pitanje opskrbe
Nestašica pitke vode u Labinu i Labinštini
Špina u Labinu
Manjak vode trajno je obilježio Labinštinu, u kojoj se zbog suša doslovce gladovalo, ili za brentu vode hodalo satima. Od nestašice pitke vode nije bio izuzet ni Labin, samo dok su se kapi kišnice na selu skupljale u barama, odnosno kolima po naše, drevni je grad imao cisterne pod zemljom, neke još iz doba Rimskog carstva, kasnije bunare, ali i sreću da se ispod njegovih istočnih zidina u Podvinju nalazio i dobro uređeni izvor.
Od Kalanica i Brenta do špina
Ako su presušile kalanice onda se po vodu odlazilo do tog ili nekog drugog izvora u blizini, za što se koristila brenta. Kako je bilo dosta imućnih Labinjana, a još više sirotinje u okolnim selima, oni su za njih obavljali taj težak posao.
Voda se između dva svjetska rata autocisternom jednom tjedno dopremala u Labin iz izvora u Kokotima na rubu Raše, a brenta vode plaćala se 50 centezima.
Zato je bila velika fešta kada je Labin, a i neka okolna mjesta, 1937. godine dobio pitku vodu, zahvaljujući prije svega izgradnji rudarskog grada Raše. Najprije putem javnih špina, a dosta kasnije i u svojim domovima. Postavljanje javnih špina 21. travnja 1937. godine na više lokacija u Starom gradu, dovelo je do poboljšanja životnih uvjeta, a žene su prestale nositi vodu u brentama iz udaljenih kolova.
Jedna od lokacija tih špina bila je u blizini palače Battiala - Lazzarini (današnji Narodni muzej), mjesto koje i danas nosi nosi naziv Poli špine. Javne špine imale su oblik fascia što je dodatno ukazivalo na indoktrinaciju fašističkog režima u svakodnevnom životu.
Osim postavljanja javnih špina, izgrađena je i fontana na šetalištu San Marco. Još je jedna fontana izgrađena na Labinštini, ona na glavnom trgu u Raši upravo 1937. godine.
Spomenimo da su pod Austrijom, tijekom 19. st., vodovodi izgrađeni u Puli, Kopru i Buzetu. Mnoga manja naselja u blizini Pule, poput Ližnjana, dobila su vodovod ranije zahvaljujući blizini najvećeg istarskog grada. U Ližnjanu je još uvijek vidljiva špina s natpisom "1919". Prvi svjetski rat prekinuo je širenje infrastrukture, a novi projekti počeli su pod Italijom.
Izgradnja tri sustava
Konkrektno, pitanje opskrbe vodom u Istri počelo se rješavati dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je 1929. godine u Puli osnovan Konzorcij za preinaku zemljišta u Istri (Il Consorzio per la trasformazione Fondiaria dell’Istria) kroz projekte vodoopskrbe, sanacije močvara i izgradnju prometnice. Uz 95 posto financiranja države, Konzorcij je pokrenuo projektiranje i izgradnju Istarskog vodovoda (Acquedotto Istriano).
O tom važnom projektu piše "Istarski list" u članku naslovljenom "Istarski vodovod". Izgradnjom vodovoda, dvadeset i šest istarskih općina i 126 sela trebalo je biti opskrbljeno vodom.
Izgradnja se odvijala u tri sustava: Rižana, Mirna i Raša - Labin. Izvori Fonte Gaia i Kožljak kaptirani su 1937. godine, izvor Plomin 1953. godine, Kokoti 1980. godine, a izvor Mutvica 2005. godine. Te 1937. godine izgrađen je cjevovod Fonte Gaia - Raša i Fonte Gaia - Labin - Vinež, te Kožljak - Nedešćina i Kožljak - Vozilići - Štrmac - Labin. Upravo se ta 1937. godina uzima kao početak sustavne vodoopskrbe Labinštine.
Novine pišu: "Za Šušnjevicu i Plomin će prema nacrtu inž. Veronesea biti sagrađen poseban vodovod, koji će dobivati vodu iz jednog izvora kod Kožljaka. Labinski vodovod će dobivati vodu iz jednog izvora u raškoj dolini. Voda iz tog izvora bit će pomoću strojeva dignuta u hranište na brdu Majke Božje od Zdravlja (s desne strane raške doline). Odanle će po vodenim cijevima teći po svim selima na Labinštini, u Labinu i u Skitaču".
Taj je veliki događaj zabilježen i u "Corriere istriano" u kojem čitamo da voda, koja je bila jedan od najvećih problema stanovništva Labina, neće više nikad nedostajati: 31. travnja 1937. godine ostat će zauvijek upamćen.
Vodovod Rižane, Mirna i Labin
Treba ipak reći da je plan inž. Gina Veronesea predviđao jedinstveni sustav za cijelu Istru, no zbog visokih troškova bio je obustavljen. Inž. Giuseppe Muzi 1931. godine predložio je novu viziju s tri neovisna sustava. Prvi, vodovod Rižane, koristio je izvor Santa Maria del Risano za opskrbu sjeverne obale i brdskih naselja do Pirana. Drugi, vodovod Mirne, bio je najveći sustav koji je koristio izdašne izvore kod Buzeta za unutrašnjost poluotoka i zapadnu obalu Istre sve do Rovinja. Naposljetku, vodovod jugoistočne Istre, bio je namijenjen opskrbi područja bivšeg jezera Čepić te Labina i okolnih krajeva.
Na selu je stanje s pitkom vodom i dalje ostalo teško. Neki ljudi koji su imali veće šterne znali su nadničare plaćati vodom: cjelodnevni rad plaćao se s 40 litara vode.
Nakon Drugog svjetskog rata Istarski vodovod je imao svoje sjedište u Poreču, Opatiji i Pazinu. Komunalno poduzeće Istarski vodovod Pazin obuhvaćao je Vodovod Labin i Istarski vodovod, a upisano je u sudski registar 1956. godine. Od 1955. godine postojale su ispostave Labin, Buje, Buzet, Karojba (kasnije Pazin), a od 1959. godine i Rovinj.
Radnički savjet Komunalnog poduzeća Istarski vodovod Pazin 1960. godine raspravljao je o zahtjevu Narodnog odbora općine Labin i radnika ispostave Labin za izdvajanje iz Istarskog vodovoda u zasebno komunalno poduzeće. Te je godine pak donesena odluka o spajanju svih vodovoda u Istri u jedno poduzeće. Ipak, u ožujku 1961. godine odobreno je izdvajanje ispostave Labin iz sustava Istarskog vodovoda i osnivanje komunalnog poduzeća Vodovod Labin sa sjedištem u Labinu.
Današnji istarski vodovod temelji se na tim talijanskim sustavima, uz modernizaciju i proširenje na nove korisnike. Zajedno s izgradnjom željezničke pruge 1870-ih, pod Austrijom, vodoopskrbni sustavi 1930-ih pod Italijom predstavljaju najveće infrastrukturne poduhvate u povijesti Istre.
Pročišćavanje otpadnih voda
Naselje Podlabin, izgrađeno za potrebe rudnika između 1940. i 1942. godine, imalo je suvremenu mrežu kanalizacije, koja je završavala do uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Nakon pročišćavanja voda je otvorenim kanalom išla prema Krapnu, Raši i završavala u moru.
Kapacitet tog uređaja planiran je za potrebe naselja koje je projektirao Eugenio Montuori, ali je nakon rata na uređaj spojena kanalizacija novih naselja u Podlabinu: Novih zgrada, Katura, Marcilnice, Starca, a zatim i starog grada Labina, Presike, Kapelice te Vineža i industrijske zone Dubrova.
Tvrtka Hidroprojekt-ing iz Zagreba izradila je 1995. godine projekt sanacije i proširenja postojećeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Labin, koji je predviđen za opterećenje 15.000 ES (ekvivalent stanovnika). Radovi su dovršeni u lipnju 1996. godine te je tim zahvatom omogućen i prihvat sadržaja septičkih jama, uz uporabu specijalnih autocisterni.
Današnji istarski vodovod temelji se na tim talijanskim sustavima, uz modernizaciju i proširenje na nove korisnike. Zajedno s izgradnjom željezničke pruge 1870-ih, pod Austrijom, vodoopskrbni sustavi 1930-ih pod Italijom predstavljaju najveće infrastrukturne poduhvate u povijesti Istre.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
