ZRCALO VREMENA
Puste moj, puste, kan mi ti sada greš?
Paljenje pusta - netko mora biti kriv za sve loše u godini
Vrijeme ludovanja, plesanja i pjevanja, maškara, naziva se prikladno peto godišnje doba, počinje na blagdan Sv. Antona pustinjaka, 17. siječnja, i završava na Pepelnicu, 23. veljače, kada će Pust platiti glavom za sve loše u protekloj godini - jer netko kriv mora biti!
Pokladni običaji u Istri nisu zamrli, a jedan od prvih i temeljitijih zapisivača tih običaja bio je etnolog Jakov Mikac (1892.-1982.), rodom iz Bresta kraj Buzeta. Diplomirao je 1934. godine antropogeografiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Istraživao je istarsku etnografsku i folklorističku baštinu. Na temelju prikupljene građe objavio je više članaka, te 1977. godine knjigu "Istarska škrinjica: iz kulturne baštine naroda Istre".
Ovo je njegov članak o Pusti i pokladnim običajima u njegovom rodnom mjestu.
NE ŽIVI SE SAMO OD KRUHA
Prateći Istrane tokom godine, vidimo, da se poveće svetkovine i važniji događaji, koji se zbivaju na njegovom ognjištu, popraćeni lijepim istarskim običajima. Pored teškog rada što ga obavlja na svojoj zemlji, ti mu običaji zaslađuju život, razbijaju mu svagdanje brige: Ne živi se samo od kruha, nego i od riječi Božje, kako kaže Sveto pismo. Tako i našem Istraninu nije svrha samo da jede, nego da živi i radi, a svoj život i rad da zaslađuje svojim narodnim običajima. Nije mi svrha da o tome pišem, jer naslov glasi Pust a ne razmatranje. Sada se nalazimo u dobi poklada, plesa, veselja, pa je potrebno, da se vratimo naslovu.
Širom naše Istre Pust je popraćen naročitim običajima, koji su većim dijelom u svim istarskim krajevima manje više isti ili slični. Pošto su mi poznati najbolje ćićski pusni običaji, odlučio sam da opišem ukratko pusne običaje u selu Brestu u Ćićariji. U Brestu se slavi Pust kao i u drugim krajevima u utorak pred Pepelnicu. Pust vole mladići, djevojke, pa i stariji svijet da što ljepše proslavi.
Mladići se već osam dana prije Pusta sastanu i dogovore kako će se sprovesti. Na tom dogovoru odluče u kojoj će kući plesati i u koje će selo ići pobirati kao mačkare. Odrede koliko će ih se preobući u žensko odijelo, tko će biti baba, svirač i pobirač. Za glazbu se mnogo ne brinu jer je u selu više svirača koji dobro znaju svirati na mih (mješnice). Ti svirači čekaju da se nekoga od njih pozove i rado se odazovu jer se badava provedu s mladićima. Iza sastanka mladići se raziđu svojim djevojkama (mladima) s kojima se misle oženiti i zamole ih da im priprave svoja nedjeljna odijela za mačkare. Tko nema svoje mlade zamoli zrmanu (rođakinju) ili sestru da ga na određeni dan obuče u svoje odijelo. Djevojke se odmah dadu na posao i najbolje svoje odijelo pripreme i urede.
MLADIĆI OBUČENI U ŽENSKA ODIJELA
Na određeni dan rano ujutro dođu svojim mladama i one ih obuku. Odijelo koje obuku, sastoji se od košulje, kamažeta i pasa. Na nogama nose opanke, a na glavi klobyk (šešir). Klobuk je pokrit crvenim rupcem, a povrh toga prebačena je gusta mreža, koja se spušta do ramena. Rubac i mreža oko klobuka zavezani su crvenom vrpcom da ne padnu. Pod gustom mrežom mladića se ne može prepoznati. Ljudi zovu ovakve preobučene mladiće mačkare. Jedan ili dva mladića obuku se u stara poderana odijela, najružnija što mogu, a najmilije im je kad se omotaju u ovčju kožu sa dlakom okrenutom napolje. Noge zavežu u staru vreću, na glavu metnu jagnjeću kožu i na nju pričvrste rog, a oko pasa privežu desetak ovčarskih zvonaca. Svirač i pobirač obučeni su u nedjeljna odijela i obično su oženjeni.
U novije doba mačkare nose na rukama bijele rukavice, a u ruci drže jabuku ili naranču i malenu šibu. Jabuku nose zbog ljepote, a šibu da se njome čuvaju od djece. Mačkara može biti 8 do 10, a može i više.
Takve mačkare s babama, sviračem i sabiračem upute se nekoliko dana prije Pusta u obližnja sela. S njima ide još po neki mladić, koji nije preobučen. Taj pazi da se mačkare i babe lijepo vladaju i gleda da se izbjegne svaku nezgodu u tuđem selu. Taj je mladić zapravo vođa mačkara: on na sve pazi i intervenira svagdje gdje treba u ime mačkara. Često dođe do svađe, pa i do tučnjave, kada se u nekom selu sastanu mačkare iz dva ili više sela. Tu glavnu riječ vodi seoski župan i spomenuti mladić. Da se ukloni opasnost, župan zabrani jednima u selo, dok druge mačkare ne iziđu iz sela. Prije nego će uči u selo, mačkare počnu pjevati, a svirači svirati. U selo upadnu najprije babe, koje trče po selu zvone zvoncima što su im oko pasa, zbivaju šale i prave kojekakve vragolije, da tobože navijeste dolazak mačkara.
BABE ORNE NA ŠALU
Pred mačkare dotrče mladići, djevojke, pa i stariji ljudi da ih vide. K njima pristupi seoski mladić, koji je od svojih drugova delegiran, rukuje se s vođom mačkara i s mačkarama, te ih odvede u svoje selo. Maškare, da počaste seoskog župana, najprije dođu pred njegovu kuću gdje zapjevaju i zaplešu uz svirku mijeha sa djevojkama toga sela. Pobirač koji sobom nosi poveću košaru, dođe pred vrata, a domaćica mu dade kobasicu, nekoliko jaja ili komad slanine. Pobirač najljepše zahvali domaćici, a mačkare krenu pred druga vrata, gdje čine ono isto, što su činili pred županovim vratima.
Dok mačkare obilaze selom, babe zbijaju oko mačkara šale sa seoskim djevojkama, koje bježe ispred baba i ne puste se hvatati, jer bi ih babe pepelom posipale ili bi im košulju zaprljale, što su babe vragoljastije, to su mačkare ponosnije; zato se izabiru oni mladići za babe koji su orni za šalu.
Kada mačkare obiđu selo, svrate u gostionicu mladićima toga sela, da popiju nekoliko litara vina i da zaplešu sa seoskim djevojkama, a zatim se oproste i krenu pjevajući i svirajući u svoje selo, ili ako im vremena preostane, krenu u drugo selo. Sabirač dobro čuva ono, što je u selima nabrao. Mačkare u tuđem selu nikada ne prespavaju, pa makar se noću vraćale kući, jer bi bila za njih sramota.
Ujutro na Pust mladići se ponovno preobuku u ženska odijela i idu po svome selu pobirati od kuće do kuće. Kada obiđu selo, presvuku se i otvore ples koji traje čitavi dan do pola noći. Poslije podne sabirač preda sakupljene darove seoskim djevojkama, koje s tim darovima spreme večeru, i kad je večera gotova, pozovu k stolu mladiće, a ovi opet pozovu seoskog župana i neke viđenije muževe u selu na večeru. Djevojke prirede za večeru fritu (kajganu) s kobasicama i landice (kruh umočen u jajima i pržen na masti ili ulju).
ZAJEDNIČKA VEČERA
Večera je zajednička za jednim stolom uz šalu, smijeh, sviranje i pjevanje. Obično sjedi na čelu stola seoski župan, do njega ostali pozvanici, a do ovih redaju se s jedne strane stola mladići, a s druge strane djevojke. Poslije večere župan, ili neko od ostalih muževa, zahvali se mladićima i djevojkama na večeri i časte ih s nekoliko litara vina. Netko se od mladića zahvali županu i ostalim muževima što su se odazvali njihovom pozivu i prisustvovali zajedničkoj večeri. Time bi se večera završila, a mladići i djevojke vrate se opet na ples, a ostatak večere razdijele djevojke koje spremaju siromašnoj djeci i ženama koji se tu zateknu. Na ples dođe i stariji svijet, a mladići ih puste da plešu, čak im i nekoliko plesova rezerviraju. Ti stariji plesači i plesačice ne znadu moderne plesove, pa ni polku, mazurku ili valcer, nego okreću svoja starinska kola - balun. Zatim se nekoliko plesova podijeli neženjama i udovicama, a pri svršetku nekoliko je plesova namijenjeno strigama, morama, vukodlacima, dobroj ljetini itd. Polagano se približava pola noći. Stariji se svijet razilazi kućama, a u pola noći prekine se s plesom da se ne povrijedi Pepelnicu, a plesači odu kući.
PALJENJE PUSTA
Na dan Pusta seljaci ne rade, jer su i oni u dobrom raspoloženju. Obično poslije podno svrate u gostionu da vinom okvase usta, mlađi da zakantaju (zapjevaju), a stariji da zabugare. Naročito sam se kao dječak volio vrtjeti oko gostione, jer u nju nisam smio, da čujem kako starci bugare, a najmilije mi je bilo, kada je koji starac sa staricom zabugario. Ove milozvučne melodije rado se sjećam, i danas ju mogu zazvati u svijesti. Domaćice spremaju na dan pusta fritu s kobasicama i landice.
Konačno, došli smo do Pepelnice. Mladići naprave na Pepelnicu poslije mise pusta od starog odijela i slame, i metnu ga na voz (kola). Neki mladići drže timon (rudo), drugi guraju voz, a treći se poredaju za vozom i tobože plaču za pustom. Pusta voze izvan sela, gdje ga zapale, a prazan voz dovozu u selo i to je konac poklada.
Plač za pustom kada ga voze
Puste moj, puste.
Kan mi ti sad greš?
Ki će meni hižu pomes?
Ki će meni trtu oples?
Ki će meni ručak dones?
Ki će meni klin zabit?
Ki će meni vincen zalit?
Puste moj, puste.
Kan mi sada greš?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
