeva... Tu trebaš napuniti mobitel, provjeriti radi li čeona lampa, dakle spremiti sve i onda ići spavati. Ja bih navila buđenje za 45 minuta i zamolila mojeg suportera da me kontrolira dal sam budna, odnosno da me probudi ako vidi da i dalje spavam. I tada bih nastavila dalje. A to je stvarno teško, ideš u mrak, u zimu iz tih toplih kreveta... na nekih 5, 6 stupnjeva koliko je bilo vani na tih 3.000 metara nadmorske visine. Teško je to, stvarno, priznaje nam Mady.
Preživjela nekoliko padova
Vrijeme im je ipak, za to podneblje, bilo idealno za trčanje, nije bilo kiše niti lošeg vremena, što se znalo događati ranijih godina, a ponekad uzrokovati i prekid utrke.
- Problem je što je tu puno visinske razlike i usponi su stvarno dugi i naporni i traju, traju. Zato su te baze i stavljene prije uspona da se dobro za njih pripremiš, jedeš, opskrbiš gelovima i tekućinom i kreneš dalje. Zbog napora i umora naravno da krenu i neke nerealne misli, a ja sam najviše halucinirala da sam rob, da robijam i skupljam nekakve točke - to su ustvari bile oznake koje su svjetlile u mraku - a meni se činilo da skačemo okolo po kamenjaru i da ih skupljam. Čak sam si umislila da ću se ići kući istuširati i da ću se onda vratiti nastaviti raditi. Sad je to smiješno, ali to su sve igre u glavi koje doživljavaju trkači. Jedna je Poljakinja trčala sa mnom i u jednom se trenutku otišla odmoriti, a ja sam mislila kako me mogla pustiti da radim, dok se ona odmara. Eto, to su igre uma. A kad smo već kod tuširanja, negdje oko srijede prestala sam se tuširati i mijenjati čarape, jer sam znala da imam žuljeve, ali nisam to htjela niti gledati, jer sam mislila kako samo gubim vrijeme, umjesto da idem malo odspavati i nastaviti dalje. To sam usput ispričala jednom Talijanu, kad mi je na nekoj od idućih stanica njegova žena donijela dva para čarapa. Valjda su mislili da ih nemam, ali sam im uspjela objasniti da nema potrebe, jer samo ne želim gledati što sam si napravila na tabanima i gubiti vrijeme, ispričala nam je kroz smijeh ovu anegdotu Mady.
Ali nedaćama nije bilo kraja. Tijekom same završnice utrke pala je nekoliko puta, jednom ju je pokupio drugi trkač, u dijelu staze je spašavala živu glavu jer je skoro pala u provaliju, kotrljala se i zadnju nizbrdicu, razbila usnicu.... Sve to vidjeli su i gledatelji te su usput vikali za Mady "You are a supergiants".
- Valjda su vidjeli što sam sve pretrpjela, padala i dizala se, nastavljala dalje bez predaha i nisam htijela stati pa su mi oni dali podršku svojim vikanjem. Mislim da u cilju nitko nije tako loše izgledao kao ja, kaže kroz smijeh Mady.
Bit će toga još...
Ulazak u cilj bio je ispunjenje sna. Uzeti hrvatsku zastavu, dok publika viče "Luka Modrič, Luka Modrič", utrčati u Courmayeuru kroz ciljnu ravnicu ravno u ruke svojeg suportera nešto je što i danas još nije našlo put do svijesti u tom vrtlogu emocija. Mady neskriveno priznaje kako snimku te završnice i dan danas gleda i gleda... i ponovno proživljava svaku emociju, svaku suzu koja stišće grlo i svaki otkucaj srca koji se glasno čuje.
- Osjećala sam tada, a osjećam i sada ponos i sreću. Priznajem, veliki je to uspjeh, osjećaj da predstavljaš svoju zemlju, vidiš što si sve prošao i uspio. Jer mi, realno, u Istri, osim Učke, i nemamo baš puno uvjeta za treniranje, a imamo jako dobre trkače koji uspješno savladavaju i UTMB i druge teške utrke. Zamislite samo da živimo negdje u planinskom podneblju, i da imamo vremena više trenirati u tim uvjetima, gdje bi nam bio kraj, rezimira Mady.
A dodaje i da je svjesna i drugih ograničenja, od toga da ima redovan posao u Općoj bolnici Pula, da čisti apartmane, skrbi o ocu, a od vremena koji joj ostane ukrade trenutke za treniranje.
- Ja, realno, i ne očekujem previše, znam koje su mi mogućnosti i koje rezultate mogu očekivati. Ali ne mislim stati, sigurno će toga biti još, samo moram malo odmoriti, resetirati tijelo, vidjeti treba li što "popraviti", iako me ništa ne boli, a već jučer sam odvozila i turu biciklom. Ja volim izazove i time se i vodim u odlukama što ću i gdje ću dalje. Neke trke od 10, 15 kilometara tu u Istri i okolici nisu mi više izazov. Istra je stvarno lijepa, ali to sam već prošla i ne bih ponovila iste utrke. Treba mi nešto novo. Iskreno, osim trčanja i bicikla, volim i kajak pa nikad ne znam gdje će me moje odluke odvesti. Ali znam da sve što radim, radim sebi za dušu. Tako će biti i ubuduće, kaže nam na kraju Mady, a mi već s nestrpljenjem iščekujemo novu avanturu. Možda i neki novi naslov "Mady kajakom preko Atlantika"...
