Čita(j)mo Istru
Mladić iz Vodnjana osuđen na smrt i utopljen u vodama mletačke lagune
(Arhiva)
Godine 2010. iz tiska je izišlo vrlo vrijedno izdanje – preslik i transkripcija Vodnjanskoga statuta iz 1492., kao drugo u ediciji »Kolana od statuti«. Statut regulira upravu, život i prava grada Vodnjana i važan je izvor za proučavanje srednjovjekovne povijesti Istre.
Jedna od uvodnih studija je ona dr.sc. Miroslava Bertoše u četrnaest poglavlja »Habitat u pokretu i apoteoza obilja« (34-82) Miroslava Bertoše.
Prenosimo neke dijelove.
VAL HEREZE: PROTESTANTI U VODNJANU
Prodor protestantskih ideja u Vodnjan poklopio se s posttridentskim razdobljem katoličke obnove koja je i u Puli, u neposrednoj blizini Vodnjana, uzela maha pod biskupom Matteom Barbabiancom (1555.–1582.) i njemu odanim svećenstvom. Val »sjeverne hereze« širio se nekim dijelovima Istre, premda još nedostaju nepristrane znanstvene analitičke studije o njegovim dosezima u tim krajevima. Koliko se »luteranstvo« proširilo Vodnjanom? U arhivskim su se vrelima sačuvala kontradiktorna svjedočanstva: s jedne strane ona koja preuveličavaju njegovu prisutnost u tome trgovištu, a s druge strane ona koja ga nastoje umanjiti.
Don Pietro Manelfi polovicom listopada 1551. godine pred bolonjskom inkvizicijom iznio podrobne podatke o raširenosti hereze u talijanskim pokrajinama. Za Vodnjan je u prvom preslušavanju rekao »da su tu svi luteranci«, a posebice je istaknuo neke župnike, te dvojicu postolara. Mjesec dana poslije produbio je svoj iskaz i detaljnije opisao boravak u kući župnika Antonija Gambaletta: »Tu sam konačio četiri ili pet dana i tu me posjetilo 20 ili 30 luterana s kojima sam nedugo raspravljao o luteranskoj doktrini i našao da su svi o njoj suglasni«.
ANDREA CINEI OSUĐEN NA SMRT
Između 1568. i 1590. inkvizitori Sv. Oficija i predstavnici svjetovne vlasti vodili su istragu protiv sedam članova vodnjanske obitelji Cinei, podrijetlom iz Famaguste na otoku Cipru. Neki su od njih osuđeni na doživotni kućni zatvor, neki na disciplinske kazne, a samo je jedan – mladi Andrea Cinei osuđen na smrt i utopljen u vodama mletačke Lagune. Još su neki Vodnjanci zbog takvih ideja došli pod udar zakona. Godine 1583. osuđen je Zuanne de Paoli, pobornik kalvinizma, dok su blage kazne dobili Antonio Rotta i Zuanne Betiga. Prema nekim indicijama, vodnjanski su protestanti pokušali ubiti puljskoga biskupa – reformatora Claudija Sozomena (1583. – 1604.). U sudskim spisima Sv. Oficija nalaze se imena i nekih svećenika – Jacopa Cineia, osuđenog (1580.) na dvogodišnji zatvor i Biagia Tessarisa iz susjedne Galižane koji je, pomažući seljacima pri žetvi, širio protestantsku doktrinu (kažnjen je s deset godina veslanja kao galijot, a zatim je prognan). Neki pristaše protestantizma pobjegli su u susjednu Pazinsku knežiju, gdje su nalazili utočište u tamošnjim kaštelima, osobito u Kožljaku kod plemića Francesca Barba.
ZDRAVSTVENE SLIKE VODNJANSKE
Uvršten među kaštele »zdrava zraka«, Vodnjan se uspio sačuvati od mnogih valova kuge koji su se prelijevali preko (južno)istarskog prostora. Jedino će mjestimične malarične groznice mučiti vodnjansko žiteljstvo i povećati mu smrtnost. Još od srednjeg vijeka lokalna je vlast vodila brigu o zdravstvenim uvjetima i nadzirala sve postupke koji bi mogli poremetiti postojeće stanje i omogućiti prodor bolesti i zaraza. I neke su odredbe Statuta bile odraz težnje da se vodnjanski urbani prostor – sa svojim slikovitim krivudavim ulicama – sačuva od onečišćavanja, od nevolja s kojima su se hrvali svi gradovi i gradići diljem Europe! Članak XXV. strogo je zabranjivao da se »onečišćena ili prljava voda baca odozgo prema dolje«. A tko bude bacao gnoj ili nečist na javne ceste »bit će prisiljen sve ukloniti... u roku od osam dana«. Da bi sačuvali svoj dragocjeni »zdravi zrak« i »ekološki« funkcionalan prostor, Vodnjanci su se tih odredaba – i pridržavali!
Nedostatak prirodnih izvora vode u velike je nevolje i neprilike dovodio ne samo ljude nego i stoku. Napredak stočarstva zarana je prisilio Vodnjance da stoku poje na drevnim lokvama oko trgovišta i da ih održavaju. Nečistu i nezdravu vodu žiteljstvo je posebnim postupcima pokušavalo učiniti manje opasnom za zdravlje. Horograf i liječnik Prospero Petronio ostavio je o tome zanimljiv zapis: »Ove su lokve umjetno načinjene za pojenje stoke; voda se prokuhava, odnosno pročišćava prešanim bademima, breskvama i šljivama, a zatim pije; no i takva je vrlo štetna i skraćuje im život«.
Nastojanjima mletačkih providura 16. i 17. st. da se poboljšaju ne samo gospodarski nego i zdravstveni, ambijentalni i ekološki uvjeti, pridružio se godine 1774. učeni i agilni liječnik Ignazio Lotti, koji je upozorio koparskoga podestata i kapetana da je južnoistarski način stùpanja žitarica između dva kamena vrlo štetan za zdravlje, jer se prašina i vapnenac miješaju s brašnom. Preporučio je stoga izgradnju mlinova na vjetar, ali i izgradnju cisterna za svakodnevnu uporabu. U vrelima je ostao zabilježen podatak da je tih godina u Vodnjan stigao i u njemu se trajno naselio stručnjak za izradu cisterna i bunara. Došao je iz Udina, a zvao se Ioannes Antonius Pozzolarius, što nedvojbeno pokazuje da su Lottijevi savjeti imali odjeka.
PROIZVODNJA I ZA IZVOZ
Još od kasnog srednjovjekovlja vodnjanska se vuna dobro prodavala u Veneciji; poslije će prerasti u veliku trgovinu platnom od kojega su se izrađivali zasloni protiv sunca i odjeća za posadu na galijama. Za pranje platna koristio se pepeo koji se također izvozio, premda su probitak smanjivale visoke carine (tek godine 1445. mletačka je vlada znatno reducirala pristojbu na vodnjanski pepeo).
Vodnjanskoj je općini pripadala luka Marichio (ili Maricio), u kojoj se ukrcavala roba za tržišta prekomorske metropole, no zbog velike količine hrastovih trupaca i ogrjevnog drva Senat joj je na puljskom teritoriju dodijelio još tri ukrcavališta – carregadora: Portissuol, Murazzo i Vallbandon. U njima su – prema nekim svjedočanstvima – često pristajali trabakuli, bragoci i druge barke.
Trgovište ipak nije živjelo pod staklenim zvonom, izolirano od neposrednog, daljeg i vrlo udaljenog područja. Nedaće širih razmjera i tu su imale tragičan odjek. Unatoč »zdravu zraku« i gospodarskoj vitalnosti, tako karakterističnoj za Vodnjan, poslije Uskočkoga rata, u kojemu je rušenje, paljenje i ubijanje dostiglo goleme razmjere, poslije epidemije kuge koja je 1631. godine potresla ne samo Istru nego i Veneciju, pa i čitavu Europu, i kaštel i njegovu okolicu pogodila je oskudica, bijeda i privremena glad.
U cikluse nesreća koje su se obrušile na Vodnjan (i čitavu južnu Istru) valja ubrojiti i klimatske poremećaje koji kulminiraju olujama godine 1649.; najplodnija polja, maslinici i vinogradi ostali su bez uroda. Što je bilo najgore, žiteljstvo je ostalo bez sjemena za sljedeću sjetvu. Mletačka je vlast u toj i sličnim prilikama bila prisiljena smanjiti fiskalne i naturalne obveze i poslati novac za kupnju žita. No, neka je davanja uporno zahtijevala, unatoč krizi u kojoj su se našli Vodnjanci i ostali istarski podanici (primjerice, daću na izvezenu stoku).
MASLINARSTVO I ULJARSTVO
Uzgoj maslina i proizvodnja ulja stoljećima su bili ne samo izvor gospodarskog probitka Vodnjanaca nego i svojevrstan simbol njihova vrhunskog umijeća u toj proizvodnoj grani. Fiskalna politika Mletačke Republike bila je proturječna. S jedne je strane poticala proizvodnju, a s druge ju je gušila visokim daćama na uljne tijeskove i nastojanjem da se gotovo sva proizvodnja izveze za potrebe Grada na lagunama. Unatoč nepovoljnim uvjetima, Vodnjan je uporno nastojao unapređivati maslinarstvo i uljarstvo.
Još od rimskih vremena, kao dio puljskog agera, na vodnjanskom su se području proizvodile i izvozile znatne količine ulja. Ta se tradicija, unatoč nepovoljnim okolnostima, zadržala i u doba mletačke, austrijske i talijanske vladavine, gotovo do danas. Gusti nasadi maslinika prate povijest Vodnjana već više od dva tisućljeća.
Više od bilo kojega južnoistarskog mjesta, Vodnjan je bio vitalno središte avangardne proizvodnje, čije je agilno žiteljstvo znalo spojiti prirodne plodove koji tu uspijevaju s tehničkim inovacijama. U Vodnjanu je od davnine radio veliki torchio (tijesak za proizvodnju ulja), ali i stari mlinovi (pristeini), krušne peći u kojima se od brašna i domaćega kvasca, s vatrom potaknutom smrekovim fraskama, pekao kruh iznimna okusa. Poznate su bile krušne peći mletačkoga doba u kontradi sv. Josipa i peć zvana Spinedo ili Vartalli, Velika peć (»Forno grande«). Brašno dobiveno takvim postupkom i način pečenja kruha u posebnim pećima bili su preduvjeti za osebujnu hranu koja je tako nastajala. Nekadašnji poznati okus kruha i hrane, u kojoj su u doba blagdana i svetkovina uživali stari Vodnjanci (unatoč godini gladi i nevolje!), danas je gotovo posve nestao!
Uzgajanje vinove loze i pravljenje vina također pripada djelatnosti koja je po Istri, pa i šire, pronosila slavu vrijednih Vodnjanaca. No, i tu su carinski i fiskalni propisi središnje vlasti bili kočnica punom prosperitetu. Obveze koje su ograničavale, pa čak i gušile prirodne gospodarske resurse, višestruko su se negativno odražavale na privredu, ne samo u Vodnjanu, nego i posvuda po mletačkom dijelu Istre: s jedne su strane nepoticajno djelovale na seljake, a s druge ih prisiljavale na krijumčarenje. Veliki interesi fiskalnih i upravnih tijela u metropoli uvlačili su se u sve pore mletačkoga društva, pa tako i u »canovu« (konobu) vodnjanskih seljaka, koji su na taj objekt imanja bili osobito ponosni. Posljedice su bile višestruko negativne; između ostalog, zaostajala je proizvodnja, a cvalo krijumčarenje!
Ne smije se zaboraviti da je među uobičajenim obrtima u Vodnjanu bila osobito razvijena proizvodnja platna i izrada odjevnih predmeta. Bio je to ne samo visoki proizvodni nego i umjetnički domet, jedno od obilježja starosjedilačkog žiteljstva.
RAZBOJNIŠTVO, OBRANA, REPRESIJA
Sastavljači vodnjanskoga Statuta nizom su zakona i propisa nastojali u trgovištu stvoriti uvjete za sigurnost i zaštitu integriteta i dostojanstva osobe, zaštititi pučanstvo od vrijeđanja javnog morala i ostvariti visoku kulturu življenja i ophođenja.
Četvrta knjiga Statuta sva je u znaku takvih nastojanja. Uz to što predviđa kazne vješanjem ili doživotnim progonstvom za ubojice i trovače, zakon sankcionira i otimače žena, psovače, one koji vrijeđaju sumještane, udarcima ruke bacaju drugima klobuk s glave itd. Smrtna je kazna bila predviđena i za one koji su nasilno odvodili udovice i djevojke i prisiljavali ih na brak suprotno njihovoj volji. Hulitelji Boga i Djevice morali su platiti deset, a sv. Marka pet lira; za ostale je svece kazna iznosila tri lire ili, za one koji nisu mogli platiti, jedan dan proveden uza »stup srama« (berlina).
Jedna od nedaća istarskog društva bila je razbojništvo, duboko ukorijenjeno u sve njegove pore. Južnoistarsko je seljaštvo osobito bilo pogođeno općom nesigurnošću, krađom i otimanjem stoke. Njome se trgovalo i na području Vodnjana, a kao posrednici najviše su se isticali ribari iz Burana, koji je otkupljuju od kradljivaca i potajice odvoze u mletačke mesnice. Nije se, međutim, krijumčarila samo ukradena stoka; u nezakonitu trgovinu bili su upleteni bogati vodnjanski posjednici, koji su na skrivenim mjestima na obali, između Fažane i Limskoga kanala, potajice ukrcavaju svoju stoku na buranske bragoce. Prema svjedočanstvu puljskog kneza i providura Lorenza Ghisija, za manje od četiri mjeseca odatle je u venecijanske mesnice odvezeno više od 150 grla krupne stoke. To je krijumčarenje donosilo veliku zaradu ne samo kradljivcima nego, u prvome redu, i uzgajivačima stoke, a mletačke lokalne vlasti, unatoč svim nastojanjima, nisu ga uspjele suzbiti.
Područje Vodnjana osobito je stradalo od nasrtaja zločinačkih družina koje su ne samo pljačkom nego i ubojstvima, sječom šuma i vinograda nastojale držati žiteljstvo u strahu i pokornosti. Mletačka je vlast povremeno organizirala hajke na zlikovce, primjerice 1781. godine kada je general Mocenigo de Palma s vojskom i lokalnim milicijama uspio uhvatiti nekoliko članova družina i objesiti ih u Vodnjanu. Poznate su i velike hajke koje je protiv razbojnika poduzimao francuski maršal Auguste Marmont, guverner Ilirskih provincija. On je zadao težak udarac istarskomu banditizmu, ali ga nije uspio iskorijeniti.
GODINE DRŽAVNIH PROMJENA
Campoformijskim mirom (1797.) ugasilo se državno tijelo stare Serenissime, a u Vodnjan su ušle austrijske trupe. Na podestatovu je stolicu sjelo petnaest građanskih sudaca, koji su činili privremeno sudsko vijeće. Prvog veljače 1800. godine Vodnjan je pripojen Puli, a nekadašnjem trgovištu s autonomnom vlašću ostao je tek običan ured. Potkraj 1805. godine Vodnjan su okupirali Francuzi i nakon toga uslijedile su neprestane političke i administrativne promjene. Godinu poslije Vodnjan se našao u novoj Napoleonovoj državnoj tvorevini – Kraljevini Italiji, dok je Bečkim mirom 1809. godine ušao u Ilirske pokrajine francuskoga carstva.
Stoljeće austrijske vladavine obilježilo je postupno smirivanje prilika i stvaranje uvjeta u kojima su došli do izražaja prirodni uvjeti Vodnjana i Vodnjanštine. Povoljne uvjete života omogućavala je plodna zemlja koju su marljive ruke Vodnjanaca pretvorile u oranice, maslinike, vinograde..., u pašnjake pune stoke; omogućavao je procvat obrta i trgovine, blizina Pule, nove ratne luke Habsburškoga Carstva, njezina Arsenala i mnogobrojnih gradilišta na kojima je lokalna radna snaga nalazila probitačne zarade.
Sjene velikih europskih zbivanja – privremeno napuštanje u Prvome i trajni egzodus poslije Drugoga svjetskoga rata – zauvijek su poremetili nekadašnju životnu ravnotežu.
PEČAT NA LICU – NEIZBRISIV ZNAK ZLOČINA
Vodnjanski statut na prvo mjesto penalnog sustava postavlja novčano kažnjavanje. No, za teža djela – ona koja uznemiruju lokalnu zajednicu, natežu ili kidaju socijalne spone – propisane su kazne koje se izvode javno i ritualno. Tako će, primjerice, lopov biti cjelodnevno izložen uz stup srama u gradskom središtu; kradljivcu tuđeg uroda objesit će se još plodovi oko vrata, da sugrađani doznaju za njegovo nečasno djelo i da na njemu mogu iskaliti svoj prezir.
Ako je dublje zagrabio u tuđe, provest će ga uokolo Kaštelom uz šibanje. Kod još teže krađe, ali i ljubavnog čaranja, počinitelju se na čelo i obraz utiskivao užareni pečat: bol i nagrđenje lica, ali i trajan i neuklonjiv društveni biljeg, koji je podsjećao na njegovo sramotno djelo ma kamo da je pošao i dok god je živio.
Javno i ritualno kažnjavanje uz govor simbola – krivotvoritelju i potpaljivaču odsjeći će se ruka, a krivokletniku na sudu odrezati – imalo je snažnu komunikacijsku vrijednost. Proglašenje osude još može izbjeći nečijoj pozornosti ili neko vrijeme izblijediti u sjećanju, ali pečat na licu neizbrisiv je znak i podsjetnik na zločin i zasluženu kaznu. (Akademkinja Nella Lonza, Vodnjanski statut u pravnom krajobrazu istarskoga kasnog srednjovjekovlja)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
