Mladenka Buić, omiljena Mady među trkačima, jedna od najupješnijih ultramaratonki Istre, ovih je dana upisala još jednu nevjerojatnu utrku na listu svojih uspješno odrađenih izazova. Dosad je ova medicinska sestra Opće bolnice Pula iz Marčane uspješno odradila Ultrabalaton u Mađarskoj, Ultra Trail Vipava u Sloveniji, jedina je Hrvatica bila 2022. na Ultra Trail du Mont Blanc..., a sada je uspješno stigla u cilj odradivši sto milja Velebita.

Ekstremna vrućina

Dionicu dugu 160 kilometara od Starog Grada Paklenice do Senja i visinske razlike od nevjerojatnih 7.500 metara odradila je u 48 sati i 50 minuta. Koliko je to značajan uspjeh zorno govori podatak da se na ovu utrku odvažilo svega 29 trkača, onih najspremnijih, od kojih četiri žene, a da su u cilj ušli njih 15, uključujući sve četiri žene! Mady kao trećeplasirana.

Ljepota i surovost Velebita (Privatni album)

- Startali smo u subotu 20. lipnja u 8 sati ujutro i bio je to prvi otežavajući faktor, jer je već bilo ekstremno vruće, a najveći dio visinske razlike, nekih 3.500 do 4.000 metara bilo je upravo u tom prvom dijelu koji je bio samo uspon. Tada je već bilo 35 stupnjeva i stvarno je bilo teško trčati. Po noći je temperatura padala na 29 stupnjeva i nije bilo baš puno lakše. Cijela je utrka imala šest dijelova na kojima se mjerilo vrijeme, odnosno postojao je time limit kojeg nismo smijeli probiti jer bi automatski bili isključeni iz utrke. Bilo nas je 29 na startu, nekima je to bilo i prvi puta, a meni je ovo bio treći odlazak na Velebit, iako prvi puta na sto milja što mi je bila velika želja. Prvi puta sam 2021. s ekipom odradila 22 kilometra pa sam bila drugi put na 42 kilometra, ali su onda ukinuli 160 kilometara i to mi je ostalo kao želja sve do sada kada su vratili sto milja, a ja se odmah prijavila, kaže nam Mady.

Tijekom utrke, priča nadalje, prvih 45 kilometara bila je baš trka, svi su se doista natjecali i utrkivali, hvatali pozicije, a nakon toga, kaže iskreno, počelo je preživljavanje.

(Privatni album)

- Nakon tih 45 kilometara, utrka se pretvarala u to kako uopće doći do cilja. Prema preporuci organizatora, bilo je poželjno kretati se u grupama, jer ih je valjda bilo strah da ne naletimo na medvjeda ili ako se netko povrijedi da dobije pomoć na vrijeme, pa smo tako i mi trčali u grupi od pet i krenuli zajedno prema cilju. S obzirom da je bilo izuzetno toplo, dijelili smo svaku kap tekućine koju smo imali, a bila nam je, vjerujte, potrebna. Ja sam na startu uzela dvije litre vode i, iako nije bilo službene okrjepe duž staze, imali smo šterne, bunare, odakle smo mogli uzimati vodu. Bilo je poželjno i da imamo suport uz stazu, pa je tako moja pratnja nosila kanistre s vodom gore uz brdo, iako je bio dosta nepristupačan teren, ali sve između bio je pravi pakao. Pokazalo se na stazi da ta voda nije bila niti izbliza dovoljna. Bili smo ekstremno žedni, toliko da nam je svašta padalo napamet. Meni je, recimo, bez zezanja, palo napamet da kada idem mokriti, pijem tu tekućinu jer sam bila toliko dehidrirala da više nisam znala što ću. Očaj me hvatao. Bilo je stvarno teško, iskreno će Mady.

Plan utrke (Privatni album)

U konačnici, kaže, vrućina je napravila svoje, a teška, brdovita i zahtjevna staza učinili su ostalo. No, nakon svega, osim bolnih i krvavih žuljeva, neprospavanih noći i dehidracije, drugih tegoba i nije imala. Kaže, nema niti upalu mišića niti ju je išta drugo boljelo, baš kao da nije niti trčala i toliko se dobro osjeća da već razmišlja o odlasku na Učku, do Plomina... ali zna da mora još malo dati tijelu vremena za oporavak.

Noć usred Velebita

- Zanimljivo je što sve čovjek izdrži. Ja sam recimo zahvalna tijelu što mogu doslovno zaklopiti oči na dvije, tri minute i odmah nastaviti dalje kao da sam spavala. Toliko sam do kraja bila dobro da smo zadnjih 20 do 30 kilometara doslovno opet trčali, bila je nizdbrdica pa smo iskoristili svu snagu koja nam je preostala i otrčali tih zadnjih nekoliko desetaka kilometara. Bilo je dosta teških dionica koje nije bilo moguće otrčati, onda je tu još i noć usred Velebita što nije ugodno, ali, iskreno, nije me bilo strah. Imala sam sve spremno i sprej za medvjede i šuškavac, sat, telefon, sve napunjeno, i hranu i samo išla naprijed. Neki su govorili da su čuli nešto, vidjeli medvjeda, ali ja nisam vidjela ni čula ništa niti me bilo strah. Moj trener Enver u Rojcu rekao mi je da se žene ne boje medvjeda i to me držalo cijelo vrijeme, kroz smijeh nam kaže Mady.

Mady Buić tijekom odmora na Velebitu (Privatni album)

Bili su, dodaje, cijelo vrijeme u grupi, iako ona osobno, otkriva nam, i nije tip koji funkcionira u grupi.

- Ljepše mi je samoj, u mojem ritmu s mojim mislima, volim slušati svoje tijelo i biti sama sa sobom. Nije mi trebala motivacija, bila sam spremna i u glavi i u tijelu, imala sam dobru logistiku i strašnu želju odraditi ovu utrku do kraja. Čak i kada su mi sugerirali da odustanem ako mi je teško, nije mi to padalo napamet. Štoviše, dalo mi je još više force da ustrajem i odradim to što sam toliko željela, kaže nam Mady.

A dok je trčala, priznaje, razmišljala je, nevjerojatno-ali-istinito, o braniteljima Hrvatske.

Kretanje je bilo preporučljivo u grupama (Privatni album)

- Razmišljala sam o ljudima koji su ovdje bili za vrijeme Domovinskog rata. Možda to zvuči nekome čudno, ali stvarno jesam. O tome kako su našli na ovom surovom terenu i proveli tko zna koliko puno vremena i to, ne u patikama s ruksakom na leđima, već u čizmama pod punom ratnom spremom, možda i sa strahom i neizvjesnošću što im nosi novi dan. Puno sam knjiga o tome čitala, o ratnom putu na Velebitu, puno je njih ovdje i poginulo. Sve mi je to prolazilo kroz glavu u tim trenucima i kada mi je bilo teško sama sam sebi govorila "ako su mogli oni tada, možeš i ti sada", i tako sam gurala naprijed, kaže nam Mady.

Nedosanjani san

Na pitanje kako se uopće pripremala za ovu utrku i ima li neki plan koji vodi čovjeka kroz 160 kilometara surove utrke, Mady kaže da nema, da je zapravo njen način života njena svakodnevna priprema.

Jednom u cilju svi problemi nestaju, a uspomene ostaju (Privatni album)

- Moj ritam života je takav da sam ja spremna na ekstreme, kaže kroz smijeh i pojašnjava - radi kao medicinska sestra u Općoj bolnici Pula na gastroenterološkoj endoskopiji, nakon posla ide na trening u Rojc barem triput tjedno, potom odrađuje obiteljske obveze, navečer vozi kćer u izlazak, po noći se budi i odlazi po nju, ujutro je opet na nogama, otrči koju rutu i krene na posao ... I tako ukrug.

- To je moj tempo života. Znaju me zvati u 1 sat ujutro kada sam u pripravnosti i ja se spremim i odem na posao. U trenu sam budna i radim. I to je taj trening da mogu zatvoriti na dvije, tri minute oči i odmoriti se kao da sam spavala puno duže. Osim toga, radim i druge poslove, ništa mi nije teško i jednostavno naučiš tijelo na nove napore, nove izazove i to te onda spremi i za 160 kilometara Velebita, kaže Mady.

Sada će ipak kratko odmoriti, a onda ubrzo kreće na pripreme za još nedosanjani san - 330 kilometara utrke pod nazivom Tor des Géants u Italiji, ekstremnoj utrci izdržljivosti u dolini Aosta.

- Bila sam lani, ali sam negdje na pola puta odustala, jer sam imala problema s plućima i ne bih stigla u vremenskom limitu. Tamo je problem jer se ide na 3.000 metara nadmorske visine gdje je hladan zrak, a ukupno ima 25 tisuća metara visinske razlike, i tu sam se nahladila, dobila sam neku plućnu infekciju što mi je otežavalo disanje. Sada idem opet i znam što me čeka, a kada je završim, a znam da hoću, napravit ću veliku feštu i zapaliti patike, kroz smijeh nam kaže Mady.

Medalja oko vrata čini srce velikim (Privatni album)

Priznaje da u svim tim utrkama zdravlje ima veliki značaj, a ona je dosta muku mučila i s problemima zadnje lože što je, zahvaljujući kolegama s fizikalne terapije, sada uspješno riješila.

- I prije Velebita bilo me strah da me tijelo ne izda, jer je glava bila sto posto spremna, ali nikad ne znate što se može dogoditi. Ali znala sam da to silno želim i da ću jednom taj Velebit istrčati. I eto ga, jesam. I zato sada krećem dalje, u novi izazov - Tor des Géants, stižem!, poručila je na kraju nezaustavljiva Mladenka Buić.

Povezane vijesti

• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre
• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre  
• Nevjerojatan uspjeh hrvatskih sportaša na 12. izdanju trail utrke Istria 100 by UTMB