Čita(j)mo Istru
Don Joso Velikanje: Hajdučki pop koji se nije bojao Roverije i Juršića
(Privatna arhiva)
Ante Tentor, pripovjedač, (Cres,1860. Pula, 1910.) studirao je pravo i kao sudac službovao u kotarskim i okružnim sudovima u Cresu, Malom Lošinju, Sežani, Puli, Trstu i Rovinju, a karijeru je završio kao sudski savjetnik. U književnosti se javio početkom 1880-ih pripovijestima. Kao pripadnik istarskoga književnoga kruga u prozama je analizirao društvene i nacionalne odnose u Istri 1860-ih i 1890-ih. Istaknuo se autentičnim opisima ruralne Istre i Kvarnerskih otoka. Iako su mu prve proze romantičarske, nacionalne i socijalne, sukobe u Istri ocrtavao je objektivno, izbjegavajući jednostranost.
Surađivao je sa svojim književnim prilozima u kalendaru (koledaru) Jurina i Franina, odakle prenosimo njegovo pisanje o Roveriji i legendarnom kapelanu, svećeniku Josipu Valikanju, kojeg je puk prozvao hajdučkim popom.
CRKVA KOŠTALA GOMILU ZLATA
Biskup Juraj Dobrila, sin Istre, nikao iz puka malo dalje od Roverije, zauzeo se svojski za taj narod i predložio je vladi da gradi crkvu i župni dvor po mogućnosti u sredini Roverije, u Juršićima.
Uplivan njegov glas bijaše uslišan, tim više, što Roverija ne leži daleko od Pule, koja posta velikom pomorskom tvrđavom.
Išlo je dakako teško. Na jednoj strani vlada škrta, nije davala novaca, a na drugoj strani hajduk Roverac viče, koliko ga grlo nosi: Neću ni popa, ni crkvu, neću tuđina, jer sam dosele sam gospodario i tako hoću i na vijeke.
Dobar biskup ipak uspije da nađe dva Roverca, a ti bijahu Antun Vrtačić-Mandelić i Paško Matijaš, koje dovede u Pulu pred kralja 1867. godine i pita u ime pučanstva crkvu i milostinju da ju sagradi.
Kralj i pokojni nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan obećahu namah potrebni novac da se crkva sagradi, a sam biskup obvezao se da sagradi župni dvor.
Crkva stoji ponosno, ma i koštala sila zlata. I dvor dao bi se dograditi – ali gdje popa da nađe siromašni biskup, koji je oskudijevao uvijek na svećenstvu, a med hajduke nitko rado ne ide.
DRAGOVOLJAC ZA JURŠIĆE
U Kavranu, osamljenom seocu općine puljske, tik Alture, služio tada još posvema mlad, ali iskustvom star, pop Josip Velikanje, koji se sam ponudio da ide u Juršiće.
Biskup Dobrila čuje i ne čuje i ne povjerova glasu koji mu bijaše dopro i piše kapelanu:
"Dekan Miton mi piše da idete u Juršiće. Ja radosno primam vašu ponudu, ali vam iskreno kažem da još ne vjerujem da ćete se vi odvažiti poći u onaj zapušteni narod. Vam nije možda znano da su tamo sami razbojnici. Svakako odgovorite mi tim skorije da li kanite otići u Juršiće".
Što pop Jose reče, ne poreče i ode u Juršiće.
Znao je dobro da mora dograditi si jošte župni dvor i da si uredi kuću i crkvu uzme sobom dva valjana radnika. Dođe u Juršiće i javi se županu i zahtijeva od njega ključe.
Župan tvrdoglav ne da popu ključa ni od crkve, ni od kuće, što si je morao napokon silom priskrbiti.
Tri mjeseca radi s dvima drugovima, zidarom i stolarom, spava s njima na suhom podu, uvijek u strahu oboružan dvima samokresima. Ljudi mu ne daju niti vode, no uz skupu cijenu, ali on, pravi božji pastir, milom besjedom nagovori malo po malo te nerazborne junačine i krči si sve više put.
Biskup Dobrila zgodnom riječi oprosti Kavrance, kojim je služio Velikanje od njegovog stada, mnoga suza orosi lica, zaplače i dobar biskup, a Velikanje ode u Juršiće pravim narodnim slavljem.
VELIKO SLAVLJE U JURŠIĆIMA
Na pročelju jašio barjaktar na bjelcu konju, iza njega vozilo šest vozova nakićenih hrastovom granom, a zadnji jašio don Joso u svečanoj povorci svojih Roveraca.
Dne 19. lipnja 1876. Juršići doživiše veliko slavlje – postadoše glavnim mjestom neobuzdane roverske republike, toga dana blagosloviše hram božji, a prvi ustane božji pastir, don Joso, koji prozbori divljoj toj svjetini: "Mir budi vama, ljubite se, braćo!"
Nadođe iz okoliša silna svjetina, do deset tisuća Hrvata, nijedan sajam u Istri ne bijaše tako posjećen.
Dvadeset vozova seljaka točilo vino, rasprodavalo se kruha i jela – popodne zaigralo se vino mozgom i dan ne prođe "nit bez rana, nit bez smrtne glave". Pijana rulja pamet izgubila, brzo zaboravila popove riječi, jedan zaškrinu zubima i hoće da se za čas turne nož drugu, ali dođe kao anđeo s neba pop Joso među zavađenu braću.
- Što si poludio, ubit ćeš rođenoga brata.
- Neće da i plati vino, drhtavo uhvati konobar na vozu nož i turne u korice.
Da ne bi bilo don Jose i toga manje na svijetu!
Ipak, ne prođe dan bez smrti – jer usmrtiše nedaleko sela na cesti nekog Butkovića i Paradaisa.
KAKO OBRANITI PERAD?
Don Joso povjerovao svojim ovčicama, misleći da će bar njega štedjeti i ostavi pred vratima prazni sanduk, ogroman, za dvojicu pretežak. Ali po noći nestane sanduk "baš ko gruda ljetnoga snijega". Zapamtio si to don Joso i osvjedočio se da med Roverci nikad dosta pameti i stade smišljati kako da obrani perad u dvorištu.
Dvorište obzidano je zidom visokim za tri čovjeka, ako dođe preko zida, skrhat će si vrat. Ali ne ima ključanice koju Roverac ne bi otvorio – dakle nikud ne može do kokoši doli kroz vrata. Veže uže za vrata, koje dovede do spavajuće sobe i zaveže uže za nogu. Probudi li ga u njega puška, koja po tursku "u kog se meće, onog ne promeće" i tako spasi perad.
Ali toj varci dozorio samo Roverac. Jer kad povorka Roveraca došla u Kavran po popovu robu, tako spasili volove.
Roverac spavao pod vozom, vezao konop volu u roge i na noge, a on istim konopom ruku si – tako da je mogao mirno i sigurno spavati i bditi nad volom da mu ga tkogod ne ukrade.
Tako pop Joso obziran provodio dane i uvijek dalje gradio – lijep si vrt, uzor-voćnjak kod kuće i malo po malo Roverci počeli biti uviđavniji. Naučio je saditi lozu i povrće i ovi sami u sebi osvjedočiše se da je bolja domaća slobodica nego kisela besposlica u zatvoru – i postade to jedna od najrodnijih poreznih općina i jedna od onih koja se je najbrže riješila duga.
Pop Joso učio je basnom i primjerom.
Kad je jednom kopao duboke jame da sadi stablje za voće, upitaše kopača:
- Što tu kopaš?
- Tvoje zlo – odgovorio bi mu kopač, podučen po popu Josi. - Vidi: ja kopam jamu, pop će sadit voćku. Voće, kad dozrije, ti ćeš ukrasti. Pop će te tužiti. Pravica će te osuditi. Nije li to tvoje zlo što ja ovdje kopam?
KAKO SU SE UGNIJEZDILI TATOVI I RAZBOJNICI
Kako su se ugnjezdili tatovi i razbojnici u vodnjanskom vanjskom kotaru uči nas i sama povijest.
Oko godine 1600. bukne rat med Austrijom i Mletačkom u kojem Vuk Frankopan, gospodar trsatski, potuče Mletčiće predvođene Fabiom Gallom kod Lokve u sežanskom kotaru u kojoj bitci padne isti zapovjednik Fabio Gallo. To se je dogodilo dne 24. studenoga 1615.
U Frankopanovoj vojsci nalazili se sami Hrvati, a med njima i 600 uskoka s vođama Jurišom, Vlatkom, Rošićem, sa svojim carskim kapetanom Danielom Frankolom.
Slijedeće godine opsjednuli Mletčići tvrdi grad Žminj i ratovale stranke pljačkajući okolicom, koji je bolje mogao.
Dne 26. rujna 1617. bje utanačen mir u Madridu među Republikom mletačkom i Austrijom, uslijed kojeg su se Uskoci morali seliti iz Senja. Oni koji dođoše u Istru, ili barem dobra većina njih nije se vratila kući, već je ostala u Istri.
Pavao Tiepolo, protidur Tinjanski i vojskovođa mletački, pripovjeda u svom izvješću da su u tom ratu pljačkale i plijenile obje stranke, obje vojske koje bijahu sastavljene od samih Hrvata "quelli di nazione croata".
Prezimena obitelji nam svjedoče da su stanovnici srednje Istre iseljenici hrvatskog primorja, kao n.pr. Modrušan, Čabran, Grbavac, Butković, Milovan, Mušković.
Vlade same nisu na tanko pazile na svoje podanike, Istra bijaše razdvojena, međaš nad Kanfanarom i Šanvičentom. Tat koji bi bio ukra u kraljevini, pobjegao bi u Republiku i obratno, skoknuo među ko zec i bijaše sloboda, jer da nitko nije dalje napastovao. To svjedoči i činjenica da nalazimo ista prezimena širom cijele Istre.
Pop Josip Velikanje ne osta na pol puta, već pokroči dalje. On osnuje na svoju ruku školu. Pop Joso dakako podučavao hrvatski. Punih osam godina podučavaše Velikanje u svoj sobi djecu koja sve mnogobrojnija postajaše, te bje prinužden da gradi novu sgrade.
BOG VISOKO, KRALJ DALEKO
Ali kako? Bog visoko, a kralj daleko. Ojunači se i zazida sgradu na svoj račun nadajući se da će država, košto više puta to čini, uzeti zgradu na svoj račun.
Škola bje dograđena, djeca školala se na godine i godine, a sgrada još danas ne bi bila plaćena da ju nije iskupila blagotvorna Družba sv. Ćirila i Metoda.
Vlada je iza šesnaest godina što je pop Velikanje držao školu poslala učitelja za kotar koji broji preko dvije tisuće stanovnika.
Da ne bje popa Josipa, njegove varke i njegove kase, Roverija bi još danas bila bez škole. Ali družba sv. Ćirila i Metoda ne zapusti toga kraja, vidjevši da narod želi školu, kupi u bližnjim Štokovcima seljačku kuću i pošalje svoga učitelja. Djeca su nadobudna, bistre glave, narod je progledao i čvrste je nade da će na bolje.
U tom kraju raste najbolje vino istrijansko – to je pravi istarski Asti, Madeira i prodaje se skuplje nego drugdje.
Dići moralnu snagu tog naroda, riješiti ga duga – to je sveto načelo koje vodi rodoljublje u Istri posvuda, a napose u tom kotaru. Puljska Posujilnica otvorila je u Štokovcima, točki najviše izloženoj, svoju podružnicu kojoj je dakako predsjednik i duša pop Josip Velikanje i uspjeva divno.
Ne ima niti godinu dana života, a zaokupila već do osamdeset članova. Već ove godine podružnica misli uspješno da zasnuje dućan, da seljakom proda modru galicu i sumpor.
Vidite da malo po malo nestaje starih mana, narod je naprasite naravi, ali uviđavan, razborit.
Pošten brk Roverca shvaća najbolje svoje potrebe.
Naravi je podmukle, malo govori, ali mnogo i brzo shvaća, nerado se seli, odsluži li koju godinu po Istri, vraća se svome domu.
Obiteljski mu je život neokaljan i prilično dugo živi.
Pop Josip Velikanje
Pop Josip Velikanje, dušobrižnik u Juršićima, velika požrtvovna duša kojemu Istra mora da je harna i zahvalna na preporodu Roverije, kojoj je on pravi otac.
Rodio se u u Komomlju dne 19. ožujka 1843.; ako prema godinama pokročio jošte je svjež i krijepak da mu čovjek ne bi pribrojio ni pedesetak godina.
U mladosti znao si je prisvojiti ona iskustva koja ga sada riješe neizmjerljivim vrlinama. Proučiv pučku školu u Idriji pođe u Goricu na gimnaziju, odkud se preseli u Ljubljanu. Godine 1867., kad buknu rat, ode u Beograd gdje se upisao na akademiju. Iz Beograda dođe u Zagreb da uči pravo.
Proputovao je pješke dobar dio Srbije, cijelu Bačku, Slavoniju i upoznao se temeljito s narodnim pokretom, kojemu se on pridruži svim žarom mladenačke duše.
Povrati se u Goricu gdje je izučio teologiju i bje ređen svećenikom godine 1870. i stupi u redove narodnih boraca u Istru, u porečku biskupiju da pruži pomoćnicu ruku velikomu biskupu Jurju Dobrili, koji ga posla kao kapelana u Pulu, iz Pule u Bale, a iz Bala u Kavran, odakle ćemo ga mi dovesti u Juršiće.
On osta vječnim kapelanom; da li je zaslužio, sudite i čudite se.
Njegovo svjetsko iskustvo i žarka ljubav do istarske hrvatske grude počinilo čudesa. On je dopro svojim iskustvom i svojom ekonomskom naobrazbom, goloruk, bez potpore vlade, sve radeć na svoj račun, ne bojeći se "ni vuka ni hajduka", onamo, kamo nije mogla vlada niti zaviriti sa stotinama bajuneta.
Sukob dvaju svijetova
Austrijska vlada bijaše ozbiljno zabrinuta vidjevši da u pol vijeka mirnoga poreda u Istri nije mogla uvesti u vodnjanskom kotaru pravi mir i poredak.
Strahovlada ne pomaže, lijep primjer ostaviše Francuzi. Ovi postaviše vješala na tri strane na brežuljke, vješahu zlikovce, ostaviše ga izložena cijela tri dana, da ga gledaju obližnja sela, ali i to pomagalo donekle – zlo iskorijeniti nije se moglo.
Sukobiše se dva svijeta, na vjekove zazorna, te dvije pasmine su obje čile i žestoke čudi, ocijelnih mišica koji se više puta u koštac primiše, ali ni jedna nije ni palac zemlje odstupila, svaki osta na svome.
Latini iz Pule preko Galižana dopriješe u Vodnjan i učvrstiše tvrdi grad Bale, a na ostalo raztrese se Hrvat u manja sela, koja se dapače sve primicahu gradovima i zaposjedoše ista seoska imanja koja nekada pripadahu Talijanima u bližoj okolici Vodnjana.
Vino je uplivalo i upliva na narav pučanstva. Koli talijanski Bumbar toli Roverac rado piju, vino im je moćno, a napiju li se, gotova kavga.
Svako toliko bijaše boja, na međašu, radi šume. U zadnje vrijeme pokazao Roverac da znade hladnokrvno i umrijeti, ali ne popustiti.
To je sve znala vlada i tražila pomoći, znajući da tamnice ne pomažu, jer je više hajduka niklo, no ih se moglo pozatvarati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
