Alfa i omega RKUD-a "Rudar" Raša, dugogodišnji član, predsjednik i tajnik, Josip Pino Knapić dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno djelo Općine Raša, nakon što mu je prošle godine istu nagradu dodijelio i Grad Labin. Knapić je nagrađen za iznimna dostignuća u svom životu na polju očuvanja kulturne baštine, narodnih običaja, u području zavičajnosti s naglaskom na folklornu baštinu, pjesme i plesa, dijalektalnog izričaja Ča i Ca ovoga kraja.

Očuvanje tradicije

Josip Pino Knapić, je dugogodišnji aktivist u kulturi na području općine Raša, Labinštine i Istre, koji je cijeli svoj životni vijek, a član je društva preko 60 godina, posvetio svome zavičaju. Bio je jedan je od bliskih suradnika poznatih, profesora Slavka Zlatića i Renata Pernića, sakupljač narodnih običaja, aktivist očuvanja narodnih nošnji, te organizator brojnih manifestacija ovoga kraja, općine Raša i Istre, te dobitnik brojnih priznanja i odlikovanja za višegodišnji rad u kulturi, a jedan je i od inicijatora osnivanja i Saveza folklornih društava Istarske županije. Na skupštini Saveza izabran je bio jednoglasno za prvog predsjednika ove značajne organizacije u kulturi Istarske županije.

Josip Pino Knapić, rođen je 25. kolovoza 1950. godine, te od rođenja živi i radi u Raši, a umirovljeni je grafičar koji je veći dio svog radnog vijeka nesebično i svrsihodno, od najmlađih dana, posvetio kulturi, običajima, i folkloru Labinštine i Istre. Pritom je značajno doprinosio afirmaciji i popularizaciji RKUD-a, izvan Istre, širom Hrvatske i drugih država u Europi. Radi na očuvanju i promicanju cakavice kroz poeziju i razne druge oblike njegovog prepoznatljivog, svojstvenog i karakterističnog djelovanja ne samo među žiteljima ovoga podneblja, nego i među iseljenicima širom svijeta. Pino, kako ga svi zovu, surađivao je i s mnogim poznatim organizatorima nacionalnih kulturnih manifestacija, smotri folklora - to su Đakovački vezovi, Vinkovačke jeseni, Čuvajmo običaje zavičaja i druge.

(Snimio Branko Biočić)

Urednik je i voditelj bez prekida punih 27 godina popularne emisije "Užonci našega kraja" Radio Labina koja je njegovom zaslugom stekla ime najslušanije i jedne od popularnijih emisija u Istri, koja je rado slušana među svim dobnim uzrastima na Labinštini, cijeloj Istri, ali i među iseljenicima u Americi i svugdje po svijetu. S tom emisijom dobio je i jednu od najviših cjenjenih nagrada, Srebrni mikrofon za radijska dostignuća od Hrvatske udruge radija i novina.

- Počeo sam od mladosti, i to u RKUD-u Rudar, dakle pred više od 60 godina. Brzo je to prošlo, barem mi se tako čini. U samom početku sam bio član i folklorne sekcije, a aktivniji sam bio u dramskoj sekciji i to me tada više zanimalo. U početku smo nastupali i na Festivalu mladih u Pazinu, u mjesnim domovima kao što su Snašići, Koromačno i drugim prostorima i mjestima i bili smo vrlo uspješni. No, počela me vrlo rano zanimati i organizacija programa, raznih manifestacija, a počeo sam se baviti i literarnim radom, ali i recitacijama poezije, što vlastite ili drugih pjesnika, zavičajnih, primjerice Balotine, što nije bila cakavica ali u to vrijeme je to tako bilo i moram priznati rijetkost.

Odlazio sam slušati Ermana, i druge kazivače. Volio sam govoriti poeziju i nastupao sam tada na mnogim manifestacijama i dobivao nagrade. Sjećam se da sam negdje 1966. napisao meni dragu pjesmu o Labinu, koji se je tada urušavao i ljudi su napuštali stari grad. To se zaboravlja. Nažalost, nikako nisam poslije mogao doći do tog teksta kojeg sam govorio na mnogim susretima poezije. Labin je stori grod, grod starini ka nesme umret, grod… Tako su nekako počeli ti moji versi o gradu Labinu, govori nam Pino o svojim počecima rada na području kulture.

U to vrijeme, 1966. godine u Motovunu je počela organizacija Smotre istarske narodne muzike, kako se u početku zvala, i koja traje do danas u mnogim mjestima Istre. Već nakon dvije godine došlo je do nekih problema i Knapić je ispred RKUD-a bio u organizaciji te smotre i to je do današnjih dana. Prisjećajući se toga vremena dodaje:

- Tada smo grupa nas, sjećam se boravili u Motovunu, spavali tamo i radili na organizaciji, Tada su smotru vodio profesor Slavko Zlatić i Renato Pernić, a tu je bio i iz Pazina Nenev Šperanda koji je vodio organizaciju smotre. Nažalost smotra nije postigla željene rezultate, jer izvođači su jedni druge pratili u publici i sve je ukazivalo da se prestane organizirati tu vrijednu manifestaciju. Kao mlad suradnik, mogu reći bliski suradnik Zlatića i Pernića, predlagao sam da se organizacija seli u neka druga mjesta i inzistirao sam da to bude Dubrova, gdje smo već tada organizirali našu smotru labinštine "Labinske konti". Bilo je skeptičnih, ali mi smo je organizirali dotada neviđeno, uspješno i privukli par tisuća posjetitelja, a organizacija nam je bila i više nego dobra. Bilo je to 1981. godine, prisjeća se Knapić, te ističe veliki problem s nabavkom narodnih nošnji za članove RKUD Rudar iz Raše.

- Bilo je to vrijeme kad smo bili u problemima s nošnjom. Nismo imali dovoljno nošnji, istarskih, iz ovoga kraja, a trebalo je nešto poduzeti da se plesači kompletiraju i da prezentiraju i taj djelić kulture ovoga kraja. Predložio sam da obiđemo sela Labinštine i sakupimo nošnje koje su do tada bile na šufite, ili pak u konobe ljudi doma na selu. Bili smo tako u Marićima, Turini, Paradiže, Golji, Šumbere, Ripende, Svetom Bartulu, Trgetu i okolici, a i u drugim selima i sakupili smo više nego što smo i očekivali. Tu sam se zaista trudio uz pomoć rodbine, ali i poznanstva i na druge načine uvjerio ljude da nošnje daju u prave ruke. Nikad nas nisu pitali ti ljudi za neku naknadu, samo je njihova želja bila da je čuvamo za druge generacije i da se ne zaboravi kakva je naša nošnja.

To i ustvari radimo svo vrijeme, a ta nas nošnja, izvorna, činila i danas čini bogatijim jer smo jedno od rijetkih društava koje ima izvorne nošnje. To nije bilo lako, jer smo negdje i naišli na neshvaćanje, a tada smo uvidjeli i doznali da su mnogi tu nošnju u toku rata i poslije, jednostavno bacili. Sjećam se da nam je jedan stanovnik Šumbera, ne sjećam se imena, ispričao da su nošnju stavili na strašilo, na njivu, da li on ili netko od njegovih, možda djece. Dobro je da smo ta sela obišli ja, Pino Mohorović i Silvano Verbanac, tada poznati voditelj folklora u RKUD-u. Tada smo stvarali fond nošnji, ovisno o plesovima koje je naša sekcija uvježbavala, pa smo na scenu, što sam inzistirao i naišao na odobravanje postavili te plesove, primjerice spletove Slovenije, Makedonije, Slavonije, pa i Srbije. Tada je to tako bilo. I te nošnje smo nabavili na razne načine, ali nije bilo lako.

(Snimio Branko Biočić)

Naše nošnje je trebalo dotjerati, popraviti i po potrebi šivati nove po isključivo uzorku. Stalno sam inzistirao da se naša nošnja koristi za razne prigode, da se koristi izvorna ili šivana po izvornom uzorku. Jednostavno - da se ne zaboravi ili da se spriječi plagijate, izmišljene nošnje. Pa i danas, mi to možda ne primjećujemo, ali ima toga da se negira ta nošnja, takva kakva je, već nam se nameće neka nova izmišljena. Ima ljudi pojedinaca, koji ne žele obući, staviti nošnju za nastup. Ima toga. Zašto? Ne znam, govori Knapić, koji se u mladosti bavio i pisanjem za neke časopise, novine i uvijek je nastojao pisati na dijalektu, mada je to slabije prolazilo. Pisao je u "Jurini i Franini", kalendaru, Istarskom borcu ili Istarskom mozaiku, Glasu mladih, a posebno mu je bilo zadovoljstvo pisati u tadašnjoj "Labinskoj komuni". Tu je objavljivao razgovore s domaćim ljudima, sopcima i kantadurima, ali i drugim ljudima koji su aktivnošću doprinosili tada, očuvanju narodnih običaja.

- Bio sam zadužen za tu organizaciju i nastupali smo na brojnim manifestacijama, a ja sam posebno imao kontakte i pripreme s kantadurima, sviračima, i pazio o njihovom nastupu, ali isto tako o nastupu folklora, folkloraša. Sjećam se jednog nastupa na jednoj smotri, da su neki ljudi iza mene rekli "ma što ovi zgudaju" mislili su na svirku velikih i malih sopela. Na mnoge takve slučajeve smo znali naići, ali eto sve se prebrodi samo upornošću i dokazivanjem naših vrijednosti, vrijednosti naše tradicijske glazbe i plesa, posebno. Trebalo nam je vremena, godina, da se naša tradicijska glazba, ples, tanac ili balun, počnu poštovati i dokazivali smo njihove vrijednosti, a tu je trebalo biti uporan i okupiti ljude na tom programu, očuvanja i popularizaciji narodnih običaja, ali i govora, dijalekta ovoga kraja.

U tim aktivnostima organizacije trebalo je dokazivati da se naš govor može pisati, bez problema, da i riječi u nekoj zabavnoj glazbi, melodiji mogu biti na dijalektu. Prisjećam se jednom da sam u Loži starog grada Labina, prilikom održavanja MIK-a o tome razgovarao sa Nellom Milottijem, i tu je bio i Vito Dundara, koji je zagovarao da se organizira drugi festival Melodije Istre, a ustvari radi toga što je imao bojazan da će se MIK pretvoriti u nešto neželjeno. Tada sam predlagao, mislim gospođi Smokvina, da se posebno tretira Labinština, i naš govor, cakavica, da na svakom festivalu imamo neku pjesmu. Ne znam da li je to imalo utjecaja, jer se kasnije otvorio i taj ventil.

Meni je bilo posebno drago što je tu u počecima bio Armando Černjul, kao tekstopisac, a kasnije i drugi pjevači od Vita, Danijela i drugih. Sjećam se da smo u RKUD-u imali i jedan list mladih koji se zvao "Kovar" i tu smo objavljivali poeziju na dijalektu, od Zdenke pa na dalje, a uređivao sam ga kako sam tada znao i umio. Snašao sam se, pa smo ga štampali na šapirografu, tako nekako, ali eto i to je išlo. Korice smo štampali u tiskari u Labinu i sjećam se na starom stroju, ne znam koje godine, ali to je bio Johannesberg, i tada su nam na moju molbu ti ljudi besplatno pomogli.

Labinske konti

Tražio sam načina da naše društvo nastupi na manifestacijama, smotrama ili festivalima širom tadašnje države, i to s našim izvornim plesovima, pjesmama i svirkama, pa smo nastupili na susretima Radničko kulturnog stvaralaštva Hrvatske, Balkanskom festivalu folklora, Smotrama Moslavine, Smotrama izvornog folklora u Čakovcu, Smotrama amatera Abrašević, Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, i to od prve smotre 1966. godine na dalje, i na mnogim smotrama u Hrvatskoj. Stalno sam inzistirao da nastupimo i izvan granica, u drugim zemljama, primjerice nastupili smo u Italiji, u Francuskoj na svjetskom festivalu folklora, Njemačkoj, na Festivalu Unita u Milanu, i mnogim drugima... a sve je to trebalo organizirati, pripremiti i svugdje smo bili pravi ambasadori našega kraja, Istre, ali i Hrvatske, uvijek sam gledao da to bude dostojno našega kraja, posebno Labinštine s naglaskom na Rašu, kao grada rudara. U Francuskoj smo imali nezaboravan nastup i predstavili Hrvatsku kao novu državu koju su tada tek priznavale zemlje u svijetu, govori Knapić, te ističe da nije dovoljno samo nastupiti, već treba i ostaviti traga vrijednosti tih narodnih običaja, ostaviti sliku kulture naroda koju njeguju upravo mladi. Oni su baš i to radili, iako su u organizaciji nailazili i na razne otpore, zatvorena vrata, ali uspio je Pino upornošću i na razne načine doći do toga da se organiziraju svi ti nastupi i prezentacije.

- Treba biti uporan i dosljedan. Amaterski sve to raditi nije nimalo lako. Uvijek sam bio, kao i drugi članovi, ponosan na naše predstavljanje, i svaki nastup, jer ma gdje god bio - ima svoju priču. Na početku moje aktivnosti sam bio dobar suradnik s našim Silvanom Verbancom, voditeljem folklora, kao i nerazdvojni suradnik s Pinetom Mohorovićem, a trebalo je imati tim ljudi i tu je još ljudi koje bi vrijedilo spomenuti, ali možda i nekog preskočim. Svima njima velika hvala, ali stvarno bez dobrog tima teško se može raditi.

Organizirali smo smotru folklora "Labinske konti" tada po jednom novom konceptu, i tu sam se sav predao u organizaciju, tako da se na početku smotra organizirala svake subote i nedjelje u mjesnim centrima Labinštine, a svake zadnje subote u srpnju smo organizirali završnu smotru na Dubrovi i tu smo postigli veliki uspjeh. U početku organizacije smotre u prostorima RKUD-a atelje je imao, tada naš član, danas poznati likovni umjetnik Zdravko Milić, koji nam je osmislio poznatu zastavu i logo smotre. Imali smo sve što su imale i druge smotre u drugim krajevima Hrvatske, prisjeća se Knapić, koji se u bivšoj državi jedno vrijeme bavio i politikom, pa je radio profesionalno u Savezu omladine, gdje je često to koristio kako bi pomogao RKUD-u Rudar u očuvanju folklora, običaja a posebno, tada govora. Također, bio je i načelnik Općine Raša, a njegovim stopama krenuo je i sin Leo, koji je aktualni načelnik Općine Raša.

- U isto vrijeme sam mnogo radio na promidžbi naše cakavice, da se okupe mladi i da sve više pišu pjesme na dijalektu. Mislim da sam doprinio na ovome što imamo danas jer tu se možemo pohvaliti vrijednim ostvarenjima. Možda bi trebalo da ti mladi i kod kuće govore na dijalektu, s roditeljima. Zašto ne? Što ima loše u tome? I to je nešto. Vrijednije nego si mislimo ponekad. Rekao sam da sam negdje s 15 godina napisao prvu pjesmu na dijalektu, i od tada uvijek kad dobijem inspiraciju napišem. Neki put bolje a neki put manje dobro, ali uvijek se tu kasnije i doradi. Izdao sam i vlastitu zbirku pjesama pod nazivom "Tanac besedi", a imam i pjesama i versi za još jednu knjigu.

Uključio sam se od početaka u aktivnosti Grupe zavičajnih pjesnika Hrvatskog sabora kulture, u aktivnosti udruge Kultura snova, i u druge susrete pjesnika, koji njeguju zavičajnu poeziju. O običajima da kažem da sam stvarno imao prilike obići mnoge, prije svega istarske pjevače i svirače, ali i dobre poznavatelje naših običaja.

To su pored ostalih, Mene Markulin, odnosno Dinko Miletić iz Malih Golji, Bepi Markoc, Toni Beučić, Anđelo Mohorović iz Paradiža, Jelica Basanić iz Zartinja, Ive Klapčić iz Šumbera, Bepi Batelić i drugi. Iz te organizacije mladih Labina, zaposlio sam se u Tiskari Labin koja je tada bila u sastavu Glasa Istre i tu sam na razne načine nastavio s radom u kulturi i tim spomenutim vrijednostima. Sjećam se da smo tiskali i knjigu, meni jedan od prvih susreta, knjigu našeg pjesnika Daniela Načinovića, mislim da je to knjiga pjesama "Tu i tamo nedjelja". Tada sam slučajno doznao gdje je završila knjiga "Tanac joncići po kršine" autorice Zdenke Višković, u izdanju jednog našeg izdavača i učinio sve da se spasi knjiga od rezališta i vrati u Istru. Malo se o tome zna, prisjećajući se tih vremena govori nam Josip Pino Knapić, koji o nagradi za životno djelo općine u kojoj živi i radi kaže:

- Ova nagrada Općine Raša mi puno znači, jer dokazuje da se rad na očuvanju vrijednosti jednog kraja i naroda poštuje i cijeni, ali i svojim radom u životu nastojao sam da opravdam povjerenje ljudi. Ja volim Rašu, volim ovaj kraj i grad Labin, ponosan sam što sam tu rođen, što sam doprinio očuvanju običaja.

(Snimio Branko Biočić)

Tu se ne završava jedna priča, već se nastavlja kroz život ljudi, ona nikada ne smije završiti, jer se tada daje prostora drugima, koji žele, ili pak rade na iskrivljavanju običaja na razne načine. Ima tu svega. Ja jedino želim da se naše zajednice, da vlast i političari više porade na tome da se ljude koji se bave očuvanjem i njegovanjem običaja više cijeni. Raditi sve to amaterski, nije lako nikada bilo i neće biti, ali snaga kod ljudi postoji samo u slozi i razumijevanju. Mladi moraju naslijediti te vrijednosti i nastaviti ih održavati i čuvati. Vjerujem u mlade, vjerujem da mogu sami procijeniti vrijednost tih aktivnosti, samo ako se okrenu oko sebe i pogledaju što i kako rade drugi. Istra općenito je bogata, svim tim vrijednostima, bogata i više nego što mi mislimo, ističe Knapić, koji je uredio i nekoliko knjiga kao što su "Kaselica z dihon baselka", pjesnikinje Rine Miletić, "Naši tonci navade i užonci" autorice Laure Faraguna, uredio i producirao prvi nosač audio zvuka pod nazivom "Zazrela je šenica", CD narodnih pjesama i svirki Labinštine, gdje starinske konti pjevaju Adrijana Miletić i Rafaela Blažina, članice RKUD-a.

Cakavica

U tom izdanju se nalazi pored audio zvuka pjesama i svirki, mala knjižica s tekstovima i fotografijama. Uredio je i prve slikovnice Labinštine na cakavici na tekst Mirande Škalamera Verbanac, a ilustracije su od učenika. Posebno je inzistirao da prilog svake slikovnice bude audio CD sa čitanim tekstom slikovnice, na cakavici, a to su Kovar Morko, Lesica Tancunica i Domicine kokuši, Zec Rojskić va Aninen kašpuze, Pinetoh Božić. No, ovime aktivnost Josip Pina Knapića se nastavlja, obogaćuje, te na Radio Labinu odlučuje pokrenuti još jednu emisiju pod nazivom "Litrati" koja se bavi zavičajnošću ovoga kraja i Istre, obrađuje teme poput starih zanata istarskog podneblja, narodnih običaja Istre s naglaskom na zavičajni jezik, cakavicu, čakavicu, kajkavštinu ali i o životu ljudi na ovim područjima, rudara, ribara, radnika i ljudi doseljenih iz mnogih krajeva i država, koji su ovdje našli svoj dom za svoju porodicu.

- U ovoj emisiji ljudi govore o svom životu, i prenose neka, možemo slobodno reći, "izgubljena" znanja i običaje, bez obzira na godine života, ističe Knapić. Za ovu radijsku emisiju, uz jaku konkurenciju u Hrvatskoj, dobitnik je Brončanog mikrofona za radijska dostignuća od Hrvatske udruge radija i novina. Ovom nagradom zavrijedio je izuzetnu pohvalu u svom kraju i Istri. Surađuje dugi niz godina s raznim radio postajama, televizijskim kućama kod dokumentarnog i kulturno-zabavnog programa. Gostuje po pitanjima običaja, folklora u Požegi i Velikoj dugi niz godina, te time promovira običaje, kulturu, nošnju i jezik izvan naše regije, promovira Rašu i Labin. Posebice svojim djelovanjem promovira Rašu i općinu, rudarstvo i druge aktivnosti poput turizma koje su za određenu sredinu interesantne.

Nisu to jedine nagrade i priznanja Josipa Pina Knapića. Dobitnik je više priznanja, povelja, zahvala i nagrada od raznih KUD-ova i udruga u Hrvatskoj i inozemstvu, dobitnik je Visokog odlikovanja predsjednika Republike Hrvatske, Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, za izniman doprinos na području kulturne baštine, Povelje Hrvatskog sabora kulture za izuzetna dostignuća na području kulturno-umjetničkog amaterizma i obogaćivanje hrvatske kulture, Jubilarne povelje Odbora Smotre narodne glazbe i plesa Istre, u znak priznanja i zahvale za dugogodišnji rad i izuzetan uspjeh u očuvanju, njegovanju, promicanju i prenošenju na mlade naraštaje izvornog folklora i glazbene tradicije i druge nagrade i priznanja na lokalnoj razini.

(Snimio Branko Biočić)

Osim što je aktivan godinama u RKUD-u "Rudar", Smotri Istre, popularnoj smotri Labinske konti, Susretima svirača na tradicijskim glazbalama "Meh na srcu", koje inicira i organizira, "Labinjonski armonikaši" te na Radio Labinu, Pino piše i pjesme na cakavici, a i autor je vlastite knjige pjesama "Tanac besedi". Aktivno sudjeluje na raznim literarnim okupljanjima i kroz dijalektalnu poeziju dodatno promovira svoj kraj, općinu Raša, i daje dodatni obol očuvanju jezika i zavičajnosti.

Josip Pino Knapić je dokumentirao najmodernijom tehnologijom prošlost i sadašnjost za buduće naraštaje, a visoko priznanje Nagrada za životno djelo bila je kruna njegovog dugogodišnjeg i nesebičnog davanja svim Rašanima, Labinjanima i radu za opće dobro te promicanju općine Raša. Valja istaknuti da novčani dio nagrade iznosi tri tisuće eura i upravo je dio tog novca Knapić dao za podmirenje troškova šivanja i popravka narodnih nošnji i za nabavu tradicijskih instrumenata za RKUD "Rudar".

Povezane vijesti

• U Kanfanaru održana 56. Smotra narodne glazbe i plesa Istre. Najbolji kantaduri, svirci i plesarini pokazali dio bogate istarske baštine
• Stižu folklorne grupe iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske, više od 250 sudionika
• "Čuvajmo običaje zavičaja": RKUD Rudar Raša predstavio istarski folklor te tradicionalna jela i pića u Velikoj kod Požege