(Osobna arhiva)
Sava Dimitrijević, nekadašnji novinar Glasa Istre, koji je tu djelovao još od šezdesetih godina, podijelio je s nama neke od uspomena tijekom rada u našim novinama. Sada ima 88 godina, živi u Leskovcu, od 1962. do 1970. godine je živio u Puli, a u tih nekoliko godina ostavio je trag u našem listu te stekao prijatelje s kojima je ostao vezan kroz cijeli život. Neki od njih, nažalost, nisu više među nama.
- Ovo sam napisao smatrajući to dugom prema kolegama s kojima sam radio (govorili su mi da sam bio "Pjetešić" budući da sam bio najmlađi novinar) i puno sam od njih naučio. Nije slučajno da sam u Puli postao pisac – Pula i cijela Istra su gostoljubivi i nadahnjujući kraj, ne prave razlike. Tu su svi dobrodošli.
Nije slučajno što se u Puli održava Pulski filmski festival, što je Grožnjan grad umjetnika, a što je Motovun tijekom godine mjesto susreta brojnih gostiju – poput hodočašća. Također, nije slučajno da su mnogi umjetnici prihvatili Istru kao svoj dom. Rovinj je domaćin brojnih likovnih umjetnika. Pjesnik Duško Radović znao bi svratiti u Pulu - s prijateljima piscima sjedio bi u kafiću "Parlov".
(Snimio Milivoj Mijošek)
Ljubivoje Ršumović i poznati pisac Bora Ćosić bili su moji gosti u Puli. Potom se Bora Ćosić trajno nastanio u Rovinju. I danas, čak i nakon više desetljeća, "vidim" Oskara Daviča kako sjedi ispred kafića na obali u Rovinju. Tih šezdesetih sam, po nalogu redakcije, došao jutarnjim autobusom u Pulu pratiti skup turističkih radnika Istre s temom – kako ubrzati razvoj turizma u Istri. Oskar Davičo je tog ranog jutra pio kavu i nešto pisao – bio sam gotovo siguran da je to poema "Čovjekov čovjek", koja je ubrzo objavljena, a zbog koje je Davičo imao problema s tadašnjom vlašću, prisjeća se Dimitrijević.
- Kada smo Branislav Bimbašić i ja sjedili za stolom ispred kafića Uliks kod Zlatnih vrata, bilo je rano jutro, početak srpnja. Na Giardinima i u Prvomajskoj gotovo da nije bilo prolaznika. Pili smo kavu i prisjećali se dana, tjedana, godina i desetljeća iza nas. Rekao mi je da će uskoro naići Dragan Janković (nažalost danas pokojni, op.a.), novinar Glasa Istre. Tada, u mirovini, uvijek u isto vrijeme - kada se jutro provlači kroz bočne ulice - šeće gradom. Polako. Nikad nije žurio, a ipak bi rukopis na vrijeme dostavio uredniku.
S Jankovićem smo dijelili istu novinarsku sobu čiji su prozori gledali na Uljanik. Bio je tih, odmjeren i temeljit, pisao je komentare iz raznih područja, često i recenzije premijera u Istarskom narodnom kazalištu. Bio je i službeni prevoditelj s engleskog jezika za vrijeme posjeta uglednih gostiju Areni. Toga jutra nije došao iz pravca Zagrebačke ulice, gdje je stanovao. Bimbašić je odmahnuo glavom: "Sigurno je skrenuo prema tržnici, zna ići i na rivu pa šeće dok ne zagrije".
Dok je pričao kako je uspio postići da se na uskom platou ispred Uliksa postavi bista Jamesa Joycea - na čijem je otkrivanju prisustvovao i britanski veleposlanik u Zagrebu - sjetio sam se da je upravo on, Bimbašić, bio prvi novinar novoosnovanog Radio Pule. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tragajući za vijestima iz svakodnevnog života Pule, obilazio je poduzeća, kulturne i druge ustanove biciklom, donoseći u redakciju mnoštvo vijesti. Bicikl je tada bio luksuz, automobila je bilo malo, a parkirališta gotovo nije bilo - biciklom se brže stizalo do događanja i vraćalo natrag. Bio je i kolumnist beogradskih "Večernjih novosti", uglavnom pišući o turizmu, koji je tada bio tek u začetku. Kasnije je postao urednik pulskog dopisništva i autor emisije "More", danas kultne emisije Hrvatske radiotelevizije, navodi Dimitrijević.
(Snimio SERGEJ DRECHSLER)
- Kad je sunce jače zasjalo, dogovorili smo se da se i iduće ljeto opet nađemo ovdje, u kafiću Uliks kod Zlatnih vrata, i ponovno pretresemo uspomene iz vremena kad smo postajali novinari pod uredničkom palicom Šante Kranjca i uz savjete direktora Marija Hrelje. To su bila vremena kada su Glas Istre i Radio Pula bili pod istim krovom - kao jedna kuća s dvije redakcije, a svi zajedno činili jednu novinarsku obitelj. I došao sam sljedećeg ljeta, kao što smo se dogovorili. Nažalost, kavu nismo popili. Rečeno mi je da je moj dragi kolega Branislav Bimbašić preminuo.
Duboke tragove u istarskom novinarstvu ostavio je i Branislav Mihajlović, legendarni čika Bane (nažalost isto pokojni, op.a.), bard istarskog novinarstva. Uvijek nasmiješen, tih i spreman pomoći savjetom u pisanju. Dugujemo mu zahvalnost za mnogo toga što smo naučili, kao i za njegovo stalno naglašavanje da novinar mora ostati vjeran istini, pisati objektivno i ne podleći ničijem utjecaju. Iz te generacije bio je i danas pokojni Željko Žmak, izuzetna osoba i novinar, ubrzo je postao urednik i bio najmlađi među urednicima Glasa Istre, lista koji je uvijek uživao veliko povjerenje čitatelja i, kako je netko rekao, bio "riječ koja se čita, pamti i poštuje", nastavlja svoje uspomene Dimitrijević.
- U redakciju Glasa Istre došao sam 1962. godine s pričom za djecu. Urednik Šanto Kranjac uzeo je rukopis, ništa nije rekao, ali u idućem broju priča je bila objavljena. Nakon toga i sve druge koje sam napisao. Čak ih je prevodio na talijanski i objavljivao u riječkom listu "Il Pioniere" (danas Arcobaleno, op.a.). Tako sam, zahvaljujući Glasu Istre, postao pisac, a kasnije i član redakcije.
Sudbina novinara je da bude svjedok svoga vremena, da ne bude pod utjecajem, da ono što napiše bude objektivno. Direktor Mario Hrelja govorio je: "Prije nego što išta napišete, uvijek čujte i – drugo zvono." Kad je otišao u mirovinu, vratio se u svoj Rovinj, a u ušima svih nas i dalje odzvanja to drugo zvono. Osobno sam tražio priče o neobičnim ljudskim sudbinama. Sjećam se reportaže o čovjeku čija je supruga bila slijepa. Živjeli su u Zagrebačkoj ulici, a on je odlučio darovati jedno svoje oko svojoj supruzi kako bi mogla vidjeti. Otišli su u Sarajevo kod poznatog kirurga (mislim da se zvao Papa), koji je trebao izvršiti transplantaciju. Ta je priča snažno odjeknula, kroz desetak dana novinari iz cijele Hrvatske slili su se u Pulu.
Ubrzo potom urednik Šanto Kranjac poslao me u Premanturu, čuo je da tamo živi starica koja zna Njegošev "Gorski vijenac" i druge pjesme napamet. Na rame sam stavio magnetofon težak petnaestak kilograma i krenuo. Bilo je ljeto. Sjedili smo u dvorištu, u hladu stabla, i razgovarali. Razgovor je potrajao. "Gorski vijenac" nije kratak, a tu su bile i druge pjesme. Već je pala noć, pojavio se mjesec, a ona je i dalje recitirala - kao da ispred nas lista knjigu i čita je.
U jednom trenutku zastala je, pogledala me i upitala: "Vjerujete li vi da su ljudi zaista sletjeli na Mjesec, kako to kažu i pišu u novinama?" Pogledao sam u nebo. Gore je sjao Mjesec, kao da je okupan srebrom. Rekao sam joj da, ako to piše u novinama, onda je to sigurno istina. Jer novinari uvijek pišu istinu. Inače ne bi bili novinari. Nije ništa rekla. Samo je tiho kimnula glavom. I vjerujem da mi je povjerovala. A zašto i ne bi? I ja, koji sam došao pisati o njoj, i ona, koja zna "Gorski vijenac" napamet, bili smo istina, smatra Dimitrijević.
Navodi i da su novinari uvijek na strani istine.
- Drugačije i ne može biti - jer tada to ne bi bilo novinarstvo. Novinari su tragači i nepristrani izvjestitelji o svemu što se događa. Nesporazumi nastaju kada ono što novinari objektivno napišu nekima ne odgovara. Tada ih prozivaju, pokušavaju diskreditirati, ali to samo još više potvrđuje vjerodostojnost novinara i njihovu ulogu kao savjesti društva, nastavlja.
Što se pak kulturnog života Pule tiče, posebno se prisjetio književnice Tatjane Arambašić Slišković i Ive Siljana.
- Tatjana Arambašić Slišković tada je objavila svoj prvi roman, a kasnije još nekoliko i sigurno zauzima važno mjesto ne samo u istarskoj, nego i u hrvatskoj književnosti. Stanovala je u kući odmah preko puta kazališta. Više puta sam je posjećivao i vodili smo duge razgovore o književnosti, kazalištu, slikarstvu – uvijek uz hladnu kavu iz termosice. Ivan Siljan bio je poznat i omiljen političar. Nitko nije ni slutio da ga zanima književnost. Ugodno nas je iznenadio kad je objavio roman s tematikom iz NOB-a u Istri.
Bio je to dobar roman, koji je bio pozitivno ocijenjen i od književne kritike i od čitatelja. Važno mjesto u kulturnom životu Pule imalo je i Društvo za književnost i umjetnost Istre – bilo je to okupljalište pjesnika, pripovjedača i svih kojima je pisana riječ bila bliska. Časopis "Istarski mozaik" objavljivao je pjesme i priče članova Društva. U suradnji s Glazbenom školom održavale su se i glazbeno-poetske priredbe. Posebno nam je ostala u sjećanju priredba u Buzetu i nastup istarskih pjesnika u Labinu.
Veliku pažnju privlačilo je i Pionirsko kazalište pri Pionirskom domu "Slavko Grubiša", koje je bilo vrlo popularno među djecom. Nije neskromno reći da sam ponosan što je na sceni tog kazališta izveden i moj dječji komad "Šareni suncobrani na otoku Kikirikija", u režiji Vjeročke K. Faggiani, glumice u Istarskom narodnom kazalištu, govori o svom kulturnom životu Dimitrijević.
Vraćajući se na novinarstvo, navodi da tih šezdesetih godina u pulskom novinarstvu pojavili su se Ive Rudan, Renato Pernić (glazbeni urednik Radio Pule), a nešto kasnije se u Pulu vratio Just Ivetac, dotad novinar Borbe, i postao član redakcije Glasa Istre.
Just Ivetac s naslovnicom Glasa Istre iz 1950. za koju je nacrtao zaglavlje (Snimila Vanesa Begić)
- Ta su tri imena trajno obilježila vrh kulturnog života Istre. Renato Pernić je, otkako je došao u Radio Pulu, redovno posjećivao istarska sela – najprije u okolici Pule, a potom diljem Istre. Od prvog dana smo se zbližili, išao sam s njim – ja s magnetofonom, on s blokom. Susretali smo se s mještanima koji su pjevali istarske narodne pjesme – Renato ih je zapisivao, a ja snimao. Ti su susreti trajali duboko u noć. Za mene su bili nepresušan izvor inspiracije – te godine napisao sam radio-dramu za djecu "Roženice", koju je emitirao Radio Zagreb, a Renato je, koliko sam kasnije čuo, objavio knjigu o narodnom melosu Istre. Povratak Justa Ivetca u Glas Istre obilježen je njegovom kapitalnom knjigom "Toponimi", kojom je sačuvao od zaborava nastanak i postojanje istarskih sela i gradova.
Ive Rudan upleo je svoje ime u trajna sjećanja svih nas koji smo imali čast raditi s njim. Bio je stipendist Glasa Istre. Kad je diplomirao u Zadru i vratio se u Pulu, počeo je pisati Jurinu i Franinu - dva književna lika kojima je udahnuo dušu i vječnost. Bio je tih, smiren i odmjeren u svemu, a "Jurina i Franina" postali su kultni likovi čije su humoristične i satirične razgovore čitatelji pratili iz tjedna u tjedan u Glasu Istre i slušali na Radio Puli.
Gotovo su svi koji su ih čitali i slušali smatrali da su to stvarni ljudi koje svakodnevno sreću po gradu. Jer, Jurina i Franina govorili su o onome što i ljudi sami među sobom pričaju – što ih muči, s čime se bore – i to na istarskom dijalektu! Iza svih tih godina – stigla je moja mirovina. Ali, osobno ne znam, niti sam ikada čuo da je itko od novinara, kada dođe vrijeme za mirovinu, zaista prestao biti novinar. To jednostavno ne postoji.
Čak i sada, u dubokoj mirovini, radim ono što su mi, svojim primjerom i neizrečenim amanetom, ostavili Just Ivetac, Renato Pernić i Ive Rudan – pišem o ruralnim i urbanim mjestima, kada i kako su nastala, a ponajviše o ljudima koji u njima žive. I to onako kako je to radio i Ive Rudan – na dijalektu koji se u tim krajevima govori. Taj novinarski istraživački duh i predanost da se ustraje, koje su oni posijali u mom profesionalnom životu – ne prestaju. To je poput životnog plamena koji se ne gasi, zaključuje Dimitrijević.
Na naš upit o novinarstvu danas, veli da je "pred nama vrijeme umjetne inteligencije. Neki smatraju da će umjetna inteligencija promijeniti poimanje mnogih stvari – pa i novinarstva. No, to je – nemoguće. Vjerujem da će nam umjetna inteligencija služiti kao pomoć, jer njezin razvoj ovisi o nama, a djelovat će u skladu s našim potrebama i smjerovima u koje je usmjerimo. Istina je, međutim, da umjetna inteligencija prijeti osiromašiti naš emotivni život. Može se dogoditi da se otuđimo od sebe samih – da živimo "na dugme", koje uključujemo i isključujemo po potrebi, i da nam život ostane ogoljen od snova, od mašte…".