zovu ga Boris Englez
Pola stoljeća živi u Londonu, ali srce ga vraća na Labinštinu: "Nekad nisam imao ništa, a imao sam sve"
(Snimio Branko Biočić)
U Labinu ga zovu Boris Englez jer već pola stoljeća živi i radi u Londonu. U Labin dolazi nekoliko puta na godinu, pravo mu je ime Boris Lukec i 69 mu je godina. Nekadašnji nestašni dečko iz Labinskih Novih zgrada koji je zbog ljubavi čak pao i razred u osnovnoj školi kako bi dočekao svoju simpatiju iz nižeg razreda u koju je bio zaljubljen, danas je vlasnik velebne kuće od tisuću četvornih metara nazvane po kćerki Illy.
Iza kuće u naselju staniševi Staniševi između Trgeta i Koromačna iz koje puca pogled na more i ulazak u Raški zaljev, ima još i 3.800 četvornih metara. Boris je u Labinu završio osnovnu i srednju školu za glodača, a onda i večernju za tehničara. Radio je nakon srednje škole tri godine u rabačkom turizmu za agenciju Globtur kao kufer boy, a onda ga je ljetna ljubav odvela u Englesku.
Put od Rapca do Londona
- To mi je bio jedan od najboljih poslova. Uživao sam, bio sam mlad, bilo je Engleskinja. Bilo je to razdoblje kada sam imao od 18 do 20 godina. Sve što sam zaradio potrošio sam u noćnom baru na Girandeli. Kada sam upoznao prvu Engleskinju 1976. odlučio sam otići u Englesku, dvije godine kasnije otišao sam u vojsku i vratio se za godinu dana. Proveo ljeto doma i u Rapcu i iste godine otišao u Englesku s djevojkom Suzan koju sam upoznao u Rapcu i s njom se oženio. Bio sam u braku četiri godine i onda sam kasnije upoznao drugu djevojku, sadašnju suprugu Engleskinju Dawn, po naši Zorica. U Londonu mi je bila lutrija od prvoga dana i još uvijek volim London. Prvi posao bio mi je noćni portir u hotelu i to sam radio četiri godine, zatim sam 13 godina radio kao prodavač automobila Alfa Romeo i onda sam počeo raditi kao estate menager za sadašnjeg šefa, velikog građevinskog poduzetnika koji radi cijela naselja u Londonu i okolici i za njega radim već 28 godina. Radim sve što treba, desna sam mu ruka, organiziram mu avione, hotele, zabave, evente, brinem mu o kući tako da on ne mora ništa misliti osim na posao, kaže nam Boris.
Upravo mu je taj gazda ujedno i prvi susjed u Staniševima, jer ga je Boris uspio nagovoriti da dođe i vidi gdje ga srce svake godine vuće. Ostalo je povijest. no, postoji i priča o tome kako su on i njegov šef ovdje izgradili kuće.
- Moj bratić Kristijan Rajković nagovorio me da kupim zemljište u Staniševima u kojem je bila samo šuma bez puta. Prvi dan kada sam ovdje stigao bilo je u veljači 2016., bila je kiša i oblačno i ništa se nije vidjelo, nije mi se svidjelo. Ponovno sam sa suprugom i kćerkom došao u kolovozu, vidio sam bolje parcelu i popeo se na nju jer nije bilo ceste. Htio sam odustati jer je sve okolo bila šuma bez prilaza s glavne ceste, ali Kristijan se popeo na jedno stablo, slikao od gore mobitelom pogled i pokazao mi što se vidi s te pozicije gdje bi trebala biti kuća i mi smo se oduševili. Odlučili smo da ćemo ipak kupiti taj teren, dao sam depozit i 2017. počeo graditi kuću i prilaznu cestu. Kada sam je skoro završio pozvao sam šefa u goste, s njim su došle dvije kćerke, oduševile se i nagovorile ga da kupi kuću ispod mene koja je bila u izgradnji i prodavala se. On ju je kupio i dovršio. Danas on voli biti ovdje više nego ja, kaže kroz smijeh Boris i iznosi statistiku - prošle godine su šef i on u Istri bili 14 puta, a ove je godine on ovdje šesti put.
Šefova ljubav prema Istri
- Šef stiže idući tjedan, a ja mu čuvam kuću i radim sve što treba pa ću ostati ovdje kada on dođe. Odlazimo na kupanje u Rabac i Koromačno, u restorane, u Pulu, Rovinj, Poreč, Opatiju, a posebno voli obilaziti naša sela, govori Boris dok sjedimo na terasi iznad bazena i to je jedino mjesto gdje je iznad šefa kojemu gleda u krov, a preko njega ravno u more, Tunaricu i ulazak u Raški zaljev.
Dodaje kako mu uskoro stižu i šefove kćerke sa četiri prijateljice te kako mu je šef otkrio da bi ovdje volio živjeti jer ga fasciniraju naši ljudi, priroda, hrana i način života koji mu odgovara. Pitamo ga kakav je London i Labin prije 50 godina i danas, što je uočio?
- O politici neću, ali kada sam tek došao, London je bio više engleski, a sada je drugačiji, više internacionalni, s ljudima raznih nacionalnosti. Labin je skoro isti, iako se dosta izgradilo, fali mi nekadašnji Mliječni restoran u centru gdje smo se okupljali i družili. Prije smo se više družili, nije bilo mobitela ni interneta, sada su svi po kućama, nekako su se otuđili, rijetko srećem prijatelje i poznanike. Meni je bilo super i prije i sada. Bilo mi je lijepo, nisam imao ništa, a imao sam sve, zaključio je filozofski Boris koji namjerava za tri godine kada odlazi u mirovinu ljeta provoditi u Istri, a zimi u Londonu u svom dijelu grada Farnbroughu.
Srce tuče za Hrvatsku
Kada igraju Engleska i Hrvatska srce mu tuče za Hrvatsku, a pohvalio nam se na kraju i kako je u Londonu u konkurenciji 635 prijavitelja na natječaju dobio drugu nagradu za najljepši vrt. Kaže da je pobjednik dobio prvo mjesto samo zato jer je imao puno veći vrt, odnosno okućnicu od njegove kuće. Možda ga u budućnosti čeka i nagrada u općini Raša kojom Staniševi pripadaju.
