Svjetska afera
Kako je nestalo antičko blago za koje se vjeruje da je pronađeno kod Barbarige
(Wikimedia Commons / Arhiva Glasa Istre)
Priča o Seusovom blagu počela je okupirati medije 90-ih godina prošlog stoljeća, a na njegovo postojanje pozornost je skrenula prodaja jednog komada iz zbirke koji su dvojica preprodavatelja iz Beča 1980. godine ponudili londonskoj aukcijskoj kući Sotheby’s, ali bez potvrde o vlasništvu. Ostatak zbirke našao se na crnom tržištu, te je cijelu zbirku na koncu otkupio Spencer Douglas D. Compton, lord od Northamptona iz Velike Britanije.
Kako je blago prošlo put od Barbarige do svijeta, i je li uopće pronađeno u Barbarigi ili kod Balatona u Mađarskoj, kako su tvrdili Mađari, ili negdje na trećem mjestu - ostalo je nepoznanica. Sve je završilo u New Yorku na sudu, koji je na kraju presudio u korist lorda kao vlasnika.
PRVI IZVJEŠTAJ GLASA ISTRE
Glas Istre i Slobodna Dalmacija prvi su prenijeli vijest londonskog The Independenta, koji se pozivao na izvore iz FBI-a i Interpola, da je blago pronađeno negdje na Sjevernom Jadranu, između Pule i Rovinja. Potom je Glas Istre, kao potencijalno nalazište locirao Barbarigu i objavio da se ovdje obavljala iskapanja početkom 70-ih, te da je blago tada očito i pronađeno. I u diplomatskoj pošti izneseno iz Jugoslavije.
Širio se krug onih koji su polagali pravo na blago, jer ipak se radi o srebrnom posuđu procijenjenom na 40 do 50 milijuna funti. Najglasnije je bilo mađarsko ministarstvo kulture koje je smatralo da je skupocjena zbirka nađena na njihovom teritoriju i otud otuđena.
Uskoro se javio i Libanon.
Afera je dosegla svjetske razmjere. Njujorški prizivni sud studenoga 1993. godine odbio je potraživanja Hrvatske, Mađarske i Libanona, »nije našao razlog« da se blago makne iz trusta markiza Northamptona.
Tim pod vodstvom Vesne Girardi Jurkić, tada ravnateljice Arheološkog muzeja Istre u Puli, pokušao je dokazati da Seusovo blago pripada Hrvatskoj. Potaknuta pisanjem svjetskih medija o basnoslovnom blagu, podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, pljačkaša Seusova srebra. Potom je okružni javni tužitelj u Puli zatražio od Službe javne sigurnosti provođenje istrage. Kako je izjavio tužitelj, iz prijave proizlazi da je djelo počinjeno na području obalnog pojasa od Valbandona preko Brijuna do Barbarige i Porto Kolona kod Bala, 1971. godine. i na način da su nepoznati počinioci našli i iskopali arheološko blago izuzetne vrijednosti, koje su prenijeli i prodali u inozemstvo.
ULOGA GIRARDI JURKIĆ
Uloga Girardi Jurkić u predmetu Seusova blaga nije bila samo na političku funkciju. Ona je bila arheologinja, poznavateljica istarskog prostora. Upravo je ta kombinacija političke odgovornosti, stručnog znanja i poznavanja istarskog arheološkog konteksta učinila njezinu ulogu važnom u oblikovanju hrvatske argumentacije.
Treba također reći da slučaj Seusova blaga nije bio običan imovinski spor. Radilo se o sporu u kojem su se isprepletali kulturna baština, međunarodno tržište umjetnina, pitanje podrijetla arheoloških predmeta i pravo države da traži povrat kulturnog dobra.
Isto tako, za hrvatsku stranu pitanje Barbarige nije bilo samo pitanje jedne lokacije na karti. Bilo je to pitanje uklapa li se priča o mogućem pronalasku blaga u arheološki i povijesni kontekst zapadne Istre. U tom je smislu stručna perspektiva bila nužna.
Sud nije mogao odlučivati na temelju domoljubnog osjećaja, povijesne intuicije ili političke želje. Trebao je čuti objašnjenje zašto bi područje Barbarige uopće bilo relevantno, zašto se taj trag smatra ozbiljnim i kako se povezuje s drugim elementima hrvatske argumentacije. Ona nije počivala na tvrdnji da je Barbariga već službeno potvrđeno nalazište, počivala je na tvrdnji da postoji dovoljno indicija, svjedočenja i stručnih nalaza koji upućuju da bi upravo područje Barbarige moglo biti mjesto pronalaska Seusova blaga.
Hrvatska je raspolagala indicijama, svjedočenjima, stručnim nalazima i znanstvenim analizama. Nedostajala je, međutim, izvorna dokumentacija koja bi od početka povezivala blago s konkretnim mjestom pronalaska. Zato je hrvatski dokazni put bio težak. Ne zato što je Barbariga nužno bila neuvjerljiva, nego zato što je sudsko dokazivanje mjesta pronalaska, desetljećima nakon navodnih događaja, bez potpunog izvornog dokumentacijskog lanca, iznimno zahtjevan zadatak.
PRESUDA VRHOVNOG SUDA NEW YORKA
Kome pripada Seusova kolekcija odlučivao je Vrhovni sud Okruga New York. Nakon pojave kolekcije u javnosti (izložena u New Yorku), najprije je Libanon zatražio njezin povrat te zadržavanje u SAD-u. Potom je Jugoslavija (koju je u sporu od 1992. naslijedila Republika Hrvatska) također ishodila status stranke, na temelju navoda da je kolekcija iskopana u Jugoslaviji. Istovjetan zahtjev i status ishodila je Mađarska. Uslijedio je iznimno složen i iznimno skup sudski postupak koji je tek u rujnu 1993. ušao u etapu glavne rasprave. U studenom te godine sutkinja Beatrice Shainswitt odlučila je da se kolekcija vraća u posjed lorda Northamptona.Takva je odluka, kako se čini, u prvom redu proistekla iz previše očitih nedosljednosti u hrvatskom, ali i mađarskom zahtjevu.
SEUSOVO BLAGO
Seusovo blago predstavlja četrnaest komada raskošno ukrašena srebrnoga stolnog posuđa iz antičkoga doba, nazvanoga po rimskom patriciju Seusu, čija se posveta nalazi u srednjem medaljonu jedne od posuda. Pretpostavlja se da je on blago bježeći iz Rima negdje zakopao, ali nije sigurno gdje. O tome su se sporile Hrvatska, Mađarska i Libanon.
U kolekciji se ističe Dionizijevski vrč, ukrašen s osam dionizijevskih likova, u koji je moglo stati čak četiri litre tekućine. Ipak, najpoznatija je u umjetničkim krugovima poznata po prekrasnim srebrnim tanjurima. Na tanjuru Sevso Plate latinski natpis: »Neka ove posude, o Seuso, vjekovima dostojno služe tebi i tvojemu potomstvu«.
TRI RAZINE DOKAZA
Republika Hrvatska pokušala je povezati Barbarigu, svjedočenja, arheološki kontekst i prirodoznanstvene analize u dokazni sklop kojim bi se moglo pokazati da je Seusovo blago pronađeno na području zapadne Istre. U tom pokušaju posebno su važne tri razine dokaza.
Prva je bila svjedočenje Antona Cveka i Ivana Kaurića. Njihova svjedočenja upućivala su na Barbarigu, ali su istodobno bila opterećena vremenskim odmakom, nedostatkom izvorne dokumentacije.
Druga stručna i arheološka. Vesna Girardi-Jurkić, Mladen Juračić i drugi stručnjaci povezivali su prostor zapadne Istre s mogućim kontekstom pronalaska. Barbarigu je trebalo prikazati ne kao slučajnu pretpostavku, nego kao ozbiljan trag koji se uklapa u širi arheološki i povijesni prostor Istre.
Treća razina bila je prirodoznanstvena. Geološke i geokemijske analize trebale su dati materijalni oslonac hrvatskoj tvrdnji. Ako se tragovi tla i naslaga na predmetima mogu povezati s područjem Barbarige ili zapadne Istre, tada hrvatska argumentacija dobiva dodatnu težinu. No i takav dokaz ima svoje granice: može poduprijeti hipotezu, ali ne može zamijeniti službeni arheološki zapisnik.
