Barbanska tradicija
Razgovor sa slavodobitnicima: Kako izgleda juriš na prstenac iz perspektive konjanika
(Snimio Milivoj Mijošek)
Sve je spremno za još jedno izdanje Trke na prstenac - ove godine ova manifestacija dobro znana u Istri i šire obilježava 51. godišnjicu održavanja u kontinuitetu, kao i 330 godina od prvog spomena - naime, prema sačuvanim povijesnim zapisima, viteško nadmetanje je održano u Barbanu 10. lipnja 1696. godine, za vrijeme mjesnog sajma na Duhove, a organizirao ga je Franjo Loredan, tadašnji feudalni gospodar Barbana. U tadašnje vrijeme, viteška nadmetanja bila su dio društvenog i svečanog života.
Kroz godine je Društvo "Trka na prstenac", na čelu s predsjednikom Aldom Osipom, koje organizira ovu manifestaciju, uložilo veliki trud da se ova manifestacija koja čuva tradiciju sačuva i zaživi, a iz današnje perspektive - Trka na prstenac itekako ima budućnost, jer se intenzivno radi i na privlačenju mladih.
Ove nedjelje, 23. kolovoza, na 51. Trci na prstenac, nastupit će 16 konjanika, a to su, abecednim redom: Babić Gvido, Benčić Petar, Celija Bruno, Grabrović Milio, Kancelar Andrej, Kancelar Luka, Osip Antonio, Osip Stefano, Roce Petar, Rojnić Matteo, Rojnić Maksimilijan, Špada Goran, Učkar Silvio, Vale Aleksa, Vlačić Toni i Žagrić Erik.
Prva Trka na prstenac
Da sve bude po strogim pravilima, kontrolirat će članovi Časnog suda - predsjednik Mario Kožljan te članovi Bruno Kožljan i Darko Kolić. Zanimljivo je da je upravo Mario Kožljan slavodobitnik Trke 1977. godine.
- Na prvoj Trki na prstenac, 1976. godine, bio sam kopljonoša, to smo tekli doli u Barbanu, gdje je danas mala butiga. Dva leta se teklo za gori, jedno leto za doli. U prvoj Trki je jaha moj tata, od Bruneta Kožljana, Aldeta Kožljana i od Marijeta Kožljana. Drugu trku on više nije jahao, i tada sam ja počeo i ponio titulu slavodobitnika. Tada nas je bilo dosta iz naše obitelji, a najviše iz mamine familije Vale, i familije Kožljan, prisjeća se Mario Kožljan kako je to izgledalo na samim počecima, 1976. i 1977. godine. Zanimljivo je da je slavodobitnik prve Trke na prstenac Vazmoslav Vale.
- Početak je bio težak, ali je bilo jako puno entuzijazma - tu je bija samo jedan konj, pa smo po konje hodili u Rašu, Rovinj... Znali smo i po troje jahati na jednom konju - kako bi konjanik poša na prstenac, onda bi se konj vratio i drugi jahač bi nastavio na istome konju. Tadašnji konji su bili uglavnom držani za turističke svrhe, ili su bili radni konji, tako da je tada to malo drukčije izgledalo. Nisu postojale ni prikolice za konje kao danas - sjećam se da su jednom dopeljali konja u kamionu u kojem se prevozio pijesak. Ali svako leto je bilo bolje. Danas na Trki konjanici jašu sportske, temperamentnije konje, koji su puno brži u odnosu na one koje smo jahali na počecima. Tomu se prilagodila i staza.
Za prvu Trku smo se snalazili za nošnje, po hižami smo našli kako je ki ima. A kasnije su u Galižani sašivene nove nošnje za konjanike, kopljonoše i časni sud, tako da smo imali prigodna odijela, kaže Kožljan, koji je 1980. godine opet ponio titulu slavodobitnika.
- S prekidima sam učinija 23 trke, a pokle tega sam bija vođa kopljonoša, od 2013. godine sam u Časnemu sudu, i denas sam još aktivan kao predsjednik Časnega suda, kaže Kožljan, koji je od prvog dana dio priče obnovljene Trke na prstenac.
- Jahač mora prijeći stazu dugu 150 metri u vremenu ispod 12 sekundi, tako da konj to pretrči brzinom od 45 do 50 kilometara na sat, ističe Kožljan, kojeg smo pitali je li ikad trenirao konjički sport, tj. jahanje konja.
- Nikad nisam trenirao jahanje. Moji "treninzi" su bili u dolini rijeke Raše, gdje je bilo poljoprivredno zemljište, i svake večeri bi zajahali konja da ga odvedemo u štalu. To su bili počeci. Kasnije, kad se po zimi hodilo po drva s konjima, onda bi tata stavio nekog od nas braće na konja, prisjeća se Kožljan.
- U 50 lit se puno toga promijenilo, išlo je na bolje, ima dosta mladih. Na Trki na prstenac mogu sudjelovati jahači od 18 do 60 godina, a nakon toga mogu primjerice biti podizači prstenca, kaže Kožljan, koji ističe veliki značaj Trke na prstenac za Barban i cijelu Istru.
- Živjeo sam 35 godina u inozemstvu, tako da bih uvijek uzimao godišnji odmor da dođem na Trku na prstenac. Treninge smo imali vikendom, i na to se hodilo obavezno, pasionirano ističe Kožljan, koji nam je rekao i da je doma konobu uredio u stilu Trke na prstenac.
Važno je iskustvo i mirnoća
Jučer su konjanici odradili posljednji ovogodišnji trening, i sve je spremno za Trku na viticu u subotu, 22. kolovoza, te Trku na prstenac, 23. kolovoza. Kako su prošli treninzi, pitali smo prošlogodišnjeg slavodobitnika, Antonia Osipa.
- S obzirom na prošlogodišnju pobjedu, direktno sam uvršten među 16 konjanika koji će se natjecati na ovogodišnjoj Trki. Treninzi su, kao i svake godine, dosta zahtjevni, a ove godine možda čak i teži zbog toplinskog vala, kaže Osip, kojeg smo pitali je li titula slavodobitnika, što je velika čast, ujedno i obaveza da ovogodišnji nastup bude još bolji?
- Na neki način titula je kao nekakav dodatni teret, jer imaš osjećaj da braniš titulu, ali je istovremeno i olakšanje, jer - velika je stvar i ostvarenje bitnog cilja kad pobijediš na Trki na prstenac, jer to znači da si ušao u povijest Trke, kaže Osip. U razgovoru s drugim konjanicima, mnogi kažu da nije važna pobjeda, već je važno sudjelovati.
- Važno je sudjelovati i biti dio te manifestacije i nastaviti tradiciju, ali budimo iskreni - svi trčimo za pobjedu. Uostalom, pobjeda je najveća nagrada za sav uloženi trud, a i dodatan poticaj za nastavak bavljenja ovime, ističe Osip.
Na Trki su konjanici odjeveni u istarsku narodnu nošnju - košulju dugih rukava, krožat, jaknu i kapu, što jurišanje u galopu na prstenac, posebice po ovim ljetnim vrućinama, dodatno otežava. Zanimalo nas je koliko ta nošnja otežava konjanicima ovaj nimalo lak zadatak.
- Kad to obučeš na sebe, na konju si i na stazi, trema i uzbuđenje su uvijek prisutni, a sve ostalo se zaboravi - važno je istrčati stazu i koncentrirati se na prstenac, kaže Osip, koji je konjanik Trke na prstenac od 2014. godine, te je do sada odjahao 11 Trki, a uz prošlogodišnju Trku, bio je slavodobitnik i 2020. godine.
Inače, konjički sport je zapravo u obitelji Osip - Antoniov brat Stefano, koji je također konjanik Trke, profesionalno se bavi enduranceom.
- Moj mlađi brat Stefano me "uvukao" u sport jahanja - kako je imao konje doma, tu se rodila ljubav prema jahanju i sudjelovanju na Trki na prstenac, tako da sudjelovanje na Trki na neki način postaje i naša obiteljska tradicija, kaže Osip, kojeg smo pitali, nakon odrađenih treninga, ima li favorita.
- Na treninzima se uvijek vidi tko je mirniji, tko bolje gađa, tko ima mirnijeg konja... Ali kad dođe taj dan, da li Trka na viticu ili Trka na prstenac - nema tu previše pravila. Važno je iskustvo i mirnoća i jahača i konja, ali uvijek te mora pratiti i malo sreće, ističe Osip, kojeg smo pitali ima li poruku za konjanike:
- Neka pobijedi najbolji i naspretniji!
