Svako naselje u Istri zasebno je, pa tako i dva naselja u središnjoj Istri, dva Novaka – Motovunski Novaki i Pazinski Novaki. Određuje ih obližnje veće mjesto.

Saznajmo ponešto ih njihove prošlosti.

MOTOVUNSKI NOVAKI

Katastarska općina Motovunski Novaki leži na području dodira crvene i sive Istre, odnosno na granici flišnih naslaga i kraških vapnenačkih sedimenata, što je pogodovalo nastanku iznimnog hidrogeomorfološkog fenomena, potoka i ponornice Čiže. Vodotok ponornice sastoji se od više potoka s pritocima što izviru od Kašćerge do Motovunskih Novaka.

(Snimio Dean Srdoč)

Otvor ponora udaljen je oko 300 metara sjeveroistočno od ceste između Trviža i Škropeta kod Karojbe.

Stanovnici su se tradicionalno bavili poljodjelstvom i vinogradarstvom, a posljednjih desetljeća dijelom rade i u tercijarnim djelatnostima.

Naselje je prapovijesnog gradinskog postanja, a područje je bilo naseljeno i u rimsko doba. U povijesnim se izvorima spominje od 1258. godine. U 13. st. bilo je središte feuda akvilejskih patrijarha, a od 1330. godine pripadalo je Motovunu, odnosno Veneciji, pa su u 16. i 17. st. bili česti sukobi sa stanovništvom susjednoga područja Pazinske knežije. Zbog ratnih razaranja i kužnih epidemija Motovunski Novaki i okolno područje naseljavani su već od 15. st. hrvatskim izbjeglicama pred Turcima. Naposljetku je naselje postalo posjed obitelji Polesini, koja je 1788. godine dobila titulu markiza. Tu je bila palača obitelji Polesini od koje je očuvan samo portal nasuprot župnoj crkvi.

Župa Sv. Marine osnovana je 1550. godine. Istoimena jednobrodna župna crkva sagrađena je 1875. godine na mjestu starije iz 16. st. U crkvi su tri mramorna oltara: glavni oltar sa svetohraništem i drvenim kipovima Blažene Djevice Marije, sv. Marine i sv. Nikole, oltar s drvenim kipom Antuna Padovanskog te oltar s drvenim kipom sv. Bartula.

Crkva Sv. Roka s preslicom na pročelju sagrađena je u 14. st. i obnovljena 1933. godine. U njoj je oltar s drvenim retablom i kipom sv. Roka. Crkva Gospe od Svete Krunice, pored mjesta, sagrađena je 1683. godine.

U sklopu Motovunskih Novaki nalaze se zaseoci Brigi, Fideli, Francocići, Klambeši Kuntići, Lakošeljci, Levaki, Pilati, Rabotani, Škropeti, Žudigi.

PAZINSKI NOVAKI

Katastarska općina Pazinski Novaki leži sjeveroistočno od Pazina, između Zarečja i Cerovlja, u plodnoj dolini Pazinčice i na njezinim zapadnim padinama. Istoimeno naselje smješteno je na cesti koja iz Pazina vodi u Cerovlje te uz željeznički prugu iz Pule za Divaču.

(Privatna arhiva)

Stanovništvo se tradicionalno bavilo poljodjelstvom u plodnoj dolini rijeke i na njezinim zapadnim padinama, a u novije vrijeme osobitu je važnost u gospodarskom životu imala željeznica.

Novaki Pazinski pripadaju općini Cerovlje, a čine ga zaselci oko doline rijeke Pazinčice: Bani, Brdo, Ćusi, Dujanići, Jerončići, Kovačići, Križmani, Marečići, Oravići Oravići, Polje (Flegari), Skoki, Srpani, Šegari, Šestani, Tomašići, Toncini.

Nakon Drugog svjetskog rata veći broj stanovnika potražio je posao u obližnjem Pazinu, dok se posljednjih desetljeća značajnije razvijaju uslužni obrti.

Novaki se prvi put spominju 1341. godine kao središte feuda koji je pripadao akvilejskom patrijarhu, pićanskom biskupu te Pazinskoj knežiji. Poslije je bio u vlasništvu kršanskih i lupoglavskih feudalaca.

Godine 1341. seljaci iz ovog kraja provalili su na područje Motovuna kojeg su opljačkali. Tada je u Pazinske Novake dovedeno opljačkano blago koje je podijeljeno u selu među sudionicima ovog podviga.

Srednjovjekovno naselje, koje se u urbaru iz 1498. godine spominje kao Neusass, bilo je na brdu iznad današnjih Novaka i bilo je utvrđeno, ali je stradalo u ratovima u 16. i 17. st. Tada je područje naseljeno izbjeglicama iz hrvatskih zemalja pod turskom ugrozom.

Župa Sv. Mihovila arkanđela u Pazinskim Novakima spominje se od 1487. godine. U razdoblju od 1827. do 1871. godine njoj su bile pripojene župa Cerovlje i kapelanija Previž.

Jednobrodna župna crkva posvećena Sv. Ulrihu biskupu, sagrađena u 17. st. vjerojatno na mjestu starije, kada i 15-metarski visok zvonik, ima četiri kapele, pet mramornih oltara. Na glavnom oltaru je pala s likovima Blažene Djevice Marije, sv. Ulrika i vojnika. Oltarnu sliku sv. Sebastijana naslikao je akademski slikar Mario Schergat rođen u Zajercima.

Uz cestu iz Pazina za Cerovlje nalazi se crkvica Sv. Roka iz 16. st. s trijemom i preslicom s dva okna. U crkvi je kameni oltar sa slikom sv. Roka na platnu, rad slikarice Marije Creglia, rođene u Pazinu.

SV. ULRIH, BISKUP

Prigoda je saznati nešto više o germanskom svecu, kojem je posvećena crkva u središnjoj Istri

U svijetu hagiografije sv. Ulrih (Ulrich) poznat je kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem 10. st. papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila godine 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulriha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrih, biskup, uvijek može slaviti kao svetac.

(Privatna arhiva)

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga.

Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu.

U kasnom srednjem vijeku sv. Ulrih bio je često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac.

Po rođenju pripadao je plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske godine 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture.

Kao biskup u Augsburgu posebno je bio naklonjen siromasima. Bio je bio veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je 968. godine osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao u provali Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši 955. godine glavninu mađarske vojske. I Ulrih se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Bio je uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći obavljati svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja.

Godine 972. našao se u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena.

Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. godine na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Slavi se u Italiji.

Osim u Augsburgu sveti se Urlih svečano slavi i u Italiji. Zazivaju ga u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

ZAJEDNICA ŽUPSKIH SESTARA

U župnoj kući u Pazinskim Novakima sjedište je Zajednice župskih sestara, koju je 1966. godine ustanovio biskup Dragutin Nežić. Poslanje Zajednice je pomagati župnicima u Istri u pastoralnom radu katehezom, vođenjem crkvenog pjevanja, promicanjem liturgijskog života te skrbi za bolesnike, savjetom i uslužnošću koje služe vjerskom životu crkvenih zajednica.

(Privatna arhiva)

U župnoj kući u Pazinskim Novakima prebivaju umirovljene časne sestre Branimira, Branka i Davorka.

ČIŽE

Vodotok ponornice Čiže čine potok Čiže i Topolovica te potok Marganić s pritocima što izviru južno od Kašćerge na visinskim točkama 446, 465, 457 i 430 m iznad mora prema Motovunskim Novakima na koti 340 m.

(Privatna arhiva)

Ukupna dužina tih površinskih tokova iznosi oko 15 km, ali za obilnih padalina u ponoru nestaje znatna količina vode. Otvor ponora udaljen je oko 300 m sjeveroistočno od ceste Trviž - Škropeti na 320 m nadmorske visine.

Podzemni sustav ponora čine dva sifona i nekoliko vodom ispunjenih kanala istraženih u dužini od približno 50 m. Boja-traser ubačena u ponor pojavila se na 14,5 km udaljenu kaptiranom izvoru Gradole nad lijevom obalom rijeke Mirne.

Promjer ponora (gutala, ždrila, provalije) može biti manji od metra, ali i veći od nekoliko desetaka metara, ovisno o kompaktnosti stijene u kojoj je oblikovan u dugom geološkom razdoblju. Voda ponornica nestaje ili otječe kroz podzemlje po zakonu sile teže kroz jače ili slabije proširene pukotine, spuštajući se do vodonepropusne ili slabije propusne podloge.

Najpoznatije su ponornice u Istri Pazinčica (Pazinski potok) s Pazinskom jamom (ponorom), koji je kanjonski usječen ispod najstarijih zgrada grada Pazina, te vodotok Čipri na krajnjem sjeveru Limske drage, s ponorom Čiže.

Ostali su ponori na rubu ćićarijske navlačne vapnenačke ploče od Momjana do Oprtlja i Zrenja (Bazuje, Malinska, Pregon, Mlaka i dr.) te u sjevernom dijelu Ćićarije između Račje Vasi i Trstenika kraj Rašpora (Rašporski ponor).

Na istočnom rubu Ćićarije kraj Klane nalazi se Klanski ponor. Prema istraživanju talijanskih speleologa provedenom u međuratnom razdoblju bili su to najdublji tada poznati speleološki objekti na svijetu.

Povezane vijesti

• Priča o istarskoj kozi: Doznajemo kako su rogatu i bradatu hraniteljicu svojedobno proglasili državnim neprijateljem
• Cerovlje, pogubno življenje na nemirnoj mletačko-austrijskoj granici