Mračne priče središnje Istre
Burna povijest Pićna: Pobune, ubojstva i biskupi koji su tresli Istru
(Arhiva)
Zapadno od Čepićkog polja u središnjoj Istri dominantno se uzdiže brežuljak (335 m nad morem) na kojem se smjestilo naselje Pićan. Područje općine obuhvaća deset naselja i čuva vrlo vrijedno prirodno i kulturno nasljeđe, značajni krajobraz i spomenike kulture.
U povijesnim izvorima spominje se pod raznim imenima: Pićan, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben. Posebna se predaja veže uz porijeklo imena Petina koja govori o Pićanskoj biskupiji kao petoj po redu u svijetu. Naselje okružuju polja i vinogradi, a neki autori smatraju da je Pićan upravo ona utvrda u unutrašnjosti Istre poznata na rimskom dvoru po posebno dobrom vinu koji Plinije i Ptolomej nazivaju Pucinium. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje činjenici da pije isključivo to vino.
ZNAKOVITA POVIJEST
Najstariji dijelovi naselja nalaze se na brdu Kalvarija, sjeverno od današnjeg mjesta, naseljenom u prapovijesti kao histarska gradina. Pretpostavlja se da se na tom mjestu smjestilo i keltsko pleme Secusa, a kasnije, u rimsko doba, vojno uporište i naselje Petina. U kasnoj antici Pićan postaje sjedište istoimene biskupije, jedne od najmanjih u kršćanskom svijetu. U doba Bizanta Pićan je administrativno središte središnjeg dijela Istre.
U srednjem vijeku, ne samo crkvenu, već i svjetovnu vlast u Pićnu imaju Akvilejski patrijarsi, nakon čega Pićan biva uključen u pazinski posjed kojim upravlja Majnard Črnogradski. Dok su se obalni istarski gradovi postepeno priklanjali Veneciji, Pićan je s Pazinom i okolicom imao potpuno drugačiju sudbinu. Ženidbom Majnardove nasljednice grofice Matilde Pazinske za goričkog grofa Engelberta, krajem 12. st. postaje sastavnim dijelom njihove Grafschaft Ysterreich koja 1374. godine pod imenom Pazinska knežija postaje privatno vlasništvo obitelji Habsburg.
Pićan, jedan od najstarijih istarskih gradova i nekadašnje sjedište biskupije, u srednjem vijeku nije imao samostalan gradski statut poput onih u mletačkom dijelu Istre. Kao dio Pazinske knežije, pod vlašću Habsburgovaca, njegov pravni život bio je uređen kombinacijom: feudalnih propisa Pazinske knežije, običajnog prava i biskupskih akata. S time da se Pićan spominje još 804. godine na Rižanskom saboru kao bogata gradska općina, što ukazuje na vrlo rano razvijenu administrativnu strukturu.
Habsburzi čitavu knežiju najradije daju u kratkoročne zakupe sad jednom, sad drugom plemiću, u čije ime posjedom upravljaju kapetani, a oni tim novcem financiraju svoj uspon na carsko prijestolje.
Godine 1508., za trajanja rata između Mletačke Republike i cara Maksimilijana I. Habsburškoga, Pićan je privremeno zaposjela mletačka vojska. U 16. st., naseljavanjem hrvatskih izbjeglica s osmanskoga područja (Bosna, Dalmacija, Lika), grad je bio obnovljen, ali je već početkom 17. st. teško stradao u Uskočkom ratu (1615–1618).
VRIJEDNE ZNAMENITOSTI
Srednjovjekovne zidine koje su ograđivale Pićan dijelom su ostale sačuvane, a najmonumentalniji dio zidina, Gradska vrata, i danas ostaju glavnim ulazom u stari dio grada. Izgrađena su u 14. st., 1613. godine obnavlja ih biskup Antonio Zara koji je ovdje napisao svoje životno djelo (Anatomia ingeniorum et scientiarum sectionibus quattuor comprehensa, Venecija, 1615. godina) i ostao upamćen kao prvi talijanski mislilac koji se odvojio od skolastičke filozofije. Zara je za Pićan bitan i zbog obnove biskupske palače, ali i započete gradnje nove katedrale, danas Župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije.
Zahvaljujući bliskoj vezi s nadvojvodom Ferdinandom, Zara je već s 27 godina od običnog klerika postao biskup Pićna.
Trobrodna župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, današnji izgled dobila je preuređenjem 1753. godine u vrijeme biskupa Bonifacija Cecottija. Unutrašnjost je barokizirana u vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Aldraga Piccardija.
Pićanska katedrala i biskupski dvor opustošeni su 1653. godine u najvećoj buni kmetova u Istri. Pritisnuti novim davanjima koja su uvedena zbog podmirivanja dugova Knežije prema Kranjskoj, a naročito zbog surovosti predstavnika kranjske pokrajinske uprave Hanibala Bottonija, oko tri tisuće ljudi iz čitave Knežije okupilo se 6. srpnja u Gračišću i krenulo na Pićan pod vodstvom Mate Bolka. Razvalili su gradska vrata, provalili u katedralu, u biskupski dvor i kuće kanonika te na licu mjesta presudili Bottoniju i njegovom kancelaru.
Ispod crkvenog poda nalazi se nekoliko grobova pićanskih biskupa, u sakristiji se čuva ranogotički ormar od orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem iz 1741. godine, svečani biskupski plašt protkan zlatnim koncem koji je Pićanskoj biskupiji darovala carica Marija Terezija, te križ-relikvijar germanske proizvodnje iz 16. st., renesansni drveni kor na glavnom oltaru i dr.
Zvonik od bijelog vapnenca sagrađen je 1872. godine i sa svojih 48 metara treći je najviši u Istri, a slovi i kao najljepši.
Ispred Gradskih vrata u parku nalazi se kip sv. Ivana Nepomuka, češkog sveca i zaštitnika kraljica i mostova pa se pretpostavlja da je vjerojatno i Pićan, kao njegovi susjedni gradovi, imao pokretni most pred ulazom u grad. Uz park ispred naselja crkvica je Sv. Roka, zaštitnika od kuge, čiji je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek (1631.-1634.) u jeku jedne od najvećih epidemija kuge. Gradnju je dovršio biskup Antonio Marenzi (1637. - 1646.). Izvan zidina uz groblje crkvica je Sv. Mihovila sa zidnim freskama iz prve polovice 15. st.
LEGENDE O SV. NICEFORU
Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njena zaštitnika sv. Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene predaje. Snalaženje dodatno otežava činjenica da su s Pićnom povezana dva Nicefora – sv. Nicefor mučenik i sv. Nicefor biskup.
Prigodom rekonstrukcije katedrale kipovi obojice svetaca postavljeni su na njeno pročelje. Zajedno su prikazani i na slici na oltaru sv. Nicefora pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.
Predaja o sv. Niceforu mučeniku kaže kako je rimski car Konstantin Veliki, prvi koji je priznao i poticao kršćanstvo i koji je sagradio novo središte carstva - Konstantinopolj, kasnije Carigrad, dao tjelesne ostatke sv. Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ima ovom svecu posvetiti crkva. Po proširenoj je verziji svečevo tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se baš u Pićnu.
Prema predaji o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima, Nicefor je bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojega su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života jer je živio sa svojom nećakinjom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje, Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: Dao Bog da bosi po trnju plesali. Zbog toga se za Pićance uvriježio naziv trnoplesari.
Umjesto u Pićnu, Nicefor je na putu ka patrijarhu u Akvileju stvorio izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Na povratku Nicefor umire te mu se tjelesni ostaci čuvaju u Umagu sve do 1379. godine kada ih otimaju Genovežani. Ipak, po svečevoj želji, u znak oprosta u Pićan je poslana njegova desnica koja se čuva u župnoj crkvi u Pićnu.
U Istri se 1860-ih otvaraju mnogobrojne čitaonice, no u Pićnu je to bio slučaj tek 1914. godine, kad je otvorena Narodna čitaonica, koja je djelovala do 1918. godine. Za vrijeme austrijske vladavine Pićan je imao hrvatsku i talijansku pučku školu. Godine 1913. djelovala je jedna talijanska mješovita škola (učenici oba spola), s jednim učiteljem i 42 učenika (jedan razred), te hrvatska škola, s dva učitelja i 152 učenika (dva razreda).
PIĆAN SAMOSTALNA OPĆINA
Sa svršetkom Prvoga svjetskog rata raspada se Austro-Ugarska Monarhija i počinje talijanska okupacija istarskih prostora te s time povezane tegobe. U međuratnom razdoblju (1918. - 1940.) zbog siromaštva i diskriminacijske politike ondašnjih vlasti iselilo se mnogo Pićanaca, kao i Istrana općenito, što je poznato kao prvi egzodus.
Iseljavanje mahom talijanskoga, pa i hrvatskoga te slovenskog stanovništva, poznato kao drugi egzodus, počelo je odmah po završetku Drugoga svjetskog rata, te nije u potpunosti prestalo sve do kraja šezdesetih godina 20. st. Bilo je legalnog iseljavanja, ali i bježanja preko granica.
Pićan je do 1993. godine bio u sastavu Općine Labin, a otad je sjedište istoimene samostalne općine, s deset naselja i pripadajućim im selima i zaseocima. Dan općine obilježava 16. kolovoza, na blagdan sv. Roka, zaštitnika Župe Pićan.
NASLOVNA BISKUPIJA
Papa Pio VI. ukinuo je 20. kolovoza 1788. godine Goričku, Tršćansku i Pićansku biskupiju te na njihovu području ustanovio Gradišku biskupiju. Nekoliko godina uspostavio je Goričko-gradišku nadbiskupiju i Tršćansku biskupiju, kojoj je 1791. godine pripojeno područje bivše Pićanske biskupije. Opstala je od kasne antike do 18. st. zbog više razloga: evangelizacije Hrvata naseljenih u ranom srednjem vijeku na prostoru središnje Istre, interesa svjetovnih gospodara za moralnim autoritetom utjecajna prelata na tom prostoru, te želje dinastije Habsburg da u Istri bude biskupija.
Na katedri sv. Nicefora izredalo se oko 60 biskupa tijekom 1200 godina njezina postojanja. Po ukinuću Biskupije spomen na nju ostaje u naslovu pićanskih biskupa koje Sveta Stolica dodjeljuje biskupima koji nemaju vlastitu biskupiju (titularni, naslovni biskupi.
VIDIKOVAC FRANJE FERDINANDA I SV. JELENE
Vidikovac Pićan je do 1993. bio u sastavu Općine Labin, a otad je sjedište istoimene samostalne općine, s deset naselja i pripadajućim im selima i zaseocima. Dan općine obilježava se 16. kolovoza, na blagdan sv. Roka, zaštitnika Župe Pićan Franje Ferdinanda, spomen na prijestolonasljednika koji je posjetio Pićan i sa župnikom ispio buteljku vina. Tada je, navodno Franjo Ferdinand rekao župniku da će idući put doći sa suprugom Sofijom, strastvenom slikaricom, kako bi ovjekovječila prekrasan krajolik. To se nije ostvarilo jer su ubijeni 1914. godine u Sarajevu.
U Pićnu je poznat još jedan vidikovac, Vidikovac sv. Jelene, nazvan po istoimenoj crkvici koja je nekada bila na ovom mjestu.
(NE)POZNATI PIĆANCI
BRAJŠA I SLATKONJA - U Pićnu je rođen Matko Brajša Rašan (1859.-1934.), zborovođa, zapisivač istarskih narodnih napjeva i skladatelj, koji je 1912. godine na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu »Krasna zemljo, Istro mila«.
Manje je poznato da je još jedna važna glazbena osoba vezana uz Pićan. Radi se o Slovencu Jurju Slatkonji (1456.-1522.), osnivaču i voditelju bečkog dvorskog orkestra (Bečki dječački zbor), prvom bečkom biskupu. U Pićnu se spominje 1506. godine kao administrator biskupije, a 1513. godine kao pićanski biskup.
ŠIME KURELIĆ - Šime Kurelić rođen je u Pićnu 1864. godine u bogatoj građanskoj obitelji. Ova pićanska obitelj tijekom povijesti dala je brojne istaknute narodnjake, svećenike i javne djelatnike. Završio je osnovnu pučku školu u Pićnu, a zatim hrvatsku gimnaziju u Rijeci na Sušaku. Studij prava završio je u Grazu i Padovi. Svršetkom studija vratio se u Pazin gdje je radio kao odvjetnik.
Tijekom osamdesetih i devedesetih godina 19. st. istaknuo se kao politički aktivist i borac za kulturna i politička prava istarskih Hrvata. Na demokratskim općinskim izborima 1898. godine izabran je za glavara mjesne općine Pazin, a tu dužnost obnaša sve do 1918./1919. Za njegova upravljanja gradom i općinom osnovalo se mnoštvo pučkih škola, Hrvatska čitaonica u Pazinu, gospodarsko društvo, Istarsko planinarsko društvo, javna pučka knjižnica, prva Hrvatska gimnazija u Istri, Talijanska gimnazija, učenički dom, Ženska učiteljska škola te fond za učenike kojima bi se dodijelila stipendija za školovanje u Pazinu.
Njegov plodonosan rad završio je svršetkom Prvog svjetskog rata kada su ga nove talijanske vlasti izgnale na Sardiniju. Krajem 1919. godine vratio u Pazin. Umro je 1921. godine zbog posljedica psihičkog i fizičkog zlostavljanja tijekom pritvora. Njegova se obitelj odselila u Kraljevinu Jugoslaviju.
SEBASTIJAN GLAVINIĆ - Sebastijan Glavinić rođen je u Pićnu 1632. godine u obitelji bosanskih prebjega pred Osmanlijama. Djetinjstvo je proveo u Pićnu. S četrnaest godina poslan je na školovanje, najprije na Trsat, pa na studij teologije i filozofije u Graz, Beč i Trnavu. Godine 1661. kao tumač i duhovnik zajedno s austrijskim izaslanstvom odlazi iz Beča u Moskvu kako bi posredovao u smirivanju ratnih prilika i napetosti između Poljsko-Litavske Unije i Ruskog Carstva. Vraća se u Beč 1662. godine, gdje radi kao tumač za ruski jezik i dvorski kapelan. Car Leopold I. nagrađuje ga zbog vjerne službe dodjelom nadžupe svetog Jurja u Slovenskim Konjicama te naslovom plemića od Glamoča. Po oslobođenju Like od Osmanlija dolazi na položaj Senjsko-modruškog biskupa. Međutim, odstupio je s biskupskog položaja te se vratio u Slovenske Konjice u kojima je umro 1697. godine.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
