ČITA(J)MO ISTRU
Raša i njeni arhitekti: Iza Gustava Pulitzera Finalija stajali Zorko Lah, Franjo Kosovel i Henrik Ukmar
Kada je riječ o Raši, jedinstvenom gradu, remek djelu graditeljstva moderne, gotovo sve zasluge pripisuju se tršćanskom arhitektu židovsko-mađarskog porijekla, Gustavu Pulitzeru Finaliju: izgradio je idealan grad u malom mjerilu za ciljano stanovništvo. Pritom se svjesno ili ponajviše nesvjesno zaboravlja na njegove bliske suradnike arhitekte, a to su Zorko Lah (Albino Lachi), Franjo Kosovel i Henrik (Enrico) Ukmar.
SURADNICI PREUZELI STIDIO STUARD
Oni su preuzeli Pulitzerov Studio S.T.U.A.R.D. u Trstu (Studio d’architettura e decorazione, pisat ćemo ga Stuard), završili ugovorene poslove i sklopili nove, kada je otišao u SAD, kako bi radio na talijanskom paviljonu za Svjetsku izložbu u New Yorku, održanoj 1939.-1940. godine.
Ti njegovi suradnici već su prije stekli iskustvo samostalnoga rada: pripreme i početak gradnje Carbonije (od 1937. godine) zahtijevali su veći angažman autorskog tima, pa Pulitzer svojim suradnicima prepušta razradu projekata i nadzor nad izgradnjom u Raši. To potvrđuju i nacrti koje tijekom 1936. i 1937. godine potpisuje isključivo Pulitzer Finali, a od 1938. godine njegovu ovjeru zamjenjuju potpisi suradnika.
I dalje, kako su nacrti za središnju zgradu u Podlabinu razrađivani od početka 1938. godine, a dovršeni početkom 1940. godine, s velikom se vjerojatnosti može pretpostaviti da je u izradi tih projekata bio presudan autorski udio Pulitzer Finalijevih suradnika. Lah, Kosovel i Ukmar vješto su na tom projektu koristili dotad stečeno stručno iskustvo, kao i arhitektonski jezik usvojen na razradi projekata za Rašu.
NEPOZNATI ARHITEKTI AUTORI PODLABINA
Isti je slučaj i s autorstvom Podlabina (Pozzo Littorio d’Arsia): arhitektu Eugeniju Montuoriju pripisuje se autorstvo rudarsko-industrijskog sklopa. Autor(i) pojedinih građevina rudarsko-industrijskog sklopa ostali su nepoznati, čemu je glavni razlog nestanak izvorne arhitektonske dokumentacije. Ima, međutim, naznaka da su, primjerice, upravnu zgradu projektirali arhitekti Studija Stuard.
Uz Podlabin, najznačajnije međuratne realizacije Eugenija Montuorija (Pesaro, 1907. – Rim, 1982.) jesu osnove Sabaudije (1933.-1936.) i proširenje Carbonije (1940.-1942.).
Pozzo Littorio d’Arsia izgrađen je u razdoblju dotad najvećega gospodarskog i infrastrukturnog razvitka labinskoga rudarskog bazena koji kulminira gradnjom rudarskoga stambenog naselja Arsia (Raša) 1936.-1937. godine; potom i gradnjom industrijske infrastrukture: termoelektrane Vlaška te rekonstrukcijom i tehnološkom modernizacijom separacije Štalije i luke Bršica (Valpidocchio ili Valdivagna).
Gustavo Pulitzer Finali (Trst, 1887. - Genova, 1967.) studirao je u Münchenu. Nakon studija u potrazi za nadahnućem putuje Grčkom, Engleskom, SAD-om i Italijom. Tijekom dvadesetih vodi vlastiti atelijer Stuard. Reputaciju stječe na projektima interijera stanova viših društvenih slojeva, opremanju hotela i oblikovanju namještaja.
AFIRMACIJA OBLIKOVANJEM INTERIJERA BRODOVA
Izvan granica Italije afirmirao se ponajprije oblikovanjem interijera luksuznih putničkih brodova (Victoria, Oceania, Calitea, Conte Rosso, Vega, Andrea Doria).
Do životne prekretnice dolazi 1935. godine kada mu je u sklopu programa citta di fondazione povjerena izrada projekta i izgradnja rudarskog naselja Raša. Mussolini, naime, 1928. godine pokreće program izgradnje novih gradova, čak dvanaest. Prva je podignuta Raša, ostala dva su Carbonia na Sardiniji (1937.) i Podlabin (Pozzo Littorio d’Arsia, 1940.-1942.) u Istri.
Nakon realizacije Raše i Carbonije, gdje mu se ukazala rijetka projektantska prilika ostvariti viziju cijeloga grada, Pulitzer Finali 1939. godine s obitelji odlazi u SAD, gdje ostaje do 1947. godine. Po povratku u Italiju djeluje od 1949. godine u Genovi.
Ponovimo gotovo nevjerojatan podatak: izgradnja Raše počela je u travnju 1936. godine, službeno je otvorena 4. studenoga 1937. godine – Raša je izgrađena za samo 547 dana!
Arhitekt Pulitzer je sa svojim onodobnim suradnicima - a tada u njegovu birou rade Kosovel, Lah i Ukmar - profesionalno i originalno razradio zadatak do posljednjeg detalja i ostvario potpuno novu koncepciju grada u industrijskoj sredini i nesumnjivo jedno od najznačajnijih ostvarenja moderne arhitekture koje danas imamo u Istri.
Tko su bili bliski Pulitzerovi suradnici?
ZORKO (ALBINO) LAH
Zorko Lah (Albino Lachi) rođen je 1905. godine u Gabrovcu/Gabrovizza kraj Trsta; preminuo je 1979. godine u Opatiji. Završio je studij na Visokoj tehničkoj školi u Ljubljani 1926. godine. Od 1930. godine djeluje u Stuardu. S Pulitzerom Finalijem projektira opremu za brodove (Conte Grande, Conte di Savoia, Vulcania, Saturnia), te sudjeluje u projektiranju Raše, zgrada u Carboniji, upravne zgrade i velikog kupatila u Podlabinu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata priključio se slovenskoj Osvobodilnoj fronti, uhićen je u ožujku 1944. godine i odveden u radni logor u Landshutu, a zatim u Berlin. Po kapitulaciji Njemačke postao je član jugoslavenske vojne misije u Berlinu, odakle se vratio 1949. godine i zaposlio u riječkom Centralnom uredu za projektiranje, kasnijem Brodoprojektu. Tu je radio do umirovljenja 1972. godine.
Koristio je bogato iskustvo u projektiranju i izvedbi interijera putničkih brodova stečeno uz Pulitzera. Među značajne Lahove realizacije u tom razdoblju ističu se interijeri putničkih brodova iz serije brodova pjesnici, (1950.), značajni po tome što su prvi putnički brodovi građeni u Jugoslaviji nakon rata. To su brodovi-pjesnici, iz svake republike po jedan: Vladimir Nazor, Njegoš, Vuk Karadžić, Ivan Cankar, Aleksa Šantić i Kosta Racin.
Usto, njegova je obnova upravne zgrade poduzeća Jugoturbina u Karlovcu, zgrada Vulkana u Rijeci, obnova upravne zgrade brodogradilišta Uljanik u Puli, navodno i uređenje interijera nekih brijunskih rezidencija.
Lah je opremio školski brod Galeb, Titovu ploveću rezidenciju 1952. i ponovno 1962. godine.
Motorni brod Galeb izgrađen je 1938. godine u đenovskom brodogradilištu pod imenom RAMB III. Iako je njegova prvotna namjena bila transport južnog voća, nastupom Drugog svjetskog rata počinje se koristiti u vojne svrhe, prvo kao prateća krstarica koja je iz Italije putovala u Albaniju i opskrbni brod talijanske vojske u Libiji, a potom kao minopolagač njemačke mornarice (pod imenom Kiebitz). U savezničkom bombardiranju 1944. godine potopljen je u riječkoj luci. Četiri godine kasnije je izvađen, obnovljen i predan Jugoslavenskoj ratnoj mornarici kao motorni brod Galeb. Godine 2006. proglašen je kulturnim dobrom.
FRANJO KOSOVEL
Franjo Kosovel (1906.-1990.) također je završio studij na Visokoj tehničkoj školi u Ljubljani. U Stuardu je djelovao od 1930. do 1944. godine. Sa šogorom Lahom pripremio je plan za Rašu, novo rudarsko naselje. U ožujku 1944. godine i on je uhićen zbog suradnje s Osvobodilnom frontom. Poslan je na prisilni rad u Linz; tamo je ostao do srpnja 1945. godine.
Sudjelovao je u odboru za obilježavanje žrtava Bazovice, projektirao spomenik, nadzirao njegovu provedbu i postavljanje, rujna 1945. godine.
Gradio je i opremao kuće, projektirao nadgrobne spomenike, prostore javnih ustanova, opremao knjige. Od 1954. do umirovljenja 1974. predavao je crtanje u slovenskim srednjim školama. Posebno je bio vezan za Nacionalnu i studijsku knjižnicu u Trstu, koju je pomogao osnovati, opremiti i bio je u njezinu upravnom odboru gotovo do svoje smrti.
Ono što povezuje sve arhitekte i projektante tvrtke Stuard, a što ih je lansiralo u sam vrh talijanskog pa i svjetskog unutrašnjeg uređenja brodova, bio je stav o potrebi dizajniranja funkcionalnog namještaja i izbjegavanje monumentalnosti po svaku cijenu.
RAŠA PO MJERI ČOVJEKA
Projekt Raša je, pak, u skladu sa zasadama Le Corbusieova urbanizma skladno uklopio novoizgrađeno naselje u okoliš i prostor uz cestu Rijeka-Pula, kloneći se svake monumentalnosti i zadržavajući mjerilo čovjeka koji se kreće tim prostorom i živi u njemu. Taj izostanak monumentalnosti i uklopljenost u okoliš izazvali su, prema usmenoj predaji, nezadovoljstvo Mussolinija kada je posjetio Rašu.
(Koristio sam tekst objavljen u Prostoru, znanstvenom časopisu za arhitekturu i urbanizam, posebnom otisku, pod naslovom Rudarsko industrijski sklop Pozzo Littorio pored Labina, Zagreb, 2019.)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
