Peroj je središte mnogih istarskih praznovjernih priča
Veliko je zlo snašlo selo Peroj u neko davno doba i zaredale su se neobjašnjive smrti. Žene, koje su na moru prale robu, pale su mrtve nakon što se na njih spustio tajanstveni vjetar. Potom se i oko crkve dogodilo da žene i muškarci iznenada umru. Nisu znali ni za uzrok ni za urok koji je pao na selo. Naime, sve je počelo kad je perojska obitelj otišla raditi na stanciju Negrin, gdje im je umrlo žensko dijete. Preko njezina mrtvog tijela prešla je crna mačka. Ne sluteći ništa, Perojci su tijelo djeteta donijeli u selo i zakopali na cimitar. I zlo je zavladalo.
Ovu priču nalazimo u knjizi "Istarske narodne priče" Maje Bošković-Stulli iz 1959., a ispričao ju je tada 78-godišnji Perojac Andrija Popović. Nastavak jezive priče nadilazi sva očekivanja.
Kad su shvatili mještani da se uzrok neobjašnjivim smrtima nalazi na groblju, odlučili su pustiti pastuha da se kreće preko grobova. Plemenita životinja osjetit će, vjerovalo se, gdje se skriva zlo.
- I tako probali su sve groblje i lijepo je iša (konj, op. n.) preko svih grobova, a kad je doša na taj grob od te male, nije stio ić preko. I ondar su oni otkopali to – tako su kazivali stari – i ona je sjedila lijepo i se češljala i sva crvena je bila, ispričao je Popović.
Prizor krvave djevojčice koja sjedi u svom grobu i češlja se dostojan je najstrašnijeg horora. Uplašeni Perojci zaprijetili su joj motikom i nožem, ali sablast im se samo kezila i smijala.
- Onda se netko sjetio pa su joj kazali crni trn i ona je počela vikati kad je viđela trn. Onda su je proboli s crnim trnom i pun grob krvi je doša. I onaj čas je načinio viher i su ostali njeki mrtvi i potle nije više ništa bilo. Kažu da je to bio vukodlak.
Peroj, pravoslavni otočić u katoličkom moru, selo Crnogoraca doseljenih u 17. stoljeću, pun je nadnaravnih i stravičnih priča. Perojci ljubomorno čuvaju svoju tradiciju i kulturu, i zacijelo su u pričama, kao što se vidi i u ovoj, očuvali elemente predaja iz starog kraja.Perojci 1930-ih pred crkvom sv. Spiridona - jesu li među njima i neki šaljivci koji su kreirali sablasne priče?
- Imali smo takve ljude koji znaju ispričati jezgrovitu i dobru priču. Poznavao sam drugog Andriju Popovića, koji bi lijepo umotao cijelu priču i uvjerio te da je baš tako bilo. Ovaj Popović, koji je ispričao za taj slučaj na groblju, umro je 1960-ih, a govori kao da se to desilo puno prije njega. Dakle, možemo samo nagađati kako se priča nadograđivala, objašnjava danas Nikola Škoko, tajnik DPC-a "Peroj 1657" i dobar poznavatelj lokalne povijesti i običaja.
Svojim pričama Perojci su tako dodatno obogatili ionako bogatu i raznovrsnu istarsku fantastičnu predaju o štrigama i štrigunima, krsnicima i vilama, orku, mori i vukodlaku.
- Tamo na onoj njivi đe je sada vodovod tamo da bi se vukodlaki klali. Vuk bi došao preko devet kunfini i bi zakla vukodalaka – tako su govorili stari – sve klene od vinograda bi pokršili kako su se klali, kazivanje je Todora Popovića zapisano u istoj knjizi Bošković-Stulli.
U Peroju, ne samo da su se pričale slične štorije kao i u ostatku Istre, nego i s fenomenom perojskog popa to selo postaje središte brojnih regionalnih predaja. I ne samo nekad davno - perojski pop kao opća imenica, tajanstvena i nesvakidašnja pojava, prisutan je i u novijim svjedočanstvima. On je deus ex machina, onaj koji rješava nerješive probleme, sve što ne mogu priroda, liječnik i katolički svećenik.
U istoj knjizi zapisano je kazivanje Andrije Popovića o istjerivanju đavla, a koje prenosi kao živopisno svjedočanstvo svojih roditelja o seoskom svećeniku. U središtu je mlada Lošinjka, optužena za krađu sira, koja je lažno se kunući i zazivajući vraga pozvala samog vraga da je obuzme. Opsjednutu i mahnitu vodili su je doktorima, a posljednja je nada bio - perojski pop.
"To je bio pop Jovo. I onda su došli u Peroju, tu su u jednoj kući osam dana stali. U crkvu su je poveli. Kad bi se čula zvona da zvone, onda bi pljuvala, vikala. Dva čovjeka krupna su je vodili u crkvu ma isto se otrgnula. Pop je na nju molio knjigu, evanđelje – tako su govorili..."
Perojski pop Jovan Maričević
Pop se molitvom dugo borio s đavlom; nečastivi je bio sve slabiji pa je pristajao na popove uvjete da napusti i tijelo i Peroj.
- I onda je otišo i potle je ta ženska bila slobodna i su donijeli popu dare. Moj otac i mater su kazivali da su to viđeli, ispričao je Popović prije gotovo 70 godina.
Pop kojeg spominje zaista je postojao – to je Jovan Maričević, koji je u Peroju službovao od 1880. do smrti 1908. godine. Kuća svećeničke obitelji Maričević, izgrađena 1787., dala je trojicu perojskih paroha.
- Na portretu Jovana Maričevića, s tim prodornim očima, vidi se kakav je dojam mogao odavati ljudima. Pogotovo katolicima, čiji sveštenici nemaju brade i dugu kosu. Kažu da u njegovo vrijeme nije trebalo zvoniti kad bi dolazilo nevrijeme, nego bi on krstom napravio znak prema nebu, a oblaci bi se sami otvorili i raspršili. Dovoljno je da se to jednom dogodilo i da priča ide dalje, kaže Škoko.
U kultnoj knjizi Drage Orlića "Štorice od štrig i štriguni" zapisano je: "Žena ka nima mlika nek cilu noć bude gola u štali z kravami. Ako to ne pomore, rabi poj poli popa u Peroj". Za svako slabo u kući najbolji je bio perojski pop, pričali su stari Istrijani. "Za sve je ima medežiju. A rabilo mu je donesti samo črnu kokoš za plaću," piše u istoj knjizi. Uvijek se govorilo da starovirci, kako su zvali ortodoksne kršćane, znaju neku molitvu više nego ostali. Pogotovo kad je zdravlje u pitanju.
- Tako je barem bilo od 19. stoljeća. Ali pričati o perojskom popu samo u kontekstu Jovana Maričevića bilo bi pogrešno. Nastavilo se to i dalje, i s Nikolom Popovićem i s Petrom Maričevićem (Jovanovim sinom, umro 1950., op. n.), i sa svim ostalima. Nastavlja se tako i danas nakon što ljudi isprobaju sve što mogu da ozdrave. Imali smo potvrđena izlječenja i u novije doba. U suštini za ozdravljenje treba naći vjeru i mir. Kaže se da zdrav čovjek ima 1.000 želja, bolestan samo jednu, ali kad se bolestan izliječi i opet ima 1.000 želja, kaže Škoko.
O perojskom popu pisao je i Mate Balota u "Tijesnoj zemlji".Peroj je središte mnogih istarskih praznovjernih priča i narodnih predaja (Snimio Zvjezdan Strahinja)
"U razgovorima Peroj je bio tajanstveno mjesto i nikad se direktno nije izgovaralo. Poša je tamo, šaputale su žene, a to je značilo da je muški iz kuće s crnom kokoši pod koretom, tajno da ga nitko ne vidi, otišao noću pravoslavnom popu u Peroj da blagoslovi bolesničke haljine. Jedina pravoslavna parohija u Istri imala je privlačnu snagu", napisao je Balota. I po deset su sati iz svih krajeva Istre hodali nesretnici do starovirskog popa - velikog, neobičnog, bradatog i oženjenog. On može ono što drugi ne mogu!
- To za crnu kokoš mi u Peroju ne znamo ništa. Vjerujem, kako je cijela priča bila mistična, da se tako htjelo dodati još malo atmosfere. Crna kokoš nema nikakvo vjersko značenje, više mi to liči na neki okultizam, da ne kažem - na vudu. Sveštenik je sigurno nije tražio, a sigurno su mu donosili cekine ili pršut ili ono što su imali i mislili da vrijedi. Popu je trebao samo molitvenik, svijeća, kandilo i sveta vodica. Vjerojatno je i čitao na crkvenoslovenskom, što im je bilo još tajanstvenije, priča Škoko.
Da su se popu donosili konkretni darovi govori i sljedeća anegdota, vjerojatno iz poratnog vremena. Od Marane prema Peroju spuštao se čovjek iz središnje Istre kako bi od popa zatražio izlječenje za neku ženu. Pred Perojem je u maslinama zatekao seljana i pitao ga gdje može naći popa te mu objasnio zašto ga treba. Čovjek s masline mu je odgovorio da će popa ovih dana teško naći, nego, ako ima sliku žene, da mu je da pa će je on predati popu. A onda ga je pitao ima li još nešto za popa, na što je došljak iz kape izvadio zlatnik. "Sve ću mu ja to dati, ništa ti ne brini, samo odi doma i sve će biti u redu", rekao mu je čovjek. Cekin, kaže Škoko, sigurno nije predao popu.
Fenomen uvjerenja da druga religija ima jače moći nije specifičan samo za Istru i Peroj. Alberto Fortis u "Putu po Dalmaciji" opisuje kako se u 18. stoljeću kršćansko stanovništvo za krajnju pomoć u nevolji obraća islamskom svećeniku, dok su muslimani pribjegavali kršćanskim svetištima. Kršćani su, tako, nosili zapise koje bi hodža ispisao na arapskom, a muslimani amajlije s likom Madone.Perojke u vrijeme dok se trebalo plašiti i vukodlaka i mrtvih i drugih sablasti
"Uputili su me popu u Peroj. H ten popu druge vire svi su hodili kad je rabilo ča načiniti proti štrigerij", svjedočanstvo je žene iz Bibići, koju nalazimo u Orlićevoj knjizi. Noću su je opsjedale tri velike tajanstvene žene, a danju bi patila od teških zdravstvenih tegoba. U Peroju joj je pop od svojih halja načinio malu torbicu, božak, koji je trebala nositi uz sebe. Upozorio ju je i da sutradan mora odbiti susjedu koja od nje zatraži soli ili kruha, jer da je ona jedna od štriga. Sve je žena iz Bibići napravila kako je starovirski pop naputio. Druge noći čula je jezivo jecanje, a u korti je opet vidjela one tri strašne ženske. Jedna od njih, ona susjeda, šaptala je demonskim glasom: "Blago tebi ča imaš to ča imaš! Ko ne biš pošla z nas", misleći na božak perojskog popa. I onda je krenulo strašno lupanje po prozorima pa se naglo sve umirilo. Nakon toga nitko je više nije uznemiravao, a božak je, kazala je, nosila sve dok nije otišla u – partizane!
Istarski su narod u prošlo doba morile mračne neobjašnjive sile: mrtvi koji lutaju, more koje dave u snu, popovi bez glave koji tule, štrige koje se tuku s krsnicima na križinama. Nije drugačije bilo ni u Peroju.
- Pričali su mi stariji za krsnike i da su uvijek bili na nekim križanjima. Uglavnom su ih viđali prema Veljoj lokvi. Djeca su nekad bila po cijeli dan vani s kravama, a kad bi se vraćala kući svašta su mogla vidjeti u mraku. A štriga je bilo i u naše vrijeme. Ako bi išli na more i prolazili pored određene kuće, a ta te žena pozdravi, tada nemoj ni odlaziti, nego se odmah vrati nazad, jer taj dan nećeš ništa uloviti, priča Škoko.
U knjizi Bošković-Stulli iz 1959. zapisano je kazivanje Mitra Vučetića o ovčaru Vasi Vučeriću, navodnom krsniku. Vasi su se jednom, dok je čuvao ovce, u stado ugurale i koze koje su zapravo bile štrige i napale ga. No kako Vasi po rođenju babice nisu zašile košuljicu pod pazuh s kojom je rođen, čime krsnik po istarskoj predaji gubi nadnaravne moći, tako nije imao ni force protiv štriga.
Nikola Škoko: Štriga je bilo i u naše vrijeme (Snimio Zvjezdan Strahinja)
"I one su bile jače, su ga bacile u more. A i tu se nekako on izvuka iz tog mora. Ujutro kad je došao doma, on hi je pozna koje su sve te štrige i da je poša po kućama i ni je zastrašio da neka ni bude zadnji da se š njim diraju. To je on priča, taj stari tako", ispričao je Mitar Vučetić.
U to vrijeme bez TV-a i mobitela ljudi nisu samo pričali priče nego su ih i stvarali. Skupina šaljivih Perojaca jednom je mještaninu, dok je bio sam kod kuće, postavila dva ćuka na stol. Ptice su bile uplašene, stajale su na mjestu, a on kad ih je vidio, od straha je pobjegao u krevet i pokrio se plahtom. Takvog ga je našla žena i začudila se što mu je.
"Nosi te vrag s vragom, tamo su ti oni vražji mater i otac na banak, poćeraj to fora", zavikao je na ženu, vjerujući da su ćukovi njezini pokojni roditelji. Strašljivac je bio materijal za škerce. Drugi put su mu s krova kroz dimnjak provukli neku žicu do vatre i vukli kotlić gore-dolje. I opet se uplašio i opet zavukao u postelju.
Koliko su daleko išle šale pokazuje priča iz 1930-ih. Skupina Perojaca odnijela je jednom čovjeku pulića na tavan; čovjek je navečer čuo buku na šufitu, otišao gore i u mraku dotaknuo nešto veliko dlakavo. Uplašili su se i on i pulić i nastala je strka. Istrčao je do oštarije vičući: "Sotona! Sotona!". Dok se s pojačanjem vratio nazad, šaljivci su pulića već skinuli s tavana, a gazda kuće uporno se kleo da je zaista nešto strašno bilo gore.
- Da se nije saznalo za njihovu šalu svašta bi se iz te priče izrodilo. Jedan se za vrijeme Drugog svjetskog rata sakrio u grob Maričevića da ga ne bi uhvatili Nijemci. Oni koji su čuli nešto iz groba umrli su od straha, pa je i iz toga moglo svašta nastati, priča nam Nikola Škoko.
Mašta je u davno vrijeme bila moćna, a objašnjenja čudnih pojava bila su nemoguća ili čak nepotrebna. Perojac Savo Vučerić prije 70-ak godina ispričao je povjesničarki i folkloristici Maji Bošković-Stulli i sljedeću priču: "Kad bi išli puton u mraku pa bi viđeli svijeće da gore, to su duše mrtvih. Moj djed je iša iz Barbana u Vodnjan pa ga je pratila jedna velika svijeća, kai oganj, sve do naše granice".