Zrcalo vremena
Dominikanci u Istri i njihova posljednja oaza, samostan u Poreču
(Arhiva Glasa Istre)
Katolička crkva je na jučerašnji dan, 8. kolovoza, slavila spomendan na sv. Dominika, punog imena Dominik Guzmán, osnivača Reda propovjednika (OP, Ordo predicatorum), bijelih fratara. Rodio se u Caleruegi (Burgos) u Kastiliji 1170. godine. Papa Honorije III. godine 1216. potvrđuje Red propovjednika. Na II. općem zboru, održanome 1221. u Bologni pod predsjedanjem sv. Dominika, donesena je odluka o osnivanju samostana u Hrvatskom i Ugarskom Kraljevstvu. Ta je misija povjerena Pavlu Dalmatincu, pravniku i teologu bolonjskoga sveučilišta. On je sa suradnicima utemeljio prve zajednice na hrvatskom prostoru (Zagreb, Virovitica).
Dominik je 1221. godine propovijedajući na području Veneta došao do granica istarskog poluotoka. Na kraju te godine dominikanci se nastanjuju u sjeverozapadnom dijelu Kopra. Samostan je potpuno uništen 1380. godine tijekom napada Genovežana. Potpuno je obnovljen do 1398. godine, a nova crkva izgrađena je do 1400. godine. Priča o samostanu završila je 1806. godine, kada je potpuno raspušten.
U svojoj gotovo osam stoljetnoj povijesti Red propovjednika je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijuna imao 81, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska). Budući da su dominikanci uz samostane osnivali i škole, te jer je svaki samostan bio ujedno i škola otvorena za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana.
Prve samostane u Istri osnivala je Donjolombardska provincija Lombardia inferior, a u stoljećima mletačke prevlasti nad istarskim primorjem spominju se njihovi samostani u Novigradu, Poreču (ukinut 1806.), na Brijunima i Verudi (1536.), u Rijeci (1477.) i na Trsatu (prije 1491). Na Brijunima je u srednjem vijeku postojao dominikanski samostan uz monumentalnu baziliku Sv. Marije. Zatvoren je dolaskom francuske vlasti u Istri. Dominikanci su se nastanili na otočiću Verudi (Fratarski otok) u pulskom zaljevu. Na vrhu otoka uz gotičku crkvu Blažene Djevice Marije boravili su sve do početka 17. stoljeća, kada su se s njega povukli, a 1624. godine naslijedili su ih franjevci.
Godine 1380. istarski samostani uključeni su u novoosnovanu Dalmatinsku dominikansku provinciju, ali je koparski samostan već 1392. vraćen u sastav Donjolombardske provincije. Verudski, riječki i trsatski uključeni su u doba turskih ratova u XVI. st. u Hrvatsku dominikansku kongregaciju.
DOMINIKANCI U POREČU
U doba reformacije istarski su se dominikanci zauzimali za katoličku obnovu. Propovijedi i liturgiju obavljali su na hrvatskom jeziku. Porečki su dominikanci u XVIII. st. vodili mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u kršćanskom prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana. Francuske su okupacijske vlasti, nakon zauzeća dijela mletačke Istre, 1806. godine zatvorile mnogobrojne samostane i ukinule bratovštine, među kojima i dominikanski samostan u Poreču, posljednju oazu stoljetnoga plodonosnoga apostolskoga i kulturnog djelovanja dominikanaca u Istri.
Dominikanci su u Poreču djelovali od 1752. godine u sklopu crkve Gospe od Anđela, nakon odlaska oratorijanaca, koji su u Poreču djelovali od 1725. do 1740. godine. Samostan je dao izgraditi biskup Gaspar Negri (1742.-1778.). Dao je porušiti dotadašnju crkvu Marije Anđeoske i dao podići novu, koju je svečano posvetio 1770. godine. Jednobrodno je zdanje sa svetištem. Glavni oltar ima kamene kipove Blažene Djevice Marije, svetog Dominika i svete Katarine.
Nakon ukinuća samostana 1806. godine Porečani su plačući ispratili dominikance iz grada.
Crkva je u uporabi već 1807. godine. Nazivaju je Svetica i dominikanskom crkvom. Kip BDM, djelo mletačkog umjetnika Angela Cameronija, na glavnom oltaru dali su Porečani postaviti 1845. godine na uspomenu biskupa Antonija Peteanija koji se odrekao carskog imenovanja za zadarskog nadbiskupa i odlučio ostati porečkim biskupom.
STRATICO, NAJPOZNATIJI BISKUP DOMINIKANAC
Najpoznatiji dominikanac koji je obnašao biskupsku službu na području Istre bio je fra Ivan IX. Stratico (Giovanni Domenico Stratico), rodom iz Zadra, koji je bio novigradski, pa hvarski biskup.
Studirao je na kolegiju Minerva u Rimu, a potom živio u samostanu Sv. Marije Novele u Firenci. Godine 1763. dobio je katedru za biblijsku egzegezu na Sveučilištu u Sieni, s koje je 1769. premješten u Pizu, a zatim 1772. ponovno u Sienu.
Za svećenika je zaređen početkom 1755. godine. Premda svećenik dominikanac, Stratico je bio izrazito slobodouman: o njegovu kavalirskom životu svjedoče i neke memoarske epizode prijatelja mu Giacoma Casanove. Tijekom boravka u Toskani vodio je vrlo raskalašen život, dostojan Casanovin prijatelj kojeg je upoznao u Pizi 1769. godine. Casanova u svom djelu »Histoire de ma vie« hvali njegovu inteligenciju i opisuje osam dana druženja u Pizi.
Novigradskim biskupom imenovao ga je papa Pio VI. godine 1776. godine, odakle ga je, zadovoljan njegovim biskupskim djelovanjem, 1784. godine premjestio u prestižniji Hvar. U Dalmaciji je biskup Stratico aktivni sudionik prosvjetiteljskih diskusija i reformi, od nastojanja na unapređenju poljoprivrede do zanimanja za ilirski jezik i običaje. Objavio je velik broj teoloških djela na talijanskom i latinskom jeziku, pastoralnih pisama, homilija, pogrebnih govora i pjesama, pa čak i »Gospodarsko-agrarnu brošuru« (Venecija, 1790.).
Umro je u Hvaru 1799. godine.
BISKUPI DOMINIKANCI U ISTRI
VICENZO MARIA MAZZOLENI, Giovanni Francesco Mazzoleni, rođen u Bergamu 1667. godine 1685. stupio je u Red propovjednika. Papa Klement XI. Imenovao ga je 1704. godine generalnim inkvizitorom Metropolitanskim nadbiskupom Krfa imenovao ga je 1727. godine papa Benedikt XIII. Godine 1731. Papa Klement XII. premjestio ga je 1731. na biskupsku stolicu u Poreču s osobnim naslovom nadbiskupa, položaj koji je obnašao do svoje smrti, 1741. U svojoj oporuci napisao je: »Budem li umro u Poreču, izabirem kao mjesto pokopa crkvu otaca sv. Dominika (budu li se ovdje nastanili) zvanu Majke Božje od Anđela…«. Pokopan je u Eufrazijevoj bazilici.
TOMA CATANEI (Tommaso Catanei, Tommaso Colleoni), dominikanac iz Bergama, bio je porečki biskup 1485. godine. Imenovan biskupom Cervije (Italija), dao ostavku 1513. godine.
ODDO (OTTONE) DE SALA, dominikanac iz Pise, pulski biskup od 1302. do 1308.
TOMMASO (TOMA) PARUTA, dominikanac iz Venecije, pulski biskup od 1420. do 1423. godine.
AMBROSIO FRACASSINI, rođen u Bresciji 1597. godine. Papa Aleksandar VII. godine 1663. imenovao ga je pulskim biskupom. Iste je godine preminuo.
DANIJEL BARBO (de Barbobus, Barboli, Barbos, Barbovium, iz Cremone, pićanski biskup od 1563. do 1750. Za biskupa ga je imenovao, a potvrdio papa Pio IV. I dalje obnašao državne i crkvene službe izvan biskupije. Bio je gospodar Gologorice, Škopljaka i Tupljaka.
GILBERTO ZORZI, iz Mletaka, porečki biskup od 1367. do 1388. godine.
DOMINIKANCI I KRUNICA
Poseban odnos tijekom stoljeća uspostavljen je između krunice i Reda sv. Dominika. Dominikancu Jakovu Sprengeru (1436. – 1496.), osnivaču Bratovštine sv. krunice u Kölnu, pripisuje se podjela na radosna, žalosna i slavna otajstva, što je oblikovalo pobožnost cijelih naraštaja. Bilo je mudro što se krunica nije uvrstila među posebne pobožnosti, nego je postala molitvom Crkve.
Dominikanac, papa Pio V., pripisuje molitvi krunice pobjedu kod Lepanta, 1571. godine, po kojoj don Huan od Austrije zaustavlja napredovanje Turaka u Europi. Slično kao Pio V, i Senat u Veneciji izražava vjeru u Marijinu pomoć kad naređuje da se upiše kako nam ni oružje ni vojskovođe nisu pribavili pobjedu, nego ‘Marija od krunice’, koju slavimo kao ‘Gospu od pobjede’.
Dominikanci, inače, kao i kartuzijanci, nose krunicu o pojasu habita.
