PSI POMAGAČI
Za četiri osobe u Istri četveronožni prijatelji nemjerljiva su pomoć, ali zajednica ih još ne prihvaća
(Snimila Sandra Zrinić Terlević)
Da postoje psi vodiči slijepih osoba, već je odavno poznato. Međutim, da postoje i ostali psi pomagači, e to je već manje poznata stvar i stoga izvor mnogih nesporazuma. U to su se uvjerili upravo oni, najranjivi u društvu, koji koriste pomoć svojih četveronožnih prijatelja, izuzetno odanih i privrženih, ali i educiranih i posebno treniranih da pomognu olakšati njihove zdravstvene teškoće.
Psi polažu ispit
U Istri postoje četiri psa pomagača, dva u Puli te po jedan u Umagu i Buzetu koji pomažu djeci s različitim potrebama. Psi su stigli iz Centra za rehabilitaciju Silver iz Zagreba odakle je nedavno u obilazak na teren u Istru stigla i instrukorica Minja Orlić u sklopu domicilne obuke korisnika.
Pojasnila nam je postupak obuke pasa, kao i način dodjele psa. Saznajemo tako da štene - a svi su redom labradori - najprije odlazi na socijalizaciju u volontersku obitelj, a potom se s 14 do 16 mjeseci vraća ponovno u Centar na školovanje. Obuku provode specifično za korisnika kojem će pas biti dodijeljen.
- Ovdje je riječ o psima pomagačima za djecu koji su educirani za različite teškoće. Kod pasa pomagača za odrasle osobe obično je riječ o pomaganju, kao što je suport pri kretanju, otvaranju vrata, paljenju i gašenju svjetla i slično, za što se školuju četiri do pet mjeseci. Kod pasa vodiča slijepih osoba školovanje ipak traje šest mjeseci i duže. Svi psi pomagači na kraju obuke s instruktorom polažu ispit. Za sve programe dodjele pasa pomagača postoje liste čekanja. Trenutno dodjelu psa pomagača za djecu čeka dvadesetoro njih koji su u različitim fazama procjene. Nakon stručne procjene u Centru Silver i u domu korisnika, procjenjujemo koji pas najbolje odgovara korisniku. U Programu dodjele pasa pomagača za djecu, na obuku u Centar Silver dolazi jedan roditelj, koji je roditelj-voditelj, u trajanju od pet dana. Nakon toga instruktor odlazi u mjesto življenja korisnika i tamo provodi daljnju obuku. Imamo proceduru upoznavanja, otprilike i znamo koji pas odgovara kojem djetetu i kojem stanju, i to se vidi već i po karakteru, ali ih odabiremo i spajamo ovisno o tome što pas treba raditi, u kojim uvjetima, u kojem gradu i slično. Važno je reći da se naši psi dodijeljuju korisnicima i ostaju vlasništvo Centra Silver do odlaska u mirovinu. Radni vijek psa je 7 godina što znači da s 9 godina života odlazi u mirovinu. Nakon što ode u mirovinu, mi ga ponudimo obitelji korisnika da ga trajno uzmu, ako žele. Ako nisu u mogućnosti - a obično jesu - tada psa nudimo i onoj obitelji kod koje je bio na socijalizaciji po rođenju. Ako niti oni ne mogu, tada mu tražimo udomiteljsku obitelj i moram reći da ih vrlo brzo i pronalazimo, ispričala nam je Orlić.
Bolja socijalizacija
U Puli psa pomagača imaju 17-godišnja Ana Kanižaj i 11-godišnja Zara Perc. Ani je pas Grga emocionalna potpora kod napadaja panike koji joj je dijagnosticiran.
- Zbog napadaja panike bilo mi je teško biti među ljudima pa sam se sve više zatvarala i bila sama. Otkad imam Grgu, fokus mi je na njemu i napadi, kada i dođu, traju vrlo kratko. Više sam vani, nije mi problem biti među ljudima i sve to zahvaljujući Grgi. Moram reći da sam izbacila i dio lijekova koje sam prije morala uzimati kod napadaja panike, ispričala nam je Ana.
I koliko god da joj Grga olakšava svakodnevni život i socijalizaciju, problema u Puli ipak ima. Naime, kako nam je ispričala njena mama, ponekad Grgu ne puštaju u objekte poput trgovačkih centara, u neke trgovine, pizzerije, restorane... I to unatoč tome što Grga ima vidljivu oznaku na sebi da je pas pomagač, mama ima iskaznicu za voditelja psa, Ana ima radnu iskaznicu korisnika, a Zakon o korištenju psa pomagača kaže da "imaju pravo pristupa i boravka u javnom prostoru (zatvoreni prostor u kojem se obavljaju djelatnosti iz područja zdravstva, zaštite djece, socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, trgovine, sporta i rekreacije ugostiteljstva i turizma, kulture i umjetnosti, prometa,...), javnom prijevozu bez plaćanja vozne karte za psa te pravo zadržavanja u prostoru predviđenom za putnike". Imaju pravo "pristupa i boravka na radnom mjestu, u zdravstvenoj, odgojno-obrazovnoj i znanstvenoj ustanovi te vjerskom objektu"... Pa ipak, sve to kod nekih ljudi nema nikakvu važnost!
- Neki si daju objasniti, dok neki traže da se udaljimo bez obzira na zakon, naše iskaznice, oznake, ništa ih ne zanima. Kada nam se to dogodilo zadnji put, stvarno mi je prekipjelo, najviše zbog djeteta kojoj je to doista teško palo i bilo iznimno stresno. Onda smo zvali policiju. Policija je došla, napravili su zapisnik, razgovarali s vlasnikom objekta i u konačnici nam se, putem policije, vlasnik ispričao i tražio da se vratimo i da će nas počastiti. Nismo još bili, ali eto želimo da ljudi znaju za prava ovih korisnika sa psima i da se ovakve situacije više ne događaju, rekla nam je mama Kanižaj koja ipak ističe da ovakvih problema nema u zdravstvenim ustanovama u koje često moraju ići. Štoviše, zdravstveni djelatnici itekako cijene ove četveronožne pse pomagače.
Umorni od nadmudrivanja
Zara Perc ima pomagača Flipa kojem su tri godine i pomaže joj uglavnom kao potpora i pomoć u socijalizaciji. Zara ima epilepsiju i pridružene smetnje, a prema riječima njenog oca Aleksandra, zbog svojeg zdravstvenog stanja, djeca su joj nerado prilazila. Međutim, otkad je stigao Flip, djeca rado dolaze, igraju se, grle ga, maze i razgovaraju s njima.
- Slažem se da je problem kod nas u Puli pristup nekim prostorima, što se ne bi smjelo događati. Iznenađuje da je takva situacija u Istri, dok je već u Rijeci i Zagrebu, a pogotovo u susjednoj Sloveniji, posve drugačije. Tamo nikad nemamo problema zbog našeg psa pratitelja. S druge strane, ovdje u Puli nailazili smo na probleme u trgovačkim centrima gdje su nas zaštitari izbacivali vani, a kupci napadali, u nekim ugostiteljskim objektima nisu htjeli ni čuti da uđemo sa psom... Toliko da smo se već i umorili od dokazivanja, ubjeđivanja drugih, vike i dreke "ajme, pas u dućanu"; uvjeravanja da zakon to regulira što nekima također nije bilo dovoljno, i sada jednostavno s Flipom manje odlazimo na ta mjesta, a to nije u redu. Nekad si ljudi daju objasniti, a nekad nam i odlazak na pizzu bude tako stresan da se jednostavno okrenemo i odemo. Sa Zarom u kolicima naša je logistika izuzetno složena i onda, nakon svih priprema i želje da se kao obitelj negdje družimo i opuštamo, naiđemo na takvo natezanje i onda nas prođe volja za sve... Doista žalosno u jednoj razvijenoj, turistički orijentiranoj Istri. Ljudi moraju shvatiti da ovo nije pas, ovo je pas-pomagač! Naša Zara želi svog prijatelja i pomagača blizu sebe u svakom trenutku, a tjeraju ga. To nije u redu. Kvare nam osjećaj odlaska u društvo i socijalizaciju, druženje i obiteljske trenutke, a Zari umanjuju kvalitetu života. Trebao bi to biti jedan dobitak za njen život, a ispada da nailazimo samo na zapreke, jer s grčem u želucu odlazimo vani i ne znamo što možemo doživjeti. Apsurdno je da na kirurgiju pas pratitelj može, a u teretanu, recimo, ne može, kaže tata Aleksandar Perc.
Psi u konkretnim slučajevima pomažu djeci da se druže, da se uče redu, odgovornosti, da znaju da nisu sama na svijetu, da imaju društvo... Upravo stoga psi pratitelji uključeni su u sve aktivnosti djeteta i vrlo je važno da imaju jednak pristup svim objektima, baš kao i dijete. Jer u ovom slučaju, nije riječ o ljubimcu, već o radnom psu koji ima itekako važno mjesto u životima svojih malih korisnika.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
